Full Text Of "Stihovi" - Internet Archive

Skip to main content

Ask the publishers to restore access to 500,000+ books.

Hamburger icon An icon used to represent a menu that can be toggled by interacting with this icon. Internet Archive logo A line drawing of the Internet Archive headquarters building façade. Web icon An illustration of a computer application window Wayback Machine Texts icon An illustration of an open book. Texts Video icon An illustration of two cells of a film strip. Video Audio icon An illustration of an audio speaker. Audio Software icon An illustration of a 3.5" floppy disk. Software Images icon An illustration of two photographs. Images Donate icon An illustration of a heart shape Donate Ellipses icon An illustration of text ellipses. More Donate icon An illustration of a heart shape "Donate to the archive" User icon An illustration of a person's head and chest. Sign up | Log in Upload icon An illustration of a horizontal line over an up pointing arrow. Upload Search icon An illustration of a magnifying glass. Search the Archive Search icon An illustration of a magnifying glass.

Internet Archive Audio

Live Music Archive Librivox Free Audio

Featured

• All Audio
• Grateful Dead
• Netlabels
• Old Time Radio
• 78 RPMs and Cylinder Recordings

Top

• Audio Books & Poetry
• Computers, Technology and Science
• Music, Arts & Culture
• News & Public Affairs
• Spirituality & Religion
• Podcasts
• Radio News Archive

Images

Metropolitan Museum Cleveland Museum of Art

Featured

• All Images
• Flickr Commons
• Occupy Wall Street Flickr
• Cover Art
• USGS Maps

Top

• NASA Images
• Solar System Collection
• Ames Research Center

Software

Internet Arcade Console Living Room

Featured

• All Software
• Old School Emulation
• MS-DOS Games
• Historical Software
• Classic PC Games
• Software Library

Top

• Kodi Archive and Support File
• Vintage Software
• APK
• MS-DOS
• CD-ROM Software
• CD-ROM Software Library
• Software Sites
• Tucows Software Library
• Shareware CD-ROMs
• Software Capsules Compilation
• CD-ROM Images
• ZX Spectrum
• DOOM Level CD

Texts

Open Library American Libraries

Featured

• All Texts
• Smithsonian Libraries
• FEDLINK (US)
• Genealogy
• Lincoln Collection

Top

• American Libraries
• Canadian Libraries
• Universal Library
• Project Gutenberg
• Children's Library
• Biodiversity Heritage Library
• Books by Language
• Additional Collections

Video

TV News Understanding 9/11

Featured

• All Video
• Prelinger Archives
• Democracy Now!
• Occupy Wall Street
• TV NSA Clip Library

Top

• Animation & Cartoons
• Arts & Music
• Computers & Technology
• Cultural & Academic Films
• Ephemeral Films
• Movies
• News & Public Affairs
• Spirituality & Religion
• Sports Videos
• Television
• Videogame Videos
• Vlogs
• Youth Media

Search the history of more than 1 trillion web pages.

Search the Wayback Machine Search icon An illustration of a magnifying glass.

Mobile Apps

• Wayback Machine (iOS)
• Wayback Machine (Android)

Browser Extensions

• Chrome
• Firefox
• Safari
• Edge

Archive-It Subscription

• Explore the Collections
• Learn More
• Build Collections

Save Page Now

Capture a web page as it appears now for use as a trusted citation in the future.

Enter a URL to save

Please enter a valid web address

• About
• Blog
• Events
• Projects
• Help
• Donate
• Contact
• Jobs
• Volunteer

• Sign up for free
• Log in

Search metadata Search text contents Search TV news captions Search radio transcripts Search archived web sites Advanced Search

• About
• Blog
• Events
• Projects
• Help
• Donate Donate icon An illustration of a heart shape
• Contact
• Jobs
• Volunteer

Full text of "Stihovi"

See other formats

_____ NOVIJI PISCI HRVATSKI KNJIGA I. Sa brali Ml LAN RATKOVIČ 1 KREŠIMIR KOVAČ1Ć Priredio i napomene napis a o M1LAN RATKOVIČ JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI ANTE KOVAČIĆ STIHOV Zagreb 1949 UREDNIK ANTUN BARAC NOVIJI PISCI HRVATSKI G. 1867. pokrenula je Jugoslavenska akademija zbirku Stari pisci hrvatski. Bilo je to u doba, kad su još bili živi gotovo svi znatniji Ilirci (Ljudevit Gaj, Petar Preradović, Ivan Mažuranić, Dimitrije Demeter, Bogoslav Sulek, Lju¬ devit Vukotinović, Ivan Trnski) i kad je novija hrvatska književnost imala za sobom istom 32 godine — ako se njezin početak datira prvim brojevima Danice (1835). Broj znatnijih književnih djela bio je u njoj još vrlo malen. Pisci kao August Senoa i Franjo Marković još se nisu bili razvili. »Vijenac« je stao izlaziti tek dvije godine iza toga (1869). Svrha je zbirke bila: da se ljudima nauke pruži mogućnost da proučavaju stariju hrvatsku književnost. Otada pa do g. 1949. hrvatska se književnost razvila u svima pravcima. Njezin je uspon značajan i po broju izda¬ nja i po njihovoj vrijednosti. Njezino proučavanje teško je međutim i zbog toga, što velik dio hrvatskih književnih tvorevina uopće nije skupljen u knjigama. Pod nazivom Sabranih djela ili Djela izdani su doduše glavni spisi nekih znatnijih hrvatskih književnika 19. i 20. vijeka. No ono, što je tako objavljeno, štampano je samo s obzirom na interese širega sloja čitalaca, a ne s obzirom na naučne potrebe. Unatoč mnogobrojnim izdanjima »Smrti Smail- age Čengijića«, Preradovićevih i Kranjčevićevih pjesama, Senoinih romana, Kovačićeva djela »U registraturi«, do danas nisu u cjelini izdani spisi Ivana Mažuranića, Petra Preradovića, Ante Kovačića, Augusta Šenoe, Silvija Str. Kranjčevića i t. d. Iz svih pokušaja, da se njihov književni rad izda u cijelosti, izostavljeno je ono, što doduše ne će privlačiti prosječnoga čitaoca, ali što je za naučno pro¬ učavanje književnosti vrlo važno: Mažuranićeva proza i govori, Senoini novinski dopisi, Prcradovićeva proza, Ko- vačičevi stihovi i polemike, Kranjčevićeve bilješke o knji¬ ževnosti. Ima hrvatskih pisaca, o kojima se doduše često govori s priznanjem, ali o kojima se inače vrlo malo zna (Ivan Kukuljević, Bogoslav Sulek, Ljudevit Gaj). Jugoslavenska akademija odlučila je stoga da započne izdavati zbirku Noviji pisci hrvatski — paralelno sa Sta¬ rim piscima hrvatskim. Njome bi se ispunila pomenuta praznina. U njoj će izlaziti uglavnom pisci 19. stoljeća, od ilirizma dalje, koji nisu dosad izdani u cijelosti, ili nisu izdani kritički, ili im djela uopće nisu sabrana u knjige, a važni su za poznavanje hrvatske književne, kulturne ili političke povijesti. Za prve sveske predviđeni su: Ante Kovačić (stihovi i polemike), Luka Botić (sva djela), Ivan Mažuranić (sva djela), članci Bogoslava Suleka, zbirka članaka iz razdoblja Hrvatske Moderne, i t. d. Zbirka »Noviji pisci hrvatski« bit će uređena prema ovim načelima: 1) Spisi će biti priređeni kritički, t. j. s autentičnim tekstom, bez izostavljanja i promjena u jeziku , s varijan¬ tama u slučajevima, kad i r ma više verzija istih tekstova. 2) Pravopis će prema potrebi biti osvježen prema da¬ našnjim propisima, da se izdanja što više približe suvre¬ menom čitaocu, ali tako, da će svuda biti navedena i na¬ čela, prema kojima je osvježenje provedeno. 3) Knjige će izlaziti s potrebnim objašnjenjima, da se njima mogu poslužiti i oni, koji ih ne će čitati samo u znanstvene svrhe. 4) U svakom će svesku biti na kraju napomena o na¬ stanku pojedinih djela, o njihovim izdanjima, s faksimilima rukopisa, slikama pisaca i si. Cjelovite studije o piscima, koji će se izdavati u zbirci, ne postavljaju se u svakom slučaju kao cilj; zadatak ovih izdanja nije, da uz tekst daju gotove sudove, nego da pruže građu , na osnovu koje će se naučnim promatranjem istom doći do takvih sudova. Jugoslavenska akademija, Odjel za jezik i književnost ANTE KOVAČIĆ STIHOVI Kovačić u đačkim godinama I. PJESME OBJAVLJENE ZA ŽIVOTA PJESNIKOVA CAR BAJAZET* Na šarcu konju junak brza Put ravnih polja, strmih gor\ Pred sobom lama, krši, siječe, Te nikud put mu nije spor! Stas brscu resi: zlato, srebro, Nad glavom blista munje blijes, Strašne mu munje britke sablje, Kojom ko ljuti maše bijes. Sileno to ti Ture jaše, Imenom cara Bajazet; Velom koj’ hoće rukom svojom Posvojit sav taj sion svijet. Marija ljuba caru zbori: »Oh, kak’ ćeš hrumit, božji sin! Kad će tva silna munja tresnut, Pasti će svaki jadan džin!« * Dođe nam slučajno pod ruke 1. broj zabavno-poučnog lista »N a d a«, što ga naumiše god. 1871. izdavati litografirana zagre¬ bački pripravnici, ali im se bujna nada odmah iz početka uguši, jer bijahu proti tomu njihovi učitelji, s kojih uzroka ne će nam se ovdje raspravljati. I ovu pjesmu vadimo iz toga broja. (Primjedba ured¬ ništva »Naroda«). 11 Gromna za carem vojska granu, Oh, Bože! čudan ti joj lik; A kud prolazi, svud prodire Te vojske strašan žamor — krik! Naprotiv jaše zmija ljuta: Tatarski divljak Timur-kan, Koj\ kud god prođe, svud pretvara U crnu tminu bijeli dan! Taj vodi vojsku svake vrsti, Ta srušila bi neba svod, A kamor ne bi bijele grade, A kamor ne bi zemski rod! Taj vodi mudre čarobnike, Kijem zbilja ’e dana džinska vlast: Ma s visa leti munja na nje, Ko slamka među nje će past! Ta kud prolazi, gdje se svrne Taj paklen Tatar Timur-šah, Tuj nikad zemlja već ne rodi — A nit se čuje ljudski dah ... Gle! bit će krvi, bit će boja, Već Tatar daje bojni znak. Čuj, kak’ uriiče staro — mlado: Ajd naprijed koj’ je živ i jak! Treskat će munje, mračit nebo, Sieći će glave, ruke mač, — Biti će kletve, bit će jauka, Biti će piske, bit će plač! Gle! već se sijeku, već se kolju, Ah, čuj, čuj gvožđa prasak — lom; Čuj, kako urliče tisuć glasa, Ko da je u nje tresnuo grom! »Alahe, Alah!« — Turci viču! »Alahe, Alah!« — svud je glas. »Bijesni, tresni u Tatra, munjo! Alahe! ... Muh’med, daj nam spas Turčini jadni već uzmiču ... Rob im je silan gospodar. — Snužden pred Timur-kana stupa Munja, taj silan svijeta car! Marija vrisne: »Munjo, munjo! Gdje smo i kud smo sada mi? Molih se, molih za te Bogu; AF ipak džinov rob si ti!« Debele suze caru teknu, Svakim mu bilom brzne srs; S tih bolnih riječi svoje ljube Strese se ko i vitak trs. Napokon varkom jadan srne, Ar ga ulovi Timur-šah, Te ljutit cara u kavez jošće Dade zatvorit onaj mah. Eto ti cara u krljeci, Gdje skače ko i tigar lud; Gdje strašne kletve bijesan usti, Što takav ga je stigo sud... Narod se sprda i hohoće: »To je taj svijeta bijesan krt?! No ne će grozit više ljudem, Sad mu je presto divlji srt!« Bajazet hrče, pjene kose, Probija sva mu uda jed, Sada postane car ko saja, Zamalo pak ko krpa blijed. Pri stolu silna Timur-kana Veselo sve je — pijano sve, Pa se još hoće Timur-kanu, Da car se jadan dovede ... I vikač vodi silna cara, Koj’ strepi ko pred puškom zvijer, Kad spazi da mu već robuje Divljemu kanu miljen li jer*. Marija suznim okom gleda Tatarski sprdan, paklen smijeh. Bajazet strepi, grozno vrisne: »Timure! zar to nije grijeh?! Timure-kane, proklet, proklet... Proklet ti bio cijeli rod, Nek se na tvoje griješno pleme Sruši nebeski težak svod!« Glavom o gvožđe silno grune, Niz lice tekne crna krv; Grči se, vije jadno Ture, Ko među mrave bačeni crv. Usta zaškrinu, grozno vrisne: »Tako ćeš pasti, Bajazet? Gdje ti je carstvo, gdje je slava? Gdje ti je sav taj sion svijet?!« Mukom svak Tatar prizor gleda, Od groze dršće silan šah; Bajazet hrknu, oči zbulji, Trza se ko i srnac plah. Lice mu blijedi, šapću usta: »Uh, proklet, proklet, Timur-kan!« Oči zaklopi, ruke stisne, Dahne... i usne vječni san! * Marija, ljuba Bajazetova. (Primjedba pjesnikova). ELEGIJA na samrtnom odru dra Ivana Dežmana Velikane mladi! Zašto ova Omota me magla, tuga? Ta, je 1’ bratstvo k tebi me prikova, Ili koja sveza druga? ... — Ništa! ... Tek te vidih, spoznah lično, — Tek po djelih znam ti ime dično! Mlad, još dijete lutam i plandujem Pjesme jekom, vilin-luzi; Prem od starca prigovore čujem, Prem zavide svi mi druzi! — AT ne marim! Zar tim komu skrivim, — Što za polet, što za pjesmu živim! Takvom, zašto mi se danas muti? Zašto prezam s gorka bola? Zašto po tih luzih: cvjetnih putih — Sad je mrtvo, pustoš gola! ... Zašto oči moje, živi plamen — Ukočile sad se nijemo kao kamen ... Oh, kad gledam pjesničkoga smjelca, Ushitnoga poletnjaka, — Učenika oca nam Kurelca, Sina krši i klisa jaka, Gdje na mrtvom tom se odru kuči, Gdje na plač si roda šuti, muči... Gdje na jauk lakokrilih vila: Tuj Ivana nježna, laka, Tam Augusta, svoga druga mila — Perom, riječju baš junaka: — Tek na tamnom tom se odru kučiš Tek na jauk njihov šutiš, mučiš ... Gdje na uzdah Hrvačadi vite, Čela vedra, oka smjela; Gdje na suze sakupljene svite, Što se okol ispreplela — — Ti besjedi vazda zlatnoj vičan, — Sada nijem si, mrtav, nepomičan! ... Ah, kad gledam sred tuđijeh kraja Franju tvoga! — kojih ljubav vjerna I vilinski uzlet — duše spaja: Kolika mu tuga neizmjerna Stisnuti će dušu kad uščuje: Da pobratu smrtno zvono zuje. .. Ah, kad gledam na tvu pjesmu čara, Pjesmu dragih: »Smiljka i Koviljke«; - Kada gledam plamnog »Poletara«; — Kada gledam sve te krasne biljke — — Što ih skupi za Hrvatsku tužnu, Bolesnicu, robinjicu suznu!- Kada gledam gospu ti divote, Koja blijedi nesvijesna uz tebe; Kad dječicu, anđele milote: Ko u mladih srdašcih ih zebe; — Kada gledam rođake ti mile, Kako u te mutne oči pile... Kad Hrvatsku gledam ko Niobu, Gubec sve po redu slavne sine; Kad ju gledam k tvom se micat grobu Stenjuć: »I ti mlado čedo zg:ne... Ti, što lijek si skupljo na sve strane — Da ti majci bolnoj, — bol odlane« ... I kad čujem grmit tužno zvono, Tužno zvono, ljudstvu poprat zadnji! — Oh! tad srce bolno je i sklono — Natrag predat! Uklonit se radnji, Svijetu, slavi;... I sve nek se briše! ... Sve je ništa: što je, što bitiše! ... U kut, mlače! Ne kaži se nikom! Plači, svisni! — Skrsti lomne ruke: Budi kamen! ... Ali svijetu likom — Poznajućeg zemlje slasti i muke ... U kut, mladče! — U njem nek potamne Svi poleti, — i sve pjesme plamne! — Čemu sve to! — Sve je ništa, ništa! — Sva je zemlja tekar zvijezda jedna, — Jedna iskra vela sred ognjišta — Jedna, koja utmut će bijedna! ... A za njome na milione inih Još se roji u toj, prostorini... »Ne, ne — mlače! Mišlju kud uronu?« — Ukor čujem istim časom; — »Kud ti mutno oko to utonu?« — Sad će blagim, ljupkim glasom; »Ne vidiš li ondje divnost raja?« — On je sjajan, njemu nema kraja! De prozirni vjekovite vijence, Što ih zvijezda bliješt propliće; — Pak mi reci sada uzamjence: Tko je zemlje sretno biće? Reci, tko je mrtav od djedova — Kijeh su duše vrela krasnih slova! Reci, tko je mrtav od junaka — Kijeh viteška sablja bijesnu — Za Hrvatsku, da nam bude jaka, Da joj sreće zvijezde kresnu! Zirni. .. Reci! Pa ko čovjek plači, Ali duh od tijela nek je jači! ... l^"' n"l<* Stihovi 17 Tek, kad tijela veriga se riješi — Onda znade, što je nebo! Onda znade, u čem ljudstvo griješi, — Što je ko čovjek radit trebo! — — Zato, mladče, na noge lagane! — Nek se duša krili, oko plane!- Nek uz tebe drugovi pohrle, I nek slijede — za kog plaču; Nek mu grob i nek mu djela grle: Tim će dobit dušu jaču! Tim Hrvatska ne bude Nioba, Nit će stenjat kod vašijeh groba!« MOJA ROMANCA Kud se hitaš, mutno oko, Sred saharske pustare? — Zar za čarom tamo gamziš — Gdje nit’ jedne travice! Kud se vitlaš, tužna dušo, S vjetrom o vrh klisure? Zar tam hrliš pjesmu čuti — Gdje nit jedne ptičice! Kuda, srce. poskakuješ ^ U tu gustu, tamnu tmu? Zar za svijetlom svijeta plamtiš? A ne vidiš iskricu! Sred saharskih pustošina: Bijelih magla nebištu; Pustarskom gdje stan noćniku — Haranganu bijesnomu! Možeš li ti, mutno oko, Naći, za kim goniš se? — Ah, ta pamet ti dohita: Ne idi tamo, ne idi — ne! ... Na vrh nijemih klisurina — Gdje sur oro vjekuje, I kud samo, sršeć strašno, Katkad oblak putuje: — Možeš li ti, tužna dušo, Čuti pjesmu slavulja? Ah, ta svijest te hladno kori: Kuda si zamahnula!... A ti srce, kruto srce! Zar ćeš grudi probiti? I gdje neima iskre, zvijezde: — Srtaš tminom lutati. Znam, da bilo, — pa je prošlo — Kad, ko zore rujne trak, Šiknuh klisom i pustarom, Poljem, vodom — i kroz mrak! Znam, da bilo, — pa je prošlo, Kad do zvijezda vinuh se; Kad ophvatih i zagrlh — Mladenačkim žarom sve! Ploveć ... Ploveć — zapao sam U idilni selski dvor: Ko zapada sunce trudno Rub pod čisti velik gor. Tuj sav planuh, tuj se splinuh S crnijem očmi djevice; Tuj uzdrhtah, tuj se ovih Oko duše njezine ... Tamo hrli, mutno oko, K onim vitim jablanom! Tamo letni, dušo, srce- Ta još živ je njezin dom! Al’ ostavi klisurine, Noć i mrtve pustare: Jer zadocniti ćeš — svanut U njezine dvorove ... — Stan’, polako! Živ je dvorac, Drugi žive u njemu; Jablani se jošte tresu — Drugih uzdah slušaju ... Jednom bilo, — pa je prošlo — Oh, kol’ brz je slatki san! — Munjom mune, bljeskom zgine Man se za njim grabit , — man! Zato natrag, mutno oko, U saharske pustare! Po njih gamzeć lutaj, lutaj — Pijeskom dok ne stvoriš se ... Zato natrag, tužna dušo, Vitlaj s vjetrom se đovijek! Gdje je veći mrak i pustoš — Tamo traži boli lijek. A ti, srce, probij grudi, Ili gledaj usnuti; — Jer ti kob od kobi samo: Prije ii’ poslije puknuti... Nek se širi svijet i raskoš, Nek mu sunce božje sjaj Nek mu nikad ne zamrači — Crna slika oblaka! ... A kog bozi proganjaju, Nek se svijetu ukloni! Nek umine u vasmiru, — U’ na zemlji skameni MOLOHIJ ADA Gle, kako hrli puka silna vreva, Ko da se seli zemlja, grad ii’ svijet; Cuj, kako ljudstvo gromoglasno pjeva, Ko da do samih bogov će prodrijeti A sunca titra vatra zlatosijevna Kroz lice mača, kroz grimizan rud, I žeže glavu maga starodrevna — A je 1’ u svetu probija mu grud? U svetu glavu? — Vražju, ne u svetu, Gdje himbi, gadnoj lukavosti stan, Što zna zavađat tupog svijeta četu — I svijet ga slijedi kao pomaman. Ne žeže sunce tako! Slabi traci Ne mogu probit u toliki mrak! Tek drhtne sijevak, pa se dalje baci Prek polja, gora — i prek mora čak! Do srijedi grada rulja se dotura, I stane tuj, — još divlji ori klik. Pa opet svijet se naprijed burno gura — Dok ne zagleda grozan spomenik: Do dvaest stuba povišeno mjesto, Grdoba noga koči se uvis; To strašnog boga Moloha je prijesto, On sam je na njem čvrst, ko čvrsta klis. Uš.ir orijaške raskrilio ruke, I ružnim ždrijelom gigantičnim zja; Stovedrati mu, za paklenske muke Buktećim, strašnim — trbuh — ognjem sja! Ta neman, ko da drhtnu zadovoljna, I okom bulji na žrtava broj. A svijet, što zna, da je bijesna, neumoljna, Prošiknu ropskim licem leden znoj.. I jur započne igra tužna, kobna. Djevojka tristo stalo se u red, Tišina usta zaklapa im grobna A oko rene — njem u tupi gled. A narod zvjerski dere se uz trublje, Da samo boga svog utaži bijes. Ko valovlje, sred mora — gdje je dublje, Sred rulje divlje zavitlao ples. — Za žrtvom žrtvu grabi strašno ždrijelo, U ponor vatre sad ovu, sad tu, I divan stas, i grimiz, ruho bijelo — Iščeznu sve u groznom Molohu! I red je evo na Elisu krasnu, To kraljeva je jedinica kći, I on je gubi — kao sunce jasnu, Jer tako hoće kruti bogovi! Već mag ju vodi, pjevajuć opijelo, Već Moloh zinu još u veći šir: Kad kršan junak mačem švignu smjelo, I svalio se mag u krvi vir. Junaku klone djevojče na grudi, I on ju nosi — i ko lavić ljut Kroz rulju stupa tih nesretnih ljudi, I oštrim mačem sam si krči put! 22 A svijet poražen s groze uzdrktao. Ne zveči trublja, ne okreće ples. Sav ludi čopor samo čekat stao, Dok silnog boga planuti će bijes! — Al’ bog? On šuti! Zija kao prije! Poniknu nikom star i mladi mag: Je 1’ Molkart to, svemožni Baal li je? Je 1’ tuđi bog? Je 1’ izraelski vrag? — Sve šuti mukom, junak će doskora S Elisom krasnom Molohu uteć! Kad eto urlik poput gorda mora Razlijega se — i smjelca grabe već! Ko vihar s lučma pohrliše magi, I tisuć ognja prosipaše mah! I junak siječe! — Ne odolje snagi, Opržen dahnu i posljednji dah ... Elisa uz njeg blijeda, mrtva klonu, I sljednji po njem mili tisnu gled. U tijelu krasnom i u srcu bonu — Što krvlju vri — to smrza se u led. Još jednoč junak domače se daha, I diže glavu, diže desnicu — I bolan pogled narodom razmaha, I gorko smiješi još se Molohu. Proustio bi. Zapele mu riječi — — Jehova! To mu zadnji dahnu glas.. A divljom vrevom opet krik zaječi, I redaju se žrtve isti čas... Dok sve u ponor Moloha se zgubi, Dok svetkuje još narod glup i lud: Libanske gore tužno sunce ljubi, I toneć, morju klonulo na grud. Obvuikla zemlju noćca nujna, bajna, I prošlost, ljudstvo zavila u skut, I poput vijeka dugo, dugotrajna Po zemlji okol optočila put. U bezdno grozne prikaze je skrila, Za koje davni, tamni znadu đni. I ak’ je zvijezda koja zabliještila, Za sve to malo haješ, stvore, ti! A radosno je sunce poskočilo, Nad svijetom bijesnu njegovih traka krst. Za prošlost pitaš? Tek se teško snilo, Tek tamna sna će reć ti neku vrst. A noć kad zemljom katkad kopren stere, Sva prošlost ti se čini grozan san! A razorom je njenim Krsta vjere Zabijelio nam vječan, čisti dan! JANKOVCU Oj, perivoju divni naravnijeh sila! Oj, sijelo svega krasa i gorskijeh vila! Bud’ mi vijekom zdravo! Budi šumna pjesma — Divnolike Hrvatske; nek se svuda širi — Kud njezinijem kraji rominjaju viri; Kud iz tvrđa stanca bije bistra česma! Kud se Vesne kolo po dolinah vere, Kud djevojče milo sitno cvijeće bere. Oj, bud’ mi vijekom zdravo! Oj, budi pjesma rodu Slobode, sjaja, dike — slave, veličine! Nek nikad nij’ mu sjajno sunce na zahodu — Nek, kad god sine blago, na istoku sine! A ti poskoči, divni vodoskoče, više, I svaka kap ti neka taj nijem žarom diše, 21 I svaka rosa, što se u ponore gubi, Nek plamne riječi diljem zemlje nam udubi: »Dok jedna kap će ove svete rose rosit, »Hrvatstvo će se vazda svoji jem svud ponosit! »I dok će jedna ptica gora vrh prolijetat — »Hrvatsku nikad, nikad ne će dušman skršit! »I dok će jedna ptica gora vrh prolijetat — »Ta zemlja naša mila mora bujat, cvjetat!« A to nam ti svjedočiš, grobe nijemi, gluhi, Kijem tiho, tajno šušte povjetarca ćuhi; I gdjeno vile tanke — i božanski stvori U ponoć vode starca časna, sjedolika: Ter bučnijem gorje cijelo pjevanjem zaori: »Oj, to je našeg kola vilinjega dika!« I starac skida kosu dugu, starovjeku, A divna mu je mladost obasjala lice, Sa bijelijem rukam’ hvaća sitnu gorsku rosu, I poprskuje njome rajskoj citri žice — I pjeva mladić lijep. — Nebeski strune «zvone — I voda šumi bajno ... I sve u čaru tone- — I ori gora cijela, ori silnijem spjevom, I svim božanski jem sjaju vilam’ lica sijevom! I tolici se liju čari i miline Ko da ih stočile su morske sve dubljine! Dok nakon sjajna zvijezda Danica ne sine — I mladić, vile, dusi: — sve to nekud zgine... Još samo starca opet časna, sjedolika Pred grobom viđaš kamnijem krili ti sa rukam’ — I čuješ šaptat bajno: »Hrvatska velika!« Ma ako i tolik’ vjekov borit ti se s mukam’ — Ti ipak bit ćeš jednom moćna, diljem slavna, I tad ću ustat ispod toga vela tavna — I ko u srijedi noći, a u kolu vila Pomlađuje me možna božanstvena sila: — Pomladit ću se onda u po dana jasna, I sinut rodu likom mlaca vedra, krasna! I sa mnom mora opet sva Hrvatska sinut — I sjaj taj nikad, nikad ne smije se rasplinuti I slap će skoknut k stanu silnijeh do bogova — I hrabro im navijestit u svesilja moći: »To Hrvatska je, gnijezdo diva, sokolova —^ »Što othrvali strašnijeh bura svih bjesnoći! »Oj, da mi došli dani zlatni, zlatno doba — »Ta dugo čekam jurve nijem sred nijema groba!« I starac zgine. Bajno sve zamine — I rubom gora sunašce prosine ... A krst, što groba na vrhu se koči, U mrtvom muku starcu to svjedoči. — Oj, perivoju divni naravnijeh sila, Oj, sijelo svega krasa i gorski jeh vila! Bud’ mi vijekom zdravo! Budi zvučno zvono Divnolike Hrvatske, zemlje moje mile! A ja odlazim! — Zbogom, gorje nebosklono, Odlazim — al’ se s tobom vijek mi misli krile! — ZORANA I. Drkće Europa. Groze ju biju Divlje oluje strahom šumeće. Podvrže Balkan kršno joj pleće, Po njem da krvi potoci liju. Kraljevi silni jedva su sjena Hrabrosti slavnih svojih otaca. Junak se na mač djedovski baca, Plašeć se boja slab kano žena! Surova rulja naroda hrli. Pali i ruši, kolje i smrti! Reko bi, istu zemlju zavrti Grozne na grudi, da si ju grli! Zadnju u dvorih sjajnih i velih Natače kupu Valentin care, Zadnje joj zirka zlaćane žare — Traži tišinu — zboriti želi... Turobnim oko sijeva mu sijevom, Na mutnu kano zvijezdi zreniku; Lica u blijedom drktulje liku — Podiže glas — al’ ljenkastim klijevom: »Vođe vi hrabri, danas što amo Dođoste na klik moj h boljara, Znajte mi, takav od pametara Udes Europu nigda ne lamo. Atila, silni bič čovječanstva, Kuda na konju vižlastu leti — Zemlje se tresu, padaju svijeti, Uzdišu brižno višnja božanstva. Kraljevi naši, velmože naše — Meki vam ljudi, vidite sami. Ljutica sablja čami u čami, Oruđe hrđa, nekoč što sjaše! Raskoše danci, raskoše čaši, Ćedan na čedan lagodno teku — — Kad li oluje začu ju jeku: Dede nas, care, spasi — te — spasi! »Bič čovječanstva« pustom na polju Surovim mesom, konja i sebe Gosti, da s groze duša te zebe! — Kraj njega Huni narode kolju! Naš kada junak na boj se sprema, šašolji mila oko mu vrata — Rukama oblim ruke mu hvata — Slatkog mu s oč’ju ne goni drijema... Hunskog junaka konju na čilu Žena ko strašna nakaza prati, Oči joj šilje — ubojne rati, Ljutite strijele nosi u krilu! Junak nam kreće svoje od ljube; Na oči suze mutne mu kipe, Zove sve žića lastovne hipe — U nje si misli žalosne dube. Hun niti misli, Hun niti znade, Da T mu bijaše ikad što slatka, Strijele van jed, van oštrica glatka — Pod njom kad krstu duša se krade. Tamne kad noći sjednu na goru, Zemljicom kada krvca ne teče, Budne junake ne vide veće, Ne vide oni svićuću zoru. Hunski na konju junak se skuči, Tmine mu mile kano i svijetlo; Smrću u ruci to mu pori je tlo, Besanim biti — mati ga uči. Sveti nam hrami: garišta pusta, Očinski grobi razori, jazi. Dijete si istom majčica mazi — Pandžami Hun mu zanijemi usta! Atili vragu garavu, ružnu Prohtje se — netom — kraljevne milne Honorje! — Po države silne — Miraz mu rodu smradnu i kužnu! Naše na okup carstvo se stalo. Hunska je neman začas uzmakla. Eto, gdje opet hrli iz pakla, Ništoš i propast riga joj zjalo! Junaci, čujite mrki i kruti! Posljednju dižem zlaćanu kupu, S vami u zadnju tresnut ću lupu — Sjutra u krvi bude nam pluti! Što je junaštva, naroda što je — Neka na hunsku neman povrvi — Pa ii’ utopit u nje se krvi, Ili obranit domove svoje.« Niti junaci kliknuše glasni, Niti im sablje kliknuše britke, Niti im ruke pljesnuše vitke, Obrazi mrknuše — dosada jasni. Mukom mučahu piljeći u sto, Brade guljahu crne i sijede; Žile im dosad vruće — se lede, Okolo srca tamno im, pusto. Atila, silni bič čovječanstva, Kuda na konju vižlastu leti — Zemlje se tresu, padaju svijeti, Uzdišu brižno višnja božanstva! Drkće Evropa, carevi drkću, Kraljevi drkću, drkću junaci; Zemlje se tresu; sunčani traci Kada i sijevnu — opeta mrknu! Ne drktnu ipak Zorana mlada, Zorana divna hrvatske krvi; — Talica Rima, kada joj smrvi Djedove i zid Pestrima grada. — »Nije to zadnja kupa, oj care! Čuj me i ti — i snažni vi ljudi, Udes mi nekad dosudi hudi — Ostavit kraje očinske, stare. — Spjehotu oca Tatram na gorah Zaklaše kruti tvoji junaci; Majka pred lica vodam se baci: Sve nas odveli s garišta dvora... Četiri sina rodila majka, Tvome u carstvu vele orjaše: Dušmanska krvca šala im bjaše, Pokolj i smrt im — vesela bajka. Posmica sve ih oštrica bojna Za krunu tvoju, za tvoje zemlje. Spomen al’ davno, davno im đrijemlje Samo ih ja još naričem zdvojna! Rod mi daleko tamo za Tatri Spominje jedva svog se hrvatstva, Nema mu jakog u pomoć bratstva, — Gori u hladu duboko snatri... Propali starci vođe mu prvi, Poklana mnoga čeljad mu zdrava; Sad što se rodi samo da spava — Slaba je uma, mlitave krvi! Veliki care, napuni kupu, Meni zakun’ se pred slavnom svitom Što ću ti reć — da uzdan si pri tom Da mi se nadaš Atile trupu! Davno mi živa misao munu — Poći u tabor strašnoga kana, Poći do groznog njegova stana — Uništit njega — svetit se Hunu! Kuda i kako? — Ne pitaj, care; Atila smače četir’ mi brata, Njega će sestra — braće Hrvata — Tako mi moje postojbe stare! Ali zakuni, rimska se silo, Ako li bude povratku hore, Da ćeš u moje pustit me gore, Pustit u majke Hrvatske krilo! ... Mrsko vam da mi pleme Hrvata Ne ćeš u ljute verige kovat, Ne ćeš ga gušit — mitom ga trovat.. To se zakuni; to mi je plata!« Niti junaci kliknuše glasni, Niti im sablje zveknuše britke, Niti im ruke pljesnuše vitke — Al' im se lice vedri i jasni. Careve sive sijevnuše oči, Radosno drktnu staro mu tijelo, Veđrit se stalo oblačno čelo, Smisli, — sa zlatna sjedala skoči: »Znademo, kćerce, davne davnine, Dičnu ti lozu, povijest života, Znamo, da mat’ se uda za Gota — Znamo, da divske rodila sine. Naša si, nema hvalam ti mjere, Nijesi po krvi, već po ljepoti, Nijesi po vlasti, već po miloti — — Tako otaca stare mi vjere — Kunem se evo slavnom pred svitom, Kunem se Martom, kunem Kvirinom, Kunem se Jovom Kapitulinom, Kunem se crnim — sionim Ditom: Sazdat ću nove pestrimske dvore, Ti ćeš Hrvatom divna kraljevat, Rimska će lira slavu ti pjevat, S radosti listat tatranske gore! Dižem uvis zlaćenu čašu: Vodi, Dijano, krasnu tu ženu — K božjemu biću, sudrugu njenu; Apolo da štiti Zoranu našu.« Zaore burno klicanjem dvori; Mnogoga hvata ledena strava, Mnogomu čudom kimnula glava, Mnogomu lice plamsa i gori. Atila, silni bič čovječanstva, Kuda na konju vižlatom leti — Zemlje se tresu, padaju svijati, Uzdišu brižno višnja božanstva! II. Panon’jo, zemljo ravna i bujna! Što li mi danas zastenja muklo, Zastenja muklo, smrče se nujna, Srdašce kanda s boli ti puklo! Vrisak konjica hitrih i ljutih, Strašila ljudskih kikot i graja, Bič li ti božji obzorje muti? Nad tobom eter Fojbosov srna ja? Sunce s visine žagri i prži. Vjetrovi uje, prašinu nose; Konjanik hunski vraga je brži, Burom se dižu Hunkinjie bose. Taborom stoji divljačka vreva, Svjetina grne, nemani grde; Nekome ždrijelo strahotno zijeva, Nekom se ježe grive ko srde! Atila, bič i strašilo svijeta, S pohlepe burne sijeva i mrča; Nečisti tajni demon ga slijeta — Užiže baklju na dnu mu srca! Tijelom mu mutni valjaju vali Tigarske krvi, bukćući teku; Hijensko oko munjami pali — Reko bi lijet će ustavit vijeku! Trista zvjezdara popada niče, Trista konjika čupa si vlasi, Trista ih nožem nagrdi lice — Dokle se »božji bič« ne oglasi: »Treba da pseta padate niska, Treba da brižne krvca pod nožim — Dođe sa sjajnijeh zvijezda huriska — Pred vama grht s bičem se božjim! Mudri zvjezdari i čarobnici, Znate nebesa svakoju tajnu: Kažite silni opseg mi dići — Doznali svijeti snagu mi bajnu! Gledajte sunce, koli je drsko, Silniji moji traci mu plamni! Do njeg da mogu, svega bi smrsko — Stoga nek danas žarko potamni! Vojvode, starci, što vas je zdravih, Lubanje mrtvih naspite vinom! Svaki se opij, svuda nek slavi Svadba mi dična drage milinom! Danas veselTe s\ niski vi skoti, Neka se pjeva, neka se ori: Da se od straha zemlja ta poti, Svijetom da strepe vladarski dvori! 3 Kovačić: Stihovi 33 Sutra će dahnut posljednjim dahom; — Eto me na smak cijelog svijeta 1 Sve da se stvori pepelom, prahom — Nije 1’ to »biču božjemu« meta?« Dž'nova poput kriknuše Huni: Atila strašan sličan je mraku, Zorana uza nj žalobnoj luni — Tiho joj, svijetlo drkće po zraku. Ognje si strašne lože zvjezđari, A čarobnici mumljaju, hriplju, Plamen uzbukti, nebo se žari. Dim se uzvitla, iskre se siplju. Tvorivom tajnim posiplju plamen: Smrkne se mrak, a širi se zapah; Suncu potamni posljednji pramen — Mala ko piknja u tmini tapa. Vikom divljaka ori se polje; Sunce pred »božjim bičem« se krije! Atila jaše pakosne volje, Nebu i zemlji ruga se, srni je ... »Nosite mesa, nosite vina, Nosite č'jem kralj vam se kiti: Nosite četir’ glave iz tmina, Iz njih će danas Atila piti! Rajskoj hur'ski deder tumači: Četiri glave u nas da ima, Četiri brata, grozni im mači! Rade ih gledam od slave Rima! Rimskomu carstvu bili orjaši, Ali su hrabri više još mnili: Atila da ih junak se plaši, Doć da će glave njegovoj sili! Zvjerski bijaše pokolj u boju, Po su mi vojske pobili oni; Odviš’ se uzđav hrabrost u svoju Kliknuše: »Gdje je? U nj se zagoni!« Bič ali božji švignuo ljuto, Četiri glave srubi orijašem — Od njiju jedne kupe — vam nuto, Kupa nam dika stolu je našem! Bili junaci, odsele ne će, Glave im čaša moga su stola: Često ju Huni ispiše veće, Neka i danas okolo kola!« Zorana svetim buknula gnjevom, Brzo ju druga misao stiša: Danas ćeš bit junakinjom djevom — Narodom u spas, svrha je viša! Podiže sjajne k Atili oči, I po tumaču smjerno ga prosi, Ona da vince slatko mu toči, Slađano vince, slatkomu gosi. Danas da bude ropkinja njemu — Pred kim se neba drmaju poli, Koji gospodar svijetu je svemu Služit mu danas — Zorana moli. Atila s čuda usnice krivi, Smiješno i divlje na nju se ceri: »Očma odoljet tko će ti živi — Toči nam — toči, bogovska kćeri!« »Više te molim« — zažagri djeva — »Iz kune da se napiješ moje; Gleđi ju zlatnu, koli se sijeva, Šalju ju bozi u ruke tvoje!« Graknuše Huni, gavrani vrani. Djeva im vino vesela toči; Njišu se divlji, grozni i pjani, Teška im glava, krvave oči... Vesela ona dvori ih vinom, Često se uspnu labuđe grudi — Uzdah se vine grudi dubinom; Lice joj bijedne, opet joj rudi... U kupe siplje slađana žara, Otrova, meda kaplje se pjene; Atila srče božjega dara, Lubanje čaše, Huni hijene! Drelje se poput glađanih zvijeri, Krvca im mutnim valovljem buči; »Divna si, divna nebeska kćeri, Nebo te tako služiti uči!« Grakću i kriješte nemani Huni, Zorana oganj prestala točit. Pijani vina, otrova puni — Svi se počeše lijegat i kočit... Negda zemljotres, eto ga lutke; Atila sav se zapjeni rutav. Raskreči uda, spusti se šutke — Otegne papke, bijedan i žutav... Panon’jom vranac konjic poleti, Iz ralja curi krvava pjena... »Ne bojte ih se, puci i svijeti — — Uništi Hune hrvatska — žena!« Božjom joj oko iskricom sije, Srce ko listak jasikov titra, Dušom do Tatra krasnom se vije. Devet prelećet gora će hitra! U\ Dahne Europa, narodi njeni Smrviše Huna ostatke slabe. Djevojci spomen mrkne u sjeni, — Svojom Germani krste ju grabe! * * ♦ Dugih nam trista projuri goda. Panon’ja krasna pukla do mora — U njoj vam lijepa, junačkog roda — Zvana Europom s tatranskih gora. S Avara kada uđrhta ljutih, Ljućih od hunske divljačke mase: Petero braće na jug se puti: — Oni Europu — divovi — spase... Zato T im mati suznoga oka Danas Europu žalosna gleda? Vremena duga za duga toka — Nikad joj pravo njeno se ne da!? — NA MAJČINU KRILU Oj, hrlim k tebi, da na krilu dragu, Oj, majko slatka, trudnu glavu sklonem! U blaženu da oka tvoga vlagu Sa suhijem ljeskom oka svog uronem! Da zaplačem, oj milo tvoje dijete Sa boli stare, radosti sa nove — A onda opet da mi misli lete, I krile se — i vrhu zvijezda plove! Oj, hrlim k tebi, da u bajnom lugu, Gdje bistra Sutla veselo krkori, Zatomim moju sjetu, moju tugu — Pa srce opet da mi žarom gori! Oj, hrlim, hrlim — zdravo da ste brda, Vi đjetske dobe orijaši moji! Kad ljudska ruka žuljevna i tvrda Za »rosu božju« lozicu uzgoji. Oj, zdravo moje nejači Montblanci! Malješan kijem se uspinjali na grudi: Gdje blaženi mi, sretni bili sanci, Gdje prva zora milja mi zarudi! Oj, zdravo bujne, zelene doline, Oj, zdravo vi — potleušice mi čiste — Oj, slujte: duh — kad god se k vami vine - Vas vidi vazda starodrevne, iste! Oj, zdravo moj u sjenci mili sijelak, Sa sestricom gdje klečati bi znali — A s tiha do nas bližo se anđelak — I slušo, kako skromno mole mali.. . A maiko ti, oj majko naša mila! Sa sjetnijem smiješkom badala bi k nama I plavog oka suzicu bi krila — I tiho, tiho molila se sama... Pučinom modrom kako li nebeskom Ustitrali se zvijezda milioni — Ko božji skut sa zlatnijem posut pijeskom Kud boga suza — radosnica roni ... A tam prek Sutle tronute Slovenke Zapojale bi grla jedra, tanka, I sve to dublje — morske ko sirenke Zatihnule bi mirom slatka sanka... Oj, zdravo svi! — Ja hrlim k vama, hrlim I pamet hitra do vas mi se hita — Sa svakim da cjelivam se i grlim, I svakog nešto da mi duša pita... I tebe, majko, pita... reci ono — Što hrleć k tebi pozdravio nijesam: Tog cijelog žića rajsko mi je zvono, I nebesnika nedohitnih pjesam! Oj, reci, majko, onu riječcu jednu, Rad koje svijet ogrlio sam cio! Oj, reci, majko! ... šutiš? ... Ruku leđnu Tek podaješ mi; šapćeš: »Budi tio!« Oj, majko, ti me mučiš! A na krilu, Na krilu tvome znojnu glavu sklanjam, I ti mi slušaš svaku kucat žilu, I 'tako s čustav ječim i ozvanjam... »Oj, moli, dijete, kako ja te uč : h« ... Ti majko mila, majko slatka, zboriš — Vaj, Boga moli, kad Ti krvca buči, Za besciljem kad ganjaš se i goriš! »Vaj, Boga moli, milo moje dijete, Pa smirit će se tvoje srce plamno. ‘ A misli tvoje kud da sada lete — Kad i međ zvijezdam pusto je i tamno!« Vaj, zalud hrlim, da u bajnom lugu, Gdje bistra Sutla veselo krkori Zatomim moju sjetu, moju tugu — Kad dublje rije, kada jače mori... Oj, pođ’mo, majko, bar u sijelak mili — Slovenka divnu da popijevku slušam! Al’ što? Zar pjev im više se ne krili? Zar pozlilo i ovim čistim dušam! — NA SUTLI Na zapad leti sunce zlatno Na krilih žitka, modra zraka; Na zapad leti moja miso Na krilih vjetra nježna, laka... Bijaše nekoč ... davno, davno, AP pamet mi se dobro sjeća: Bijaše to u tihu večer — O moja prva, hitra sreća! Pod granom bujne vinske loze Sjedaše ona mlada, vedra — Ko amazonki, živo, strasno Nadimahu se bijela njedra! A oko, plamna božja iskra, Što vrh nebesa devet sije, Za koje čarom svih anđela — U tajnu milju srce bije. To oko tamo gledalo je Na zlatnih krilih gdjeno sunce Za crne gore klonulo je, Obasjav zadnji put vrhunce. Po nebu sljednji rumen planu, Na licu njenom planu prvi — Ko anđeoski dah ju obli — Oj tihi rumen žarke krvi! Ko umorna i krotka srca Sred crne gore tamna hlada — Na krilce ruke spustila je Poniknuv tužno, sjetno tada ... Tek gdjegod listak trsov šušne, Kan' vjetrić da mu štogod šapne; ir sinu gdje na nebu zvijezda, Kan’ suza, kad iz oka kapne ... Oj, što ga misliš, krasna djevo, Oj, moja žarka amazonko! Oj reci, dušo, zašt’ umuknu, I zašt’ ne zboriš milo, zvonko?... IT jad te kakav tajni mori, Da oblačno je sad ti čelo? Oj reci, reci, dušo draga, Oj, vesela mi v’jek gazelo! I tada počuh tiho, tiho... Zatravljivo i hitro reče ... I prvi put zadrktah mlađan, I koljeno mi hrlo kleče ... I rajske gudbe bajni zvuci Divotom strujili po zraku, I zadnji pramen sunca planu I rasplinu u crnu mraku. AT drugo, žarče, ljepše sunce Oj ljubavi i moje sreće — Oj raskoši mi sinulo je, I mislih: nikad mrknut ne će! A lukav mjesec sijede vlasi Pomaljo iznad vinske grane — I jednom jošte — Bože — jednom Na mekih usnah cjelov plane ... Ko biser kad se blistav truni, IP zvono tajno izdaleka — Šumorila i zujila je Kroz dolak tihi Sutla-rijeka ... Oh, bjaše nekoč... davno, davno, AP pamet mi se dobro sjeća — Bijaše to u tihu večer, Oj moja prva brza sreća! Na zapad leti sunce zlatno Na krilih žitka modra zraka; Na zapad leti moja miso Na krilih vjetra nježna, laka. Oj, Sutlo-rijeko, ded ju primi, Na žalu nek se tvome smiri — I kada ona k tebi dođe — Nek pozdrave ju tvoji viri! — JUNAK ŽERAVINA Mili bože, divan junak! Na njem zlato, na njem svila: Kad prek polja, čudi mu se Iz oblaka tanka vila. Kad kroz selo, čudi mu se Krasno jato djevojčica; Kad kroz goru, čudi mu se Suri oro, gorska ptica. Jezdi junak gorskijem klanci A do Žida pod planinom Okvasiti žedno grlo Sve runješom — hladnim vinom Pa u njega pusta usta — Osuši ih gorska bura: Pa sad neka navlaži ih Kćerka Žida — lijepa cura! Gleda Židka na prozorak, Gleda u te gorske klance — U njih sja se, kanda pauk Ispreplele zlatne lance. . »Abrahame, striko stari, Ded natoči hladna vina — Sve ja mislim, da to jaše Mladi hajduk Žeravina.« — Pa mu starac brzo spremi Baš runješa trijest oka, Pa se smije suhu zlatu: »Lijepa dobit vinskog soka!« Židovica krasna cura, Nju vesele brci vrani, Hajdučko mu žarko oko, Obrazi mu milovani. — Kliknu hajduk, gora drkće, I sa jela lišće curi; Kliknu: »Žide, nosi vina!« A starac se Židov zguri: Nosi žurno hladno vino, Hajduk gorsku pjesmu pjeva, I ko plamen gromovnika Junačko mu oko sijeva! Židovka je lijepa cura, Vinu k njem' se vitkim tijelom, Pa mu ljubi pusta usta, Pa mu reda kosu čelom. Hajduk joj se milo smije: »Oj Židovko, zlatna mrežo! Ja te grlim, a Marko je — Od Žiđovke-cure bježo! Nekrštena, pa si lijepa, Lijepa kao ljetno sunce! Pođi sa mnom, da mi noću Rasjaš gorske sve vrhunce! Pođi, dušo!« ... Plajduk Židu Ispio je sve već vino. »Vina, Žide!« Židov strepi: »Nemam vina, Žeravino!« — »Nemaš vina, kukavico? Na, pak više ne krčmari!« I na konja hajduk skoknu, I Židovku natovari, Zidu baci, neka žive, Suha zlata do tri vreće — A sa kćerju, lijepom momom Na konjicu popolijeće. — Nosi hajduk Židku — curu Do gorskoga manastira I doziva sijeda starca Igumana Ljubomira. ^ Diže starac zlatni krčag^ Iz njeg iskru — vodu toči: Anđom starac krsti Židku — Nu, od šta mu suzne oči? Od šta biser kanu bradom, Mantijom se crnom lije? Sam on znade, kakav spomen Biser taj u skutu krije ... Kleče trista kaluđera, Zapojiali svetijem spjevi. Starac krsta zlatnog daje Pokrštenoj ljubnut djevi. Ide junak u planinu, Na njem zlato, na njem svila: Ljubi lijepu svoju Anđu, Divi mu se gorska vila. — Bije Turke, divi mu se Oro, gorska haramija; Divi mu se popjevača, Javor-gusal davorija! 14 HRVOJE HRVATIO Historička pjesan Zanijemila je sva Hrvatska mukom, Opustio je pramen krasne zemlje; Nad bojnim poljem gavran kobnom brukom Zagraktat smio, znak, da ono drijemlje. Nu Zagrebom se silan narod valja Na ljuti Grič. a svakom krvca vrije; Pa Grič u slavu Sigismunda kralja Crvenom uvis horugvom se vije. I banovi se sakupiše mrči: U jednog kalpak, demeškinja britka; U drugog bijeli veličajni brci, I svilen plašt — i perjanica vitka. Svi popovi — a vunom velikaši I opati i vladike Latinci 1 ) I drevni, jaki došli glagoljaši — Bosanci kršni, a i Dalmatinci. Rastočio po skupu kralj je oči, Na čelu taman oblačić mu sjeda: Ma nije šala, gdje se narod sroči. Da čuje kralja, da mu obraz gleda! Pa kakav narod! — Bože mili, Nijemac, IT Mađar holi, ili plaho Vlaše 2 ) Da 1’ može ovim orlom biti premac, Što gromovnika tek se rijetko plaše! Već dvaest ljeta, što se bijem s njima, Posmico sam im sve na izbor vođe, I dvojio sam, da 1’ još koga ima — Da amo glavom prkosit mi dođe! ) Pristaša latinske liturgije. ) Talijan (Piščeve primjedbe). Nu gledaj ih, ta neumitna lica, Te žarke oči, junačke te grudi; Ta zaman davit, kada orlovica Porodit trista takovih će ljudi! Razmišljo kralj; — nu zborit mu je veće, Utišao jer naroda se žamor I miso s okom svak na kralja kreće, I hoće čut, — pa šuti kao mramor. »Hrvati moji! Nek u bezđno mine Dvajstljetno dugo i krvavo vrijeme; Nek jednom u vas i za vazda zgine Baš svaka klica, buntovničke sjeme! »Dok kralja vam, i sreća vam je evala; Dok mira vam, i blagoslov se lije; Nu gdje god vojska na zemlju bi pala Tuj sreće nij’, tuj blagoslova nije! »Hrvati! Pitat ćete: čemu zborim? Pa čujte! — Vaša buna to je kriva! I ne mislim, da tuđe koga korim, Al’ istina se mora reći živa. »Vi Ladislava kruniste u Zadru _ Sa sjajnom krunom slavnog Svinimira, Nu mladi kralj vam uteče na jadru I proda vlast i Zadra i Trogira. »Vojevat mi? — Ta ne moz sad sa Mletom, Dalmatinski nek gradovi mu budu: Jer s vanjskim mi sad voiujemo svijetom, Pa pust’mo moru primorsku tu gradu!« Zanijemili su diljem velikaši, Na dugo ne, jer junak Hrvoja se, Sa stolca đigo pa se sablje maši, I svoje ljude pribrao uza se. I pope smjeri sokolovim okom, Med’ popi tiho šaptanja zastruje, I sve to bržim, jačim idu tokom, I nešto sve se mukla, gnjevna čuje... Vulkanom srca hrvatska sva vri ju: »Šta Sigismund se kralj taj ne usmjeli Ubojstvi narod isprerijedi cijeli, Pa krnjit još će lijepu Dalmaciju? Ljudoviku je Mlečić plaćo danak — Ma puno! — Sedam tisuća žutaka: A desnica tog kralja nije jaka — Iz zemlje bar da šćera ga jedanak! Na Medvedgradu nema gospodara, Već pusto stijenje do boga se tuži: Pokosio mi oštrac množ boljara, A što je hrđa., tuđeg kralja služi. On raščetveriv bane Ivaniše, 3 ) Umoriv silne hrvatske plemiće, Pogubio nam hrabre Lackoviće, 4 ) Da kraijski dnevnik našom krvlju piše! Rastrovat mitom umio nam ljude: Da jedan dragog zatiru sve grđe, Prvake naše pretvori u hrđe — Domovinom da podlost vikla bude! Još jedno mu je: — krnjćt zemlju ovu — Ta manju lakše ploču mu je zbrisat, Gdje slava jest, — i još se ima pisat O hrvatskom, — o rodu sokolovu! s ) Ivana Hrvata zvali Ivanišem banom. ‘) Krvavi sabor u Križevcu. (Opaska pisca) Nas, buntovnike, tobož bješe kadar Savladati bud silom, budi milom, A strepi jadan lavovim pred krilom, Pa stoga daj mu Trogir, Spljet i Zadar. Ha Sigismund se Nijemac dobro sjeća Da'vođa Tvrtko 6 ) tvrdovao tuđe, Da otud bure duvale su hude, I Nijemcu stoput smrknula se sreća. Pak prodaj zato pakleno to sijelo, Gdje hrvatski se sticahu junaci; Gdje maloj, nu i nepobjednoj šaci Ne dođe dlana ni izdajstva prelo. A Ostoja, 8 ) taj plazavac, ne vladar, Tuđincem silnim duboko se klanja; U mrtvilu — o boljku roda sanja — Ko na pučina lađa — a bez jadar! Taj Ostoja, što Dabišu 7 ) je kleo, Na huljstvo njegvo pucale mu grudi; Taj plahi sada Ostoja se trudi — Da tankih spletka sve nas zastre veo. ... U narodu se takav šapat širi, I dalje raste sve to većim bukom; A Hrvoja sve shvati, narod smiri, I balčak stisnu, mahne bijelom rukom: »Hrvati silni, sad života trula Otresite se, ustanku je hora; Osvijestite se, Jadranskog svrh mora — Tek naša — nekoč pjesma se je čula. s\ stieDan Tvrtko I. krali bosanski pomagao je hrvatski usta¬ nak pod Ivinom Hrvatom; sijelo mu bijaše u dalmatinskih gra- dovih __ ®) Krali bosanski u vrijeme Hrvojmo. 7 ) Predšasnik Ostojin. (Opaske pisca) 48 »A sad? Sad stenju pod težinom Mleta, I pitaju za junačke Hrvate: Je T djeca moja hoće da se vrate — Ir poginuše sva sred tuđeg svijeta? »Vi krunili ste Dračkoga nedavno; A tako nekoč dom hrvatski sjao, Gdje Carigrad je Držislavu dao Mač, žezlo sjajno, njim da vlada slavno! »A Krešimira moru i na kopnu, A Svinimira — je li, ljudi, znate? A Rim, što krunu posla u Hrvate? — Preda se pamet, sijec’te duši opnu! »Polovica nas Mletu skuči glavu, Mi stablo nekad, sad tek -grana plaha! Dok narodi se drugi dižu s praha: Predrijemasmo — mi mlitavci uz slavu! »U nehaju nam konačna rasula Otresimo se, kog još tišti mora; Hrvati silni, — ustanku je hora — Otresite se tog života trula! »U Sigismunda, koga u Budimu Mi pozdravismo hrvatskim vladarom, Ak' nema sile: junačkim nek žarom Hrvati sami braniti se primu! Tko ne mož’ branit kraljevstva si svoga, Već kraljska šipka kuka ti i jada: Nit kraljevstvu kraljevat ne mož' tada, Nit takav kralj nam nema vlast od boga!« To Hrvoja sa tvrda ori Griča, A skupom bojna ko da trublja trubi; I čarobna ko starodrevna priča Sa hrabrim srcem hrvatskim se ljubi! 4 Kovatić: Stihovi 49 Man Sigismundo stisnuo je pesti, Man s bijesa njegvi grče se Mađan, Man hrvatsko se odmetništvo žesti, Kad jedna miso Hrvatsku svu jari. A Hrvojina velika je sila; , . _ U družbi kralja — tek je sila su’aha, Tuđince, kralja, — crna dignuv krila, U Budim nojca sve prenese plaha... Na bunu trube bojne trublje zvuci, I zovu popa, zovu velikaša:^ O bedru tok, a svakom mač ujruei Pa zadnja krvlju nek se puni časa. II. Vijoriti se presta stijeg na Gr. ču, Al’ mači sjajni plamsaju o suncuj Sa Medvedgrada gromom topi r:cu, I tresu drvljem sljemena vrhuncu. Po dolini se silan zgrće tabor: Junaci mrki — ponosni Hrvati. I koplja — vidiš, — kao srebren nabor, O žarkom nebu ljute rte sjati. A popovi na kaptolskoj su tvrđi Zasunuli svud mjedene kračune, Da ne svidje se kakvoj tajnoj hrđi Duboke smesti njihove račune ... Nu kad o dveri kucnuo bi glasnik, To starci mudri poznaju i čuju; Jer poklisar taj — Hrvojin je krasmk: Da vidi, kako oružje mu kuju. Al’ danas do pet došlo poklisara, A bojna trublja sve od Save piri; »Oj čujte, oci, u slast v’jeka stara, Oj čujte, pa vam — srce nek se širi! »Mi danas došli preko Velebita; Na Kleku vrle hrani smo žerave; A da za hranu još nas tkogođ pita: — Žeravi naši ne jedoše trave! Ta sladora je mletačkoga dosta; A Vlasi nam ga i zle volje dali, U Zadru jer ih primismo ko gosta A postelja im bili morski vali!« Nut, puste pjesme! Čemu ova šala? Na dveri tvrđe kliču poklisari: »Oj čujte, oci, s jadranskog smo žala, Gdje more pere — a i sunce gari! Pobiiedio naš Hrvoja je Mleta — — Ta Vlah ko spužva surova je bljutav; Oj grko njemu, gdje je naša četa — Jer Hrvat mu je od starine rutav! Oj čujte, oci: Trogir, Spljet i Zadar, Dalmatinska — i more — sve je naše! Na platnu bijelu naduvenih jadar Mi pisat ćemo još račune vaše!« Veseljem ore kaptolske se dveri, Veseljem riču medvedgrađski topi; Grič kite cvijećem velikaške kćeri, A zahvalnice čate mise popi. Kad glasnik drug: hrupi na konjicu, Po dveri mačem grunu o kračune, Nebesa vatra gori mu na licu: »Pobijedismo kod Drine i kod Une!« — 1 budne krasno, budne divno jutro, Od Save vojska pobjednica sinu, Pred očima joj tanak put se utro — I tud se vojska božjom dugom vmu ... A druga vojska preko Griča ljuta U dol se spušta poput bijele svile, Da s pobjednikom grli se sred puta — A vojska ta je: djevojčice mile. Za ovima se barsunova pruga O ljesku sunca u dolinu maši Ko polet orla preko zelen-luga: To građani su, popi, velikaši. Na čelu čete, dične pobjednice, Popušto uzde Hrvoja žeravu; Sjaj pobjede obasijeva mu lice, A živo oko kaže dušu zdravu. Sa konja sjašiv, redom narod grli, S veselja suze radosnice lije; Slobodu narod gdje mu shvaća vrli — Taj narod vrijedi, da se za njeg bije. I narod silni na vrhunac Gnca Za vođom svojim junačkim porene: Je 1’ zato, Hrvoj da o boju priča, Pa listom sav da s njim u bitke krene No čujte. Silna smirila se vreva; v Nit veska čut, van čiste zveke maca O suncu što se bajnom luci sijeva... No čujte: Hrvoj govora se laća. »Oj mili rode, roda mi glavari: Oj popovi, oj bani, velikaši — Vi vidjeste, da mačevi su naši — Još isti, što i pradjedova starih. »Sloboda to je veličajna kruna, U narod ona pade s božjeg krila, U naroda se ona srcu skrila — Taj božji dar, ta anđeoska luna! »A ljudi zemlje — jesu samo ljudi, Pa jedni drugim iz srca ju grabe, A narod duše mlitave i slabe U grabši toj će praznih ostat grudi! »No ljudi takvi — nisu više ljudi, Jer bez slobode voda je u žilah, Jer bez slobode ptica je bez krila; A s njom u duši — božji lik se budi! »Hrvati, narod — što mu znamo klicu, U zatatranskih što još gora niče! — Hrvati knmom tom se vazda diče — Ma gdje god bili na zemaljskom licu! »A Sigismundo, žensko to oruđe, Sa blagoslovom — tobož — mira, sreće Na tvrdo Griča popeo se plece — Slobodu otet, otet dobro tuđe! »Pa kad smo svoje dali mu račune, Taj plahi kralj nam pobježe u noći — Pa s našim on će odmetništvom poći — I dočekat nas Drine i kod Une! ? »Da, bilo tuđe Nijemaca i Mađara, Nu bilo jada — bilo naše krvi: Oh, svoju majku podli grist će crvi; Oj, jao, to nam nevolja je stara! »S dalmatinskoga sveg jadranskog žala Veneciju smo istisli Hrvati; Vojevat kad se složan narod lati, — Ta Mlečić nam na maču tek je šala. »Al’ druga sila, Sigismundov upor, Na srcu ljuta bila nam je rana — Boljari vrazi, odmetnička grana, Hrvati: Gorjan, Morović i Čupor! — »Otupit ne mož’ nam tuđinac mača; Al’ kada na svog udarit je brata, Tu vidjeti ćeš klonuti Hrvata, Tuj sila srca mača bude jača! »I bude boja strašna i krvava. Tuđince hladna progutala Bosna; 8 ) S tuđinske krvi sva nam polja rosna; — Al’ evo živa Čuporova glava! »Vi sudite mu, izdajici roda! Na Lackovića koji prvi srnu — 9 ) — Oj gleđ: te mu obrazinu crnu: Pa pitajte: da 1’ bratska krv je voda?« »Odrubi t glavu!« — gnjevan narodjsuđi. »Ne tako, rode!« — Hrvoje će blaže; »Tuđinci njegvi njega od nas traže! Pa — krv mu ne sm’je naše kal jat grudi! »U sretnoj zemlji izdajničko tijelo Da trune? — Ne! — Da njegva krv nas škropi, Gdje sretni narod blagosivlju popi? Ne! — Ini sud nek sudi naše sijelo! I nasta muk. — A Sviličić se diže, Brk sijed i bujan njegvo lice krasi; Pa Hrvoji se primakao bl'že, Te pogladio rukom duge vlasi. ) Rijeka Bosna. ) Krvavi sabor. (Opaske pisca) »Kad sretni smo, pa hajde nek je smijeha; Oj čuj me, vođo!« — reče starac tvrdo. »A ne će biti ni u boga grijeha, Da povragolji malo gričko brdo. »Bijasmo nekoč tamo u Budimu, I ti si bio, junačke ti glave: Boljari hajde podobro nas primu, Al’ potla mal se smijehom ne udave: »Zatuli Čupor poput bijesna bika: »Ha, to je jezik Hrvoje vam vođe!« Tad bruke, smijeha nastade svud cika; Ti tegnu mač — i skoro do zla dođe. — »Pa neka, da se većma jošte smiju, Zapovjeđ’ ušit Čupora u kožu, I pošljimo ga po junacih triju — No ljudi da su na srcu i nožu! »Ogladni li: nahraniti ga valja; Utolit žeđu, — ali sve u koži; I nek ga bace — a na skute kralja, Pa nek mu jošte koju priču složi! »U kožu vola ušiti ga valja, Nek riče tamo, — ali rikom lava: Da čuju uha S’gismunda kralja — Da Hrvoj lav je — a Hrvatskoj glava!« . . . Oživio je Grič od silna smijeha: »Oj Svilič'ću, glavica si umna! U kožu Čupor! — Ne će biti grijeha — — Oj vola amo vodite sa gumna!« — I narod mudro prihvat:*o šalu. I što je mlađeg, sve se kupi k djelu; Veselje, cika savskomu na žalu; Vedrina, sjaj na Hrvojinu čelu. Razredio se narod sav na Griču, A bijele glave u kolu se sjale, I bliže k vođi u kolu se miču, I svi mu hrabra, divna djela hvale. A Svinimira sinula je kruna Na ljutom Griču, a uz bistru Savu; A zadnji zemlji rub je Drina, Una, — Pa kliče sve: ded krunite mu glavu! Svud zemljom cvate blagoslov i sreća, Hrvatu planu srcem ponos stari, I čim je tuđa zavist ljuća, veća, Tim Hrvatskoj se ljepše sunce žari. # # * Oj kruno sjajna, žezlo Svinimira, — Je 1’ dugo još u Hrvatskoj si sjala? U’ šiješ danas? — Pjesnikova lira Med anđeli bi zdvojno zaplakala... NOLI TURBARE CIRCULOS MEOS! Zidoder muklo u bedem se ganja, Zapovijeda mu Rimljanin Marcelo, Koj’ ljeta dva već bogovom se klanja, A gnjevom, bijesom znoji mu se čelo: Da Sirakuzu ii’ u prahu gleda, II’ da ulovi starca Arhimeda! Nu jao starcu, jao tužnom gradu, Nit smoka ni, nit kusa kruha pusta: A polumrtvim materam u gladu Jur krvcu s doika dječja muzu usta! Sam Arhimede zadnju koru glođe, I s njime hrabre sirakuške vođe! Marcel, zavitlav koplje, sad ga hita, Sad boga moli, sada straže kune; Žutorudu u bradu sad se pita: Pobijedit da 1’ će — oni tamo — Pune? Klijenta nut, — kad viknu, zabov koplje: »Sve Pune, vođo, smlatismo ko snoplje!« »Oj hvala Jovi, bar da pomoćnika Otklonismo! A sada nek se udre, Nek urnebesna svud zaori klika Da sirakuške jogunice mudre Plutona viču za starinu Hijeru, Da prosi s Rimom — opet vez i vjeru! Al’ neka viču, nek i on iz hada Sjedoglav dođe; silni Rim će svima Odsudit ropstvo, al’ taj grad mi sada Na zadnji juriš u prah leći ima! Nu samo mudrac neka njegov žive — U negvah da mu Rimljani se dive! Pod Sirakuzom dok Marcelo tako, Po pijesku štapom Arhimeđes crta; Da nije mudrac, on bi ljuto plako, Ta kći mu s gladi svija se ko trta; Sam starac puna gladuje dva dana — Al’ njemu um i doma spas je — hrana! »Ah, File dragi, zašt’ si ići moro!« Zavrisnu žena. Mudrac sprva šuti. »Tekmeso, Filo vratit će se skoro« — I štap mu pade, smetu se trokuti; Ka kćerci ruke košćat starac širi, Na trijem ju nosi, tješi ju i miri. — Tekmesa usnu. Arhimeđes duge Po piiesku štapom opet crte vuče; Okružio na crtah vele kruge — 57 I s ta — i smrknu, reć bi da ga muče; Kad muž dohrli, šapnuv: »Oče stari, Nam Rimljani su, jao, gospodari!« Nit oči mudrac podigao nije, Nu štapom ruje pjeskovitu pjenu. »Oj, File, hrane! — žena već ti mrije, Bjež’ gradom, spasi kćer mi, svoju ženu!« I kružnicu na četir dijela dijeli — Tko zna, u kojem — grad si spasit želi? I Filo hrli, bijesan lav na bedem, A ljudi viču: »Robovi smo! Kuda?« »Da Arhimedu hrane otmem, gredem«. Pa zagnala mu sulica se huda — I k Rimljaninu, koga prva speti, Da tigarski ga grli, k njemu leti. — Još majke zadnji vrisak djece čule, Što s glada mru pod kišom vrelih suza, A već se ruše starodrevne kule, I plamom buknu cijela Sirakuza. A Rimljani pod štitom i pod šljemom U dimu kolju okrutnošću nijemom... Grozota, užas, jauk, vrisk i jeca, Ko strašni da se podigoše življi — Al’ samo jedan čovjek se ne leca, Nit smeta ga taj plamen, krik taj divlji... U pijesak bulji, umuje i snuje, I diže štap i pijesak kružeć, ruje. Krijesećim okom Marcel požar gleda, A vraškim smijehom usne mu se krive: »Vojnici, ph'jen’te, koljite bez reda — Nu Arhimede da mi samo žive! Koj’ dva je ljeta skote branit znao, Triumf zar jedan ne bi Rim mu dao? Pobjedonosno oko mu se uži Gospara svijeta, slavonosnog Rima: Kad vidjeti će, kako mudrac kruži, I kako mu se velik duh nadima — Na pjeni pijeska da si crtnju stvori, Kom sjajnu Rima vlast će da obori! Pak mudrac da nam pijesku baš na prostom Ne umuje, to mi ćemo ponijeti Iz Sirakuze pepela, da gostom Na slavu staru ropsko srce sjeti — Tijem većma, kad će njihov Arhimede, Zakruživ štapom, trgat vlasi sijede! Oj hura, braćo! Nek se kolje, pljačka, A sjutra pluga neka kaže brazda: Da rimska ruka silna i junačka Taj grad u zemlju survala za vazda! A, cijeli svijet od Rima nek se uči — IP savez s njim, ii’ da u ropstvu kuči!« I Rimljani — svi buktajući bijesi Sa sulicami, s golijem maci lete: Te šilj se tuđe od požara krijesi, A tuj prek plama srču na plijen čete. Tuj zvekne šljem — pak topla krv se puši, Na one tamo ognjen krov se ruši. Već mudračeva krova plam se hvata, A dim pram nebu svrdlom suklja, kipi. Još mudrac misli... škripnu grozno vrata Na pijesak surov rimski vojnik đipi: Iz pesti mač. iz oka vrag mu sije, Iz golijeh ruku crna krv se lije. — Baš Arhimede do dvije dirke vuče, Na pridošlicu nit ne krenu okom — »Hej barbare, zar to u Rimu uče, Da krug mi gaziš drskim svojim krokom?« Nu Rimljan krut na krugove ne gleda — Zamahnuv mačem — ubi Arhimeda. U pijesak glava muđračeva klone, Po snježnoj bradi sljednji posmijeh plije. Na dvoru divlji Rimljani se gone I kliču: »Tuđe Arhimed se krije!« Marcelo bijesnu obustavi četu, Pak pođe sam... aT oči mu se smetu ... Na toploj krvi, što se lije pijeskom, Na muđračevoj odsječenoj glavi — Ko slutnje da su skobile se s trijeskom, I krvlju vođe prolaze ko mravi — Te kobni, tajni pitaju mu grudi: »Zar to je slika velikanskih ljudi ?« I srce na dvor. Usta mu zaore: »Već dosta plijena! Nek se groza svrši! A vi mi znajte, siciljanske gore, Da prkos svaki Rimljan tako skrši! I cijeli svijet od Rima nek se uči — II’ savez s njim, ii’ da u ropstvu kuči!« Odjekuju mu siciljianska brda, Odjekuju mu sedmostrukom jekom, Odjekuju mu klisja pusta, tvrda — Odjekuju mu žalobnosti nekom: »U sile svoje slabom pamti lijesku: — Sva svijeta vlast je samo krug na pijesku * # * I prošla ljeta. Narodi se tuku. Mač, požar, krv i smrt — je geslo ljudi. Patuljče rimsko ropskome u muku Drkćuće, slabe majke si na grudi — Na pijesku malen okrug je povuklo, I za sve vi jeke vjekova zamuklo. — Oj Hrvatska, oj zemljo moja mila! Kolikrat ruka tvojih Arhimeda Na grudima ti okrug sreće vila — AF, jao, nikad utisnut se ne da! A vili su ga tvoje krvi mlazi I tvoje vlasno po njem dijete gazi! Pokojniku IVANU BALIĆU pravniku hrvatskog sveučilišta, umrlom u mjesecu veljači 1877. Miso ti je letnula visoko Na svoj izvor, na prijestolje Boga; Razum ti je sunuo duboko U sve zgode svijeta širokoga — Bog je reko: »Sinko, Hrvat samo, Hrvat, to je sveto ime tvoje!« A starine rekoše ovamo: »Ljubi, sinko, tek hrvatstvo svoje! Rod si uzdić: — jedno valja znati — Pravo sveto — Bog nam — i Hrvati! Milo te je bilo gledat mlada, Gdje pod sunce zanijele te oči, Mjesto ljuta da te srdžba svlada, Kad hrvatstvo skot nam huljit skoči; Duša tvoja ushitna i čila Kao oro vrhu svijeta pusta Prama zvijezdam uprla je krila — I na božjem tek se krilu susta — Pa se opet s jednim ciljem vrati: »Pravo sveto — Bog nam — i Hrvati! Oko tebe skupismo se braća Ne prvaka, svi smo prvi bili — Svak se knjige mudrinjice laća, Svakom duša poletna se krili — A to srce plemenito b:je! Man nam podlost vedro nebo kali, Te pred nama ko plah dim se vije. Mari nam pute crna zloba zali — Jedna vazda meta će nam sjati: »Pravo sveto — Bog nam — i Hrvati!« Ali, jato, gostinjicu ljutu, Tko ju smami kletu, smrtonosnu, Da na svome krivudastom putu Tvog se duha kršne lađe kosnu — — Strže tebe s našeg sokolika — AT ne zgasnu tvomu duhu plama, On, pun cara mila, bogolika Po sve vijeke kraljuje med nama — Čela vedra — na komu se čati — »Pravo sveto — Bog nam — i Hrvati!« KRVAVI ANĐEO U gluhom, pustom crne noći krilu Zastrepio je šaren carski Beč, Osjetiv tajnu iznad glave silu, Ko strašnog groma da je čuo riječ: Do dana ću te smrviti u prah, Zagušit zadnji tvom životu dah, I svaki da ti uništi se trag Povući preko tebe smrti prag! Ar pravde božje to ne planu grom, Da smrvi grad taj svetom srdžbom svom Već anđel neba strašan, krvav, blijed Sa beskrajne se spustio visine, Upiruć tužni, anđeoski gled U bujme pokraj mora pokrajine, I suznim okom gledo ubav kraj, Gdje veseo i zlatni vlada maj. Naranđe sladak zemlje plod gdje zrije, Gdje rosna kaplja ljubav šapće svijetu, Gdje junačke se ore davorije, Junakom u boj kad je skupit četu. Gdje blagome u večernjemu zraku S planina glasno zvono se ozvanja, A djeva srce poklanja junaku, Slobodi kada život on poklanja! AF lijep kraj taj nepravedno hara Sad ruka Nijemca, starog zulumćara. Tuj narod živi: ponosni Hrvati, Tuđincem, dok su ljudi: — dobar, blag; A V tko ga vrijeđa, ljuto li mu plati, Hrvati tada živi su mu vrag! Je T čuste, Nijemci? A tko da ste vi? Slaboće strasti svoje robovi! Što Beč uradi danas, vi neljudi! Vi zgaziste Hrvatom sveta prava, Pa narod kad se u pravednom jaru Prot krvnom svome opro zulumćaru: Vaš crni sud na stratište odsudi Dva velikaša, hrvatska dva lava. A zašto? Kaž’te, Nijemci, duše grube, —• Jer zulumćaru htješe izbit zube! I gledo anđel divan Zrinjski grad, I ponosne mu bijele gledo kule; U gradu tom je mrtvo groblje sad, A gromke prije pjesme su se čule. O studen kamen uprla se žena, — Od vruće krvi hladna drkće stijena — Još sada, još je krasan ružin cvijet, Još divan joj je širok božji svijet; Još ista sveta misao ju krijepi, Hrvati da će svladat svoga vraga; Još isti snovi veliki i lijepi Ne prhnuše joj duše preko praga. Još zlatna nada, varava ko pjena, Još šapće slatko: nijesi uništena: Tvoj muž i brat tvoj, sve ti drago, milo U Hrvatske će vratiti se krilo. Beč šaren još te opak toli nije, Da pravo naše posve skršit smije, Da velikaše i hrvatske bane Osudit može, gdje im čista svijest Svog naroda je jaku digla pest Na vraga, ljute koj’ mu zado rane! I povelje mu bijeli zbori list, A pisao ga kraljevski je kist: Hrvata ban prot svakom zulumćaru, Prot Turčinu, prot Nijemcu, prot Mađaru Mač osvetnički pravo ima dići. Da, povelje to bijeli veli list. Sam kralj sa svoga prijestolja će sići, I sudit: Žrinjski, Frankapan je čist! Još gledo anđel ponosnu tu ženu, O hladni kam svog grada naslonjenu, I gledo njenih pradjedova mač, Kor čist i jasan u ruci joj sije Na roda svoga potlačeni plač, Kog zulumćara bič besvijesno bije. Ne jecajte, oj, ne plačte, Hrvati! Vaš otac Žrinjski, Katarina mati, I velikaš i brat vam — Frankapan Istrijebiti će zemlju zulumćara, Odoljeti još vragu koji dan, Junake-vođe dokle Beč povrati: Pa đemeskinja planuti će stara Nad glavom vragu, uvrede da plati! Još gledo ženu sloniti o kamen, I kako sijeva iz oka joj plamen, Od koga gori studena planina. A tko je žena? — Zrinski Katarina. Još sada još je krasan ružin cvijet, Još divan joj je širok božji svijet, AT jao, kada kobne glase čuje, Da krvnik smače brata joj i muža, Povenuti će njenog tijela ruža I svezat srce prisojkinje guje; Široko more divnog božjeg svijeta Potamnit će joj utvora ko kleta. Da, anđel neba strašan, krvav, blijed Sa beskrajne se spustio visine, Upirat plačan anđeoski gled U bajne pokraj mora pokrajine. Pa vrelom krvi hrvatskih junaka Poštrapo leđne hrvatske planine. I anđeosko srce mu zaplaka Pa vrelu kaplju s krvničkoga mača, Pomiješanu sa suzom svoga plača, Sa beskrajne je spustio visine U bijedno srce lijepe Katarine. A druga kaplja krvničkoga mača Na ruke njene kanula je bijele... Zadrhta žena, vid joj se ukoči, A usne gorko šapnu... Da F su klele? Ir molile? — To anđeo je znao, Jer k prijestolju se hrlo božjem vinu: — Sav Zrinjski-grad je ljuto zaplakao, Jer duša pusti lijepu Katarinu, I s anđelom se iznad zvijezda vije. A što li sjajnom tužila je nebu? — To za Hrvate i sad nebo krije! Lik anđelov, lik strašan, krvav, blijed U tijelo sade lijepe Katarine, Te ona plačan još upira gled Na ubave kraj mora pokrajine, Gdje veseo i zlatni vlada maj, B Kovačić: ^♦»hov* 65 Gdje rosna kaplja ljubav šapće cvijetu: No od šta cijeli streso se je kraj? Junaci u boj zašto kupe četu? Zašt’ toli tužno večernjem u zraku Planinom zvono i ravninom ječi? Zašt' djeva, plačuć, svija se k Junaku? Zašt’ mač otaca blista se i zveči? Zar opet zemlju nepravedno hara Bijes krvnika i starog zulumćara?... Oj, svrši, pjesmo! Anđel krvav, blijed Sa beskrajne se spustio visine, Da svježom krvlju krvničkoga mača Poštrapa opet hrvatske planine! VESELE BALADE L MUKA I SMRT Pitalo se samouče, Samouče mudro đače, Sve do bijele šećuć krčme: Šta bi, da bi krčmarica Crnoga mi oka bila, Koja bi mi rujna vinca Puncat pehar natočila? Ele, sitna, crna oka, Nešto tanka, pa visoka, I još usna rujna, mala, Šta bi? — Cjelov, đačka šala! I do krčme stiže đače, Pa junačkim grlom ciče: Hej, krčmaru, krčmarice! Bolje ona, nego li ti, Ded pokaži, tko si, lice! — Ljuto T žeđam, nosi piti! Ak’ si krčmar, samo pehar, Ele, jesi Y krčmarica: Nosi žurna — dva pehara, Pa ti evo đačkog dara: Obljubit ću tvoja lica! Skoči djeva poput srne, Oči su joj strijele crne. Usta su joj sijevak rujni, Grudi su joj oblak bujni. »Evo, đače, dva pehara, Ar se mani đačkog dara; Krčmaricu krčmar ljubi: Baš je danas devet dana Što me mladu mlad nasnubi.< Kuku meni! huknu đače, Ar nit’ cvili, niti plače. Pehar nešto malo nagnu, I do dna mu pogledao, Pa je teško uzdisao: Srce, srce, muka ti si, Ali stani, sad mi sinu: Kada sa mnom dobro nisi — Utopit ću te u vinu! Drugi pehar nagnu, gucnu, Krv mu zavri, srce kucnu: Krčmarice, pehar jošte, Da ti pijem od milošte! Ele, dođi, mlađa, simo, Da se mladi posestrimo! Duškom strasi pehar treći, Omrknu mu svijetle oči, AF na noge jošte skoči, Pa će taman teško reći: Sestro, kaž:, što to sije? Nebo baš se čudno smije! Hladno mi je, a i vruće ... Je 1’ to sunce, mjesečina? — Tiše reče. — Srce puče, Ne od boli, već od vina. n. MEJDAN Posvade se dva junaka Kraj dvih gora — dva pehara. A kraj gora, vrhom pune Dvije su kupe — dva bunara. »Ti izmami plave oči, Da te ljupko pogledaše; Ja izmamih meka usta, Da me žarko cjelivaše!« »Čast, poštenje prati valja! Oružje nam amo dajte, Ajd’ na mejdan! A vi popi Na opijelo zapjevajte!« »Grofovi i velikaši Sabljami se hrvat mare. Mi baš nijesmo takve lude, Da nam srca tlo krvare!« »Oružje nam amo dajite Do dvije kupe — al’ duboke; Šumu tamnu — podrum vina, Dva svjedoka — do dvije oke!« »A taj anđel plava oka S kog nas tako srdžba mori, Kad se toli slatko smije, Oružjem nas neka dvori!« »S njim u prazno bure, tko će Pasti ljuta od mejdana; A tko osta živ, nek plavku Sve do bijela grli dana!« Pa u podrum gnjevni skoče, Ljuti mejdan dijelit stali — Hrvali se sve do dana, Dok su oba pjani pali! NA RASKRIŽJU Zvono tutnji gluho, muklo ... Na široko kao more Pusto, ravno polje puklo. A cik prvi planu zore, Da pokaže besputicu Njemu, koji mahnu svijetom Da ga kao munja žicu Strelohitnim prođe letom! Njemu jadnom! Njemu, što ga Rodilo je divlje brdo, A od samog vječnog Boga, Suđeno mu tlo bje tvrdo: Da mu gorku koru dube, I da sitno zrno traži, Ma si nakon skrši zube, Samo da si glad utaži! Zvono tutnji gluho, muklo... On se smjelo na put sprema, Da pronikne tvorbu svijeta. A, zaboga, ništa nema Do li mašte brza leta, Do li nešta hitra uma, Do li tvrde đrenovače — Pa beskrajna put će druma. Jadan! Kako? Kamo? Šta će? Zaman majka jošte mlada Plače, viče, jađikuje: »Kud češ, drago dijete, sada? Kad ti zipka evo tu je! Kolibu ti otac sazda. Motike ti eno, kuke, Pa prisukni malo ruke, Pa ćeš na svom biti gazda! Nit te rodi meka svila, Nit othrani visok nauk; Prva ti je gluma bila Nejake ti sestre jauk, Prva glazba, što si slušo, Bistro, milo, gorsko vrelo, Prva knjiga: naše selo — — Pa kud svijetom sad ćeš, dušo!« »Zaman, majko! Samo trutom Košnica je trajno sijelo. Ja ću, majko, teškim putom Da razglabam božje djelo! Pčela leti svijeta širom, Da nabere slatka meda, Samo trut se hrani s mirom, Samo trut se u svijet ne da!« Zaman. zaman! ... On već hrli Preko brda i dolina. Sad ga žarko sunce grli, Sada blijeda mjesečina. Sad ga prate gorske ptice, Što nad njime okrug viju; Sad ga prate — pa se smiju Zlatne zvijezde nebesnice. Svijet je širok, velji puti. Već daleko on j’ od doma. Već se blago nebo muti, Već se javlja grožnja groma. Ruknu vihor kao zvijere, 70 Prah i magle silne noseć; Zviždi grozno, munju proseć, Hladnu zemlju da razdere ... Zvono tutnji gluho, muklo ... Nije zvono, nego nebo, Crnim što je jazom puklo, A iz jaza bijesna munja Kao gujin jezik sikće Te po maglah gustih lunja, Dokle gromom se ne sori Gdje u nizu, ii’ na gori. Magle crne, magle nijeme Kao bijesni spješe hrti, Sad je ova gorsko šljeme, Sad se ona zmajem vrti, Vihra dok ju divlja strava Ne okrenu dva, tri puta Pa od zmaja, eto, ljuta Gledaj, strašnih ralja, lava. On još grede ... znoj ga poli, Zađrktale suhe kosti. Ruke sklaplje, pa se moli: »Bože sveti, prosti, prosti! Dobre majke nijesam slušo, Kad mi nije u svijet dala, Kad je jadna zaplakala: Nejđi, nejđi u svijet, dušo! Nu što? Zar se plašim groma? Ne! Razglabam tvoju silu. AT me pamet sjeća doma, Srce goni k majke krilu. K majke krilu« ... Nebo planu, Njemu zape riječca plaha. Vihor maglu uzvitlanu Od crnoga đigo praha, Pa ju nosi, pa ju mota, Dok se s gromom ne susrete, Te užasno bratski lete — Dok ne zgine kobna slota... On još grede ... Nu gle jada! Golema se gora boci, A prek gore na tri strane Uzana se staza toči, Kako? Kamo koja vodi? ir dokrajči gdjegod kada? — Nek si reče, bijednik sada Da olujom mirno brodi! Putnik stoji... Suton hrli S crna neba, kano strava: Grozno li ga užas grli, S mutnih misli puca glava. Kud će, kako? Nema sela, Nema nigdje živa stvora, — Nehotična samo gora Pusto sljeme uvis svela. Putnik stoji... No iz gore Zgrbljen starac tiho kroči, Korake mu prati spore Suhi blijesak divljih oči... »Šta te, sinko, amo nosi S krila sretna materina? Valja da te pitam, tko si? Jer se kroji tuj sudbina! Preko gore tri su puta, Svaki negdje konac ima. Ni jednim se ne zaluta — Ali ne mo’š ići trima! Hoćeš mojom stazom poći Preko trn ja, preko krši: Znaj, da kasno put se svrši, Ar ćeš k vječnoj svrsi doći! Mantija me crna krije, Mantija je teška muka, Snažne Y volje u te nije: Pusti te i božja ruka! — Evo vođe zlatnog krsta, Mučno ti je za njim poći, Jer se možeš kao trska Slomit, zgubit u toj noći. Hrabro li se držiš vođe, Gvozdene li volje u te — — To se k cilju jednom dođe! Ho’š li slijedit druge pute? — Staze te su lakše, slasne, Svrhe im su čarne, krasne, Ali minu kratkim tekom, — Prva samo traje vijekom!« Starac svrši.... S puta lijeva Čedo svijeta, divno biće, Mila lica kroči djeva. Blaženstvo joj s oka sviće, S usna joj se zora smije, A u grudih alem sije — Alem, koga plam ne stali, Jer ga neba anđo sali... »Pođi sa mnom, duše smjeli! Ugodna je moja staza, Cilj joj zlatna je oaza! Pođi, sladost sa mnom dijeli! K cilju našem nij’ daleko, Gdje te čeka kruna sreće ... A što ti je starac reko, Vjerovati ni sam ne će!« ... Planu putnik slatkom stravom, Rajski čar mu nadme grudi, Sklonu k djevi trudnom glavom: — »Tvom ću stazom, dok smo ljudi! Daj užež’ mi baklju svijeta, 73 U carstvo me svoje vodi, S tobom cilj mi, s tobom meta Gdje god bila — vječno godi!« Zvono tutnji gluho, muklo, AF ne čuje putnik zvuka. Majci njegvoj srce puklo, Ar ne ćuti putnik muka ... Zamamna ga baklja svijeta Na oazu zlatnu vodi, S njome cilj mu, s njome meta, Gdje god bila — vječno godi! ... Zvono tutnji gluho, muklo ... — To je zvono vječno vrijeme. Kud je* pusto polje puklo, — To je tvoga puta breme. Ti si putnik, dijete brda! Vihar, grom i crna magla, Što te priječi kao srda, — Tvog je žica bura nagla, Bijesnom što te zgrabi stravom, Da ti o tle tresne glavom, A tri staze: raskrižje ti, Svaka te je vukla k sebi, AT se jedna svidje tebi, — Njom sad hrli, njom sad leti! Svijeta čedo luč već uždi, Da ti svijetli svojim putom. Nu, što ti se srce snuždi? Kakvim li se boriš slutom? Što ti grudi drkću tako? Kud si mišlju svojom šego? — Ne boj mi se, nije pako, Luč tu — sam je Bog užego! METAMORFOZA Tiha je večer, Tiha ko duša nevina čeda, Kada po majci ručicom tapa, I još ju okom blaženim gleda, Pa na san rajski očice sklapa, Takva je večer ... Nešto otajstvena me zove Nekud u neznani kraj. Pravječna kanda glazba romori Dubljinami duše. Vječnog ognja sjaj Na njenoj pučini Negdje daleko plamsa i gori. Takva je danas duša! A šta je ta mladačka duša? Strašno je pričat o Sahari vrućoj. O moru žarkoga pijeska, O putu karavanara, O divljačkoj, junačkoj pjesmi Beduinskih konjika, O huraganu bjesnećem, Užasnim što je zijevnuo ždrijelom, I Beduina zgrabio zubom Vatrene da mu divljačke oči, Munje brzinom igrajuće, Skrije u oblak žarkoga pijeska, Gdjeno će planut dva, do tri puta, A junačka pjesma jeknuti gromom, I sve muklije tutnjit i nakon Stišat se i za vazda primirit! Karavanari zaputiše put... Karavanari sve grezaju dublje; Deve polijegaše jur. Dah huragana žeže i pali... Karavanari, kao ukipljexi, U ždrijelu vulkanskom od pijeska — Ukočeni stoje, tek ustima miču U posljednjem pisku i posljednjem kriču. »Što jaučete, ljudi?« Sahara vruća Utrobu širi i grozno se smije. »Što jaučete, ljudi, gdje toli vrijuća Ljubav vas grli, a vam dobro nije! Što jaučete, ljudi? Ta u mojem carstvu Jurve tolikim zemlje stanarom Vjeran mi junak huragan vrući Vječan spomenik sazda u pijesku Žarkoga sunca! Gledajte samo ...« Huragan, žviždnuv obijesno, grozno, Valove pijeska do neba vije. Karavanari gledaju vojsku Ogromnu, silnu i ko da čuju Spominjat posljednjim krikom Veliko ime Lesandra. — Istim trenom karavanare Zasuše vali saharskog mora. Ogromna vojska Kostura strašnih otkrita stoji, I kano da ju huragan miče, I s njome duge vjekove broji: Dok s karavana žarkog će pijeska Uzvitlat vale, pa ih prokazat Poznijim žrtvam: evo vam, ljudi, Saharskog carstva poklada silna! Strašno je pričat o Sahari vrućoj, O moru žarkoga pijeska; Strašnije kud U o duši je ljudskoj Pričat, kad njenim ogromnim carstvom Pustare silne divlja pučina Bez kraja puče širom i diljem, A plandujući karavanari — Ugodne, lijepe, dražesne slike Djetinstva slatkog — putuju njome. Miruju jošte valovi silni Žarkoga pijeska, a njihov vođa Huragan kruti — ljudska sudbina U pustari divljoj slatko još sniva. Vidiš još gdje i po koju oazu,^ Nu kada dalje okom zaokružiš Pješčanim morem, ugledaš tada Čvor Beduina junačkih, divljih, Kako na konjih — gromi na munjah, Lete pučinom. Ti Beduini Slike su divlje mladosti tvoje! Njihov je život strašan al’ bujan: Želja im bijes, strast im munja, Pjesma je grom! Čvor Beduina Junačkih, divljih, nikada ne će Pustarom duše proletit mirno, Da ne probudi bijesnog vođe Silnih valova. On se jur diže, Vitlajuć k nebu valove pijeska, Započe borbu pustarom strašnom ... Ima li boga, ima li sile, Koja bi mogla Saharu divlju Pretvorit krajem pitomim, milim? Ima li boga stvoriti ovo? Možda! Ima li boga, ima li sile, Koja bi mogla u duši ljudskoj Saharu strašnu pretvoriti krajem Slatkoga vina i rajske sreće? Kuda će nicat dragotno bilje, Ključati vrela bistra i hladna. Luzi zelenit se jelami vitim? Karavanari vijek plandujući — Djetinstva slatkog dražesne slike Postati mirni, stalni stanari? Junačkih, divljih čvor Beduina — Mladosti tvoje niz bujnih slika — Postati mila, pitoma djeca, Koj°j život snivanje zlatno. Želja ne bijes, već stidan plamenak, Strasti ne munja, već iskra božanska* Pjesma ne grom, već vatra ljepote! Huragan silno bjesneći — Ljudskog života kruta sudbina Postati nježan proljetni vjetrić, Što će stanare radine grlit Ne vrućim dahom saharskog pijeska, Nego zelenila mirisom blagim! Što će se zlatnim kudrami djece Igrati ljupko; ne zvižđom bijesnim Čvor Beduina gušit, obarat! Ima li boga, ima li sile Koja bi mogla u duši ljudskoj Saharu divlju talio pretvorit? Bijaše takova sila ... Tiha je večer ... U duši stvori mi se lik Vječan, plemenit, uzvišen. Lik taj životom već diše Ko Galatea krasna ... Stidno me pogleda ona, A oko one grimizne crte, Što ju nebesnik potegnu kistom, A što ju čovjek usnami zove, Titraše nešto mila i slatka! Da T je to zraka proljetne zore? Da T je to dašak vjetrića tiha? Da T je to vječnog blaženstva smiješak Njezine bijele, dražesne ruke Okolo vrata, drkćuć, se viju, Drkćuć ko bršljan okolo jele Kojom uznjišu vihri i strijele. Usta se njena turobno smiju. Smijeh zorin, kad prati sunce u magle Tmaste i strašne, koje u krilu Vihrove nose trijes i oluju! Ruke se viju okolo vrata... Iz srca njenog čarobno vrelo Sunulo uvis, žamoireć tiho, Srca tvoga doline tamne Pusta i žedna podaju usta, Preko njih sipi čarobno vrelo Te se u pustoš duše prelijeva. Pustare divlje nestaje hitro, Žarkoga pijeska beskrajno more, Okrutna borba krutih počela — Sve ko da san je, smišljena bajka! Perivoj blažen duša je tvoja. U njem se šire širom i diljem Doline cvjetne, ubavi brijezi; U njemu milo šušti, žamori, Tajna dragota gorskijeh vrela; U njem se slatkim čuvstvom razlijega Divotna pjesma drobna slavulja. Vrh njega, kano nevino čedo, Kad se iz snježnih povoja smije Sunce iz tankih oblaka sije ... Snijeg bijelih grudi žarko cjelivah Proljetna poput toploga zraka Kada brežuljke obujmi snježne. Nestaje hrlo bijeloga snijega, Brežuljci ruže procvale nježne, Nad njimi mili pjev se razlijega Ljubezne ptice, malene ševe. — Proljetni zrak se širi i širi, Širi ga miris rascvala cvijeća. Niže i niže spušta se ševa, Tiše i t ; še pjeva leteća — Gorsko ko vrelo s vedre visine Kad se u mirne slijeva doline. Tiše i tiše pjeva leteća, Ko da ju rajska očara sreća, Nakon već krili prha i bije Dokle med cvijeće ne klone mrtva. Drobna iz kljuna kaplje joj krvca, A umirući pjevajuć šapće: Ljubim te, ružo, nikla iz snijega, Ljubim i slatko kraj tebe mrijem! Grlimo tako ženine grudi, Žarki dah mlaca njihov snijeg topi, Snijeg se otopi, cvijetak zaradi Ljubavi slatke ... Iznad cvijeta Vine se pjesma tiha čeznuća Sve tiše, sve slađe, dok nakon Spušta se k cvijetu i oko cvijeta Krilima bije ... Zamre ... pa je nije ... Ljubav plamteća ženskih u gradih Vatrom nebeskom iz oka sijeva, Milim joj smiješkom na licu sije, I oble njene uzdiže rake K obrazu tvome ... Usta se njena turobno smiju, Ponikle oči — ah, to su muke — Potoci gorkih suzica toče ... A ti na gradih ipak još snivaš, I strašnu slutnju kanda prikrivaš. Duša trepti mlada Ko jasika tanka. Misao tvoja daleko bludi, Ko da se boji savjesti glasa: Pali ste, pali ko prvi ljudi! Ona šapće tiho ... A šapat taj Strana je nadzemne harfe! Sve brža, sve slađa, sve tanja! Misliš ovijem trenom Puknut će žica i zamrijet za vazda! Ona šapće tiho ... Zgriješismo, dušo, Bog će nas gonit svijetom širokim, Ko što je tjero Židove griješne. Babilon svijeta: muke i boli, Hladnim će lanci svezat nam ruke! Neka nas gone! Raj, što ga ćutim, Iz srca nikad prognati ne će! Neka nam negvam okuju rake, Neka nam lanci ukuju tijelo, Neka prokunu žiće nam cijelo, Samo nas skupa neka okuju, Samo nas skupa neka prokunu! Ona proricaše dobro! Goniše nas, mučiše nas! Spinjahu nas, vezahu nas! Ali u duši, mladačkoj duši Vječna sreća i blaženstvo vlada... A sada? Tiha je večer ... Brda, doline ljupko nas gleđu U kolibi mirnoj. Svjedoci sreće ... Gdje duša mila, nevina čeda Sniva na majčinom krilu ... Čedo po nas ručicama tapa, Oba nas okom blaženim gleda, Pa na san rajski očice sklapa... Tiha je večer ... Otajstvena harmonija Vlada u naših dušah. Vječne sreće luč Na njenih pučinah Drkće i gori... Takva je danas duša — Takvom ju ljubav stvori! ... 6 Kovačić: Stihovi 81 GAJBI JA U Stambolu od trubalja uzđrktalo more sinje, IJ Stambolu silan care alaj-barjak razapmje. _ Kara Mustaf velik vezir, strašnu vojsku na svijet sprema, Da ga“Ci, da ga smrvi - dok u slatkih sanjah tojama. »Alaha mi veUkoga i proroka Muhameda Kune ti se, care silni, vezirova brada sijeda, Kune ti se tvrdom vjerom, da na zemlji prorokovoj Ne ćeš naći demeskinje, slične sablji Mustaf ovoj. Kao rob će kaurski care dukate ii brojat žute Papa, prvi lipov svetac, grlit ce ti sjajne skute. Ako ti se poslije svidi ii’ od ruga d od dike Možeš oba postaviti za haremske skopljemke ... Posred Beča, posred Rima — tako meni svetog di , Džamija će ljepša sjati, negoli je Sofijina.« Zakleo se velik vezir, pa mu klonu sijeda brada, Kano oblak nakon bure kad u more težak pada. Strašna vojska ko oluja već Stambolom sjajnim huc , Grlo vrišti, buci bubanj, urla pjesma, trublja buci. Kara Mustaf prije vojne u tajanstven harem stupa, Razbluđe gdje slatke čeka srce staro puna kupa. Do koljena krade mu se Alahova slatka zmija,. Od najljepših ljepša žena oko nogu mu se svija: ^ »Oj vezire gospodaru, ti se na boj sjutra spremaš, A za svoju ženu dragu utjehe baš jedne nemaš. Sto će blijedi karamfile, a bez sunca žarke zrake. Kada sunce moga srca polazi mi med junake. Međ junake, gdje ne šerbet, već se kaurska krvca pije; Med junake, gdje kad nojca na zemlju se tamna svije, Nema žene slatka tijela, da junačko srce topi, I da nakon raskoši mu umoreno oko sklopi... Aoh, dobri gospodaru! mene more crne misli, Nikad tužno žensko srce — sad su ljuti jadi stisli. Šta će blijedi karamfile, a bez sunca žarke zrake, Kada sunce moga srca polazi mi međ junake!« Veziru se smrče čelo, đrktnule mu suhe kosti, Pogledao nježnu ženu od čeznuća i milosti, Pružio je suhe ruke, k srcu stisnu lijepu ženu, Pa ju glasom drktavijem blago starac opomenu: »Oj, Fatimo, divna ženo sred Stambola prorokova, Nijesu za te muške muke, za te slast je haremova! Kada u prah tamna padne kaurskog carstva sjajna kruna, Kad sred Beča i sred Rima prorokova sine luna, I kad kaurom kaursku vjernost turskim darom dobro platim — Opet se u tvoje krilo, milo dijete, junak vratim!« Pa zamuknu mrki junak i pogladi mračno čelo, I privinu strasno na grud Fat mino tijelo bijelo, Ter će tiho, ter će krotko poput sitne gorske česme: »Ženo mila, jošte jedno zaboravit junak ne srne — Zulejku mi kćerku pazi, čuvaj blaga ju sudbina! Stoput plakah, što mi Alah nije dao takva sina! Ljepota je moja kćerka — sjajna dika Stambulova, Neprocjenjiv dragi alem cijelog carstva prorokova! Gajbi ja nek drviš stari, carstva našeg sveta duša, Uči priče istočnice, kad ga toli rado sluša Nek ju uči čarne pjesme vruće zemlje Arabije, Nek ju uči divske priče o junacih osmanskijeh, Oj, proroče, hvala tebi, hvala, hvala po sto puti, Što mi s moje lijepe kćeri slast toliku srce čuti! Oj, Fatimo, zovni kćercu, srca sedmo nebo moje, Da mi prije, nego pođem koju čarnu pjesmu poje!« — Divno li je božje nebo, proljetni kad zefir piri, Na lazurnoj kad pučini plameno se sunce širi, Divnija vam Zulejka je, lijepa kćerka vezirova, Ponos carstva osmanskoga, čast i dika Stambulova Ah, kad bi se u te crne oč : jednom zagledao, Sedam neba prorokovih ti bi za nje rado dao. Nešto joj je lice sjetno; što ju mori, Alah znade, 6 * 83 Koj’ jedini čita srca Zulejkina tajne jade. Nježno kao golubica na čilim se lijepa spusti, Ko istočna čarna priča smiješak titra joj na usu, Sitni prsti proletiše kao dašak zlatne žice. Pa je stala milo zvonit slatka pjesma Turkinjice: »Daleko je! — Tamo, gdje se svakog dana sunce smiri, Ondje carstva prorokova zadnji rub se jošte siri. Ondje teče Sava rijeka, srebronosna bistra voda, Preko rijeke jur počimlje vladat carstvo kaurskog roda.« \ Sluša vezir, čelo mrči: »Kakva li je ovo priča? Zar Zulejka pjeva danas od harača i od biča? Otkud Gajbji takva pjesan, ta on tamo bio nije. On je dosad tekar znao žarke priče Arabije. Oj na Savi! U mladosti ondje vijeka tri agovah, I sto muka u svom srcu kaurskom psetu Turčin snova Ko pre dzi đe kaurskog carstva strašan narod tuj strašan, Koga nikad svlado nije car sa svojim’ janjičari. Hrvatskim se zove narod — sto put prot nam krvcu lio. Hrabar narod, — da je Turčin, Turčinu bi premac bio. Ali su se moje misli u pretamne magle splele; Cujmo dalje zlatne žice, što u svojoj pjesmi vele.« — »Kao biser, kao srebro od sunca se Sava sije, Uz Savu se širi zemlja sve što dalje ubavije. Cvijet zemalja hrvatškijeh slavna Bosna tužno stenje Kao ruža đulistana, kad joj grize crv korenje...« »»Zašto stenje« — mrmlja vezir — »jere kaurska crna psina, Ne će slušat, gdje ju zove pjesma svetog Mujezina!« »Slavnom Bosnom plodonosnom crni kaurin ljuto cvili, Jer ga bičem, jer ga kolcem aga na harače sili. U koga su kršne kosti, taj se hvata diljke ljute, Tražeć posired tamne gore neprohodne zmijske pute.« »Ali jao,« — šapće vezir — »kad izdadu gole krši, Tad nad kaurom junak Turčin vjerno vazda svoju vrši!« 81 »Pa iz gore nepromašno bistro kaursko oko mjeri, Turčinu se strašno sveteć, sveteći se njegvoj vjeri; Kad god crkne ljuta šarka, prasne pusto gorsko granje, Šapćuć: jedno prorokovo na zemlji je dijete manje!« »Ali za to sto hajduka« — planu vezir — »Turčin smrska. Kad na oštrom kolcu kaurski u visine mozak prska! Ali čemu Zulejka mi ovu mračnu pjesmu pjeva? Gdje su pjesme istočnioe, s kojih žarka munja sijeva?« »Davno, davno Alah znade, Bosnom Turci kaure more, Već boJjaru, bosanskome Alagiću dvori gore, Ubili su sijeda oca, jur i sin je zaklan pao, Tko oskvrnu lijepu snahu, pa joj oči iskopao, Još dječarac od šest ljeta pred nožem se jadan vrze, AT ga skoro uhvatiše osmanlijske ruke brze. Bje to aga. »Stan’te!« — reče — »čemu đrobno dijete klati? Okovat ga zlatnijem megvam, sultanu ga darovati! Sultan će ga na dar dati Muhamedu, da ga grli — Pa će postat dobar Turčin, dobar Turčin, junak vrli!« Kara Mustaf drktat stao, mračno mu se lice vedri, Valjana mu stara pamet po prošlosti moru jedri. »Gajbiji je Alah velik šapto ovu novu pjesam, Da proslavi mene, jer taj aga glavom bio jesam. Oj Zulejko, dalje, dalje!« Veseo vezir uvis sune, »Samo dalje pjesmu pjevaj, dalje zujte, zlatne strune!« »U Stambolu vječnom gradu poturčiše malog roba. Dobar Turčin. Jošte boljim muževno ga stvori doba. Lijep je kaurin poturčeni, za njim blijedi mnogo lice, Poluđile za njim sve bi dražesnice Turkinjice; Al’ da, kaurin poturčeni ne će ljubit, srca nema, Dženetu on voli služit, u Meku se svetu sprema...« »On bijaše!« — dahnu vezir — »sultanu ga ja đarovah, I tim svrših agovanje. Za taj dar zavezirovah.« 85 »Arapske je proso zemlje, sve izuči čarobije. Al’ u srcu poturčenom rodiše se ljute zmije; Posred pijeska arapskoga osvetničkim buknu gnjevom, Što je Turčin; ali mirno pođe k redu đrviševom. Na oči je svetac bio, klanjao se Meci sveto, Al’ u srcu osvetničkom najžešće bje kaursko pseto!« Vezir blijedi, pesti grči, usne stišče, jedva diše; Lice mu je, kan’ oluje da preteča po njem piše. »Znah ga« — šapće — »kad je ošo, ali dalje što je bilo? Ko da ponor progutao, kano da ga nebo skrilo...« »Dugo smišljo crni kaurin, smislio je strašne plane, Da u kipu sveca turskog sve otruje musulmane! Preobrazi mlado lice, posta derviš svet i mudar, Svaki paklen čin mu drže za sudbine višnji udar. Kud je zemlje osmanlijske, polumjesec kuda sije, Mudrijeg i većeg sveca nad kaurina onog nije! Kuda hodi, svuda moli, liječi biljem pravovjerne; Prosti Turčin, aga, vezir — k njemu diže ruke smjerne, Iz daljine hodočaste k svecu kaurskom Turci bosi, A za lijek si svaki kući otrov ili kugu nosi!« »Stan’te, žice, crne žice kao kaurska pseta^kle'ta!« Bijesan vezir uvis skoči, buljeć u kut; ali šteta, »Zujte jošte, kažite mi, gdje se drviš kaurin krije? II’ u zemlji pravovjernoj valjda živa više nije?« Blijedo je lice Zulejkino; što ju mori, Alah znade, Koj’ jedini čita srca Zulejkina tajne jade; Sitni prsti proletiše kao dašak zlatne žice, Pa je skoro svršila se čudna pjesma Turkinjice: »Ne, vezire, osvetirčka smirila se kaurska krvca, Pred lijepom se Turkinjicom svija poput slaba drvca. Mlad je, lijep je, oj vezire, kad derviški presvuk skide. Poludile opet sve bi — Turkinj’ce, da ga vide! Okajati sve će grijehe, dobar Turčin biti želi, Ma ga dosad Turci budu, a od sada Kauri kleli. 86 Dobar Turčin biti želi! — a on ljubi! ... zujte žice! U Stambolu ponajljepše — Zulejkino ljubi lice! Gajbi ja je! Učio me žarke pjesme Arabije, Nauči me, da bez njega života mi lijepoj nije! Oj vezire, sad su stale možda zavijek zlatne žice — Ako nijesi milosrdan suzam svoje Zulejkice! ...« Divno li je božje nebo, proljetni kad zefir piri, Na lazurnoj kad pučini večernje se sunce smiri, Divnija vam Zulejka je, lijep^a kćerka vezirova, Ponos carstva osmanskoga, čast i dika Stambulova. Ponikle joj crne oči, ponikla joj mlada duša, Zamukla je nova pjesma, al’ ju ona jošte sluša. Zamukle su zlatne žice, al’ ljubećim srcem zuje, A veziru sapele su srce kao šare guje. Planuo bi živom munjom, al" u oku kroti grome, Ruknuo bi ko zvijer — ali — ne da mrijeti plodu svome! »Čudna je pjesma, luda je pjesma« —- gušeći se, šapće muklo, Al’ u riječih poznaš, da je starcu bijesno srce puklo. »Nova je pjesma, ne shvaćam je, al* ju sjutra shvatit želim, Kad od svog se dragog doma i Stambola sjajnog dijelim. Sad vas puštam, a vi pojte žarke pjesme Arabije; Uz nje zvone ljepše žice, one su mi povoljnije!« Ode vezir. Haremske se zaklopile ta jne^ dveri. Svud tišina. Haremski su usnuli već tužni lijeri... Kara Mustaf, bijes, strahota — ruknu: »Mujo, dođi amo, Gajbi ju mi sveca vodi., mi da pjesmu zapjevamo!« Mujo ode mučeć, strepeć. Starca sveca jurve vodi. »Hej, muđrače, da li dobro tvoja lađa^svijetom brodi?« Porugljivo viknu vezir. Gajbi ja se nešto smuti, Planulo mu žarko oko, ali duša zlo mu sluti. »Starče, ti si valjan turski svetac, kako ljudi kažu; Ti si prorok, valaj, starče, proročanstva ti ne lažu? Podigo sam silnu vojsku, da sve kaursko satrem pleme — Ti si prorok, reci, starče, što buduće kaže vrijeme? 87 »Velik Alah dobro kaže, do Beča će vojska tvoja Sve savladat, aT od Beča — dalje? Šuti mudrost moja.« »Šuti mudrost tvoja? AT ja znadem, tako meni dina, Posred Beča džamija će dizati se Sofijina! Šuti mudrost tvoja? Laži-prorok, sine Alagića? Šuti mudrost tvoja? Nu kaž’, kako glasi ona priča O kaurskome osvetniku i o lažnome dervišu? Oj, kaž’, starče, što sad drkćeš? Kud ti mutne oči pišu? Skidaj, lažo, plašt derviški, da ti mlado vidim lice, S koga ginu i luduju đražesnice Turkinjice! Skidaj, starče, pa ti dadoh ljubit sunce Stambulovo; Bit ćeš valjda dobar Turčin, ljubeć dijete vezirovo!?« Svrši aga, tmasti oblak pokrio mu staro čelo. Drviš skide lažno lice i pokaže mlado tijelo. »Ha! to ti si? Istina je! Znaj, da ja sam onaj aga, Što zarobi i poturči mlado pseto kaurskog vraga! Ej, gle kaura! Ljubio bi bijelo lice Zulejkino! — Bistro misliš, kleto pseto, i računaš, kaure, fino! Amo, sluge, amo vreću!« — ruknu vezir ko grom bijesan. Da sa lažnim svecem pjevam i ja sada novu pjesan. Dvori ječe. Doletiše hitre sluge od svih strana. »Oj vezire, ne plašim se. AT je ljuća još ti rana, Da Zulejka kćerka tvoja pod srdašcem kaura nosi — No, da bude dobar Turčin, njega barem ne pokosi!« »Lažeš, kaure!« — vrisnu aga — »Vežite ga, s njim u more, Da ga prožđru divlji vali, dokle sinu traci zore! Ej još jedno! kaži, kaure, kad si prorok dobar bio, Gdje nakaurskom tlu se bude velik Alah ustavio?« »Sad kršćanski Bog mi šapće, tuj gdje pada moje tijelo, Propasti će, čuj me, Ture, Alahovo carstvo cijelo! ... Morski vali, bud’te blagi — nek me nose vaša jata — Gdje se šire savski žali, gdje kralju je rod Hrvata! Ko predziđe sveg kršćanstva Hrvat hrabar još stražari, Svladali ga nikad ni jesu krvni osmanski barbari!« — 88 »Pjevaj, pjevaj! lažni sveče! Dopjevat ćeš!« — vezir riknu, »Na dnu mora slađe je pjevat! Ajte,sluge!«—bijesan ciknu. Silno pljusnu morski vali, poslije tiše zakrkore, Kano da o novoj žrtvi u tišini noćnoj zbore... Prije nego planu zora Stambulovu na zreniku, Vidio si, gdjeno šapće vezir crnom škopljeniku: »Bila mi je lijepa kćerca — sjajna dika Stambulova, Neprocjeniv dragi alem cijelog carstva prorokova! Nek ju proždru morski vali, zavijek nek zamuknu žice, Da ne rode kaursku djecu đražesnice Turkinjice!« ... Čudno pljusnu morski vali, poslije tiše zakrkore, Kano da o drugoj žrtvi u tišini noćnoj zbore... U Stambulu na nebesih planu krvav plamen zore, U Stambulu od trubalja uzdrktalo sinje more. Strašna vojska ko oluja po Stambulu sjajnom huči, Grlo vrišti, buči bubanj, urla pjesma, trublja buči. Silna vojska već ostavlja prijestolnicu prorokovu; Ar se Kara Mustaf kune još na skutu Sultanovu: »Imah kćerku, bila mi je vedra dika Stambulova, Neprocjeniv dragi alem cijelog carstva prorokova, Obljubi joj kaurin lice, — proždreše ju morski vali, Sada n'kog neimam, samo osveta mi grudi pali! Kunem ti se, prije nego pomladi se sjajna luna, U Stambul će tamna pasti kaurskog cara sjajna kruna! Posred Beča, posred R : ma — tako meni svetog dina Džamija će ljepša sjati negoli je Sofijina!« # * # Zaman se je vezir kleo, Rim i Beč još turski nije; Al’u turskoj prijestolnici čudno danas kolo vije. Možda prije, nego tri put pomladi se sjajna luna, 89 U Stambulu tamna pade turskog cara sjajna kruna. Gajbija je možda dobro u davnini prorokovo, Da u samom Stambulu će propast carstvo Alahovo, AF tko znade, kakve misli prede majka Europa? Vjekovi će kazat, da V je ona mudra Penelopa! ANA CESARGRADSKA* Silna vojska, ko oluja, prikrila je crnu zemlju, Turčin hara, a Hrvati? II* ih neima, ili drijemlju. Sutla tiha, kano djeva sred pustinje, mirovala, A sad koja divlja vojska na ravnice njene pala! Omer-paša, soko sivi, ljuto bode svog đogina, Pa sred silne vojske sijeva, ko sred noći, mjesečina. Divlje strasti, poput munja, ganjaju se jspod čela, Na srce mu, ko na prijesto, požuda je žarka sjela. Kano žena razbludnica, kada carskim trunom trese, Duša mu je razuzdala svih strahota jake bijese. Brza miso, poput orla, hrli kulam Cesargrada, Gdje, ko zvijezda na oblacih, ijepotuje Ana mlada. Bili čaši, zlatni čaši, kad ljepotu Omer vidje, Otada sred boja — mira — pokoja mu neima nigdje. Štogod smisli, jedno misli, da mu Ana bude mlada U haremu robinjicom, a on pašom Cesargrada! Pa se zakle svomu bogu i koranu prorokovu, Poturčiti sve Hrvate i osvojit zemlju ovu. Dokle Omer snove snuje na lovorih bojne sreće, Skuplja Ana sokolove, vijećat zove bojno vijeće. Nakon sedme bitke Omer šilje Ani svog telaia: Da na Cesargradu bude danas Turad večerala! Ližce joj je sjetno, blijedo, kano nebo prije bure, Na dalekih obroncih dok oblaci se crni tmure. Srdašce joj s boli drkće, ko stabalce jaskovo, Jer je tomu ženskom srcu krasno blago bog darovo: * Po narodnoj zagorskoj priči. (Opaska pisca) <>(> Do dvije božje iskre pusti u nju tvorac sa nebesa A dvije iskre uzbuktale u dva divna vječna krijesa: Ana ljubi rod Hrvata, kano dijete kolijevčicu, Kano pjesnik nebeščanin svoje harfe zlatnu žicu! Ana ljubi lijepog Niku, ko ženicu oka svoga, Kano zemlja vječno sunce — bogom druga vjenčanoga! AT na harfi pjesnikovoj kanda puca zlatna žica, A s užasa kanda sakri vječna tama žarka lica! Za Hrvata domom joj se Omer-paša sav pomami, Junak Niko već u turskom mnogo ljeta ropstvu čami! Med junake uđe Ana ko med vijence zlatna kruna, Ko med sitne noćne zvijezde velebna i sjajna luna. »Oj, Hrvati, poče Ana, dušman pokri crnu zemlju, Turčin hara, a Hrvati? ir ih neima, ili drijemlju? Evo vodim dva tuđinca, prvi Mađar, drugi Nijemac, Oba moje srce prose, — oba — jedan drugom premac. Srce — blago Hrvatske je; tko njih kraljevstvo Hrvata Spasit može, moje srce za junaštvo bude plata. Komu njih će nakon bitke sva Hrvatska vijenac savit, S njim u svome Cesargradu sjajan pir će Ana slavit.« Mađar kanda balčak hvata, tamnu sebi bradu gladi, Nijemac ko da nešto blijedi, zabunu si sakrit radi. »Nek zna Omer, da junačka i u ženah krvca teče, Danas Ana Cesargradska ravna geslom bojne sreće!« Doda Ana. — »Skup’te čete! Sa Bizelja i Pišeca Nek se udre! — Zar vas tko se, sokolovi, boja leca? Nije T život već nam davan b : ti boj ma bilo s vragom? ir je sada prvi put nam igrati se bojnom vagom? Pa Hrvatskoj nikad nijesu ropski lanci ruke stisli, Ar s hrvatskog olova su ljuti vrazi vazda skisli!« Ko da žarki oganj s neba ljudske duše podažiže, Poput vihra bjesomučna na noge se vojska diže ... Pod šatorom Omer sjedi, veselo si lulu pijuć, Ča.s u bradu nešt’ žuboreć, čas se samom sebi smijuć: »Ele, dobra li mi sreća, moji ni-'esu lje zemljaci, Kako luda raja baje toli sileni junaci, 91 Sedam puta srazismo se, svaki put se u bijeg dali, Krvavom ii’ Sutlom rijekom, kano raci, zaplivali. Ej da čuješ, Ano! Prije nego žarko sunce pade. Ti si mojom robinjicom i tvoj tvrdi Cesargrade. Nek zatutnji crna zemlja musolemskog od urlanja, Pobjedu nek vojska slavi i proroku svetom klanja.« Omer paša na konjicu vojskom kano munja leti, Od veselja čudna miso sinula mu u pameti. Ogromna je pijetla junak na sablju si natakao, Ko Muhamed polumjesec, kad je preda nj s neba pao. Siieva sablja poput sunca, divljim okom pasa strize. Vojskom sprva tihan smijeh se, poslije gromki hohot diže... »Lijepa Ano Cesargradska i vi ljuti Osmanlije,« Počne paša, a na sablji pijetla amo tamo vije »Tako meni demeskinje, sultana mi sred Stambuia, ^ Ti već sutra ni jesi gospa cesar gradskih tamnih kula. Kako moga padiše je Čari grade prijestolnica, Tako sjutra Cesargrad je — i ti moja robinjica. Vječne knjige korana mi, sedam neba, Alaha mi, Ako ne ću — lijepa Ano, — neka mi se pleme srami. Sve Hrvate ko tog pijetla njihati nebeskim zrakom.« Niti Omer ne doreče, kad ko strijela mutnim mrakom Iznenada pruga sinu. — Zrno strašno povrh glave Omerove prasnulo je. Zadrktao gorski lave, Desnica mu pusta osta, pijetao i demeskinja Prsnu zrakom. Vojska kano mravad sinja, Ko mravištem po tlu gmiže. Užas svlada Osmanlije. Zar je tako Alah htio? II’ toj zemlji bog on nije? Zadnje sile skupi paša i ko zmija prisojkinja S bola vrisnu, s gnjeva planu: »Još je živa demeskinja Djeda moga! Što ste tako kao kamen nijemi stali ' Oj odmazdit ćemo Ani, kad se sretno s nami salij Na noge se jošte jednom! Pa Hrvatske nema više. Cesargradska jogunice, ele tiše, samo tiše... Kada ručak ne ćeš sa mnom da podijeliš, ja ti velju, Gospodsku mi večer spremaj, pa se nadaj prijatelju...« 92 Boj se poče, sa Bizelja i Pišeca vatra planu. Tihi vali Sutle rijeke već su mnogom Musolmanu Meke loge podastrli, da si na njih blažen brodi, Dok prek svijeta kaurskoga u dženet ga Alah vodi... Od istoka do zapada ječi krajem strašna tutnja, Osmanlije zaokupi smrtna stiska, grozna smutnja, Jadnici već bježat staše ... Ah paša ne ustupa, Lav on hrli k Cesargradu, jošte korak, pa su skupa... Tvrdoga sa Cesargrada silna vojska na nj se sori, A na čelu lijepa Ana ko nebeska zublja gori. »To je Ana! huknu Omer, velik Alah tražit treba Da hurisku takvu nađe, u svih sedam svojih neba!« Divlja snaga pašina je! — Nijemca i Mađara gledaj, U bijeg su se jadni dah! — »Lijepa Ano, sad se predaj, Rugati se Omer poče, janjci tvoji bježe veće, Dobro plaha hrpa znade: S vukom neima bojne sreće! Nasmija se ljuti Turčin poput orla hvastalice, Kada uzre sa oblaka, kako drkću sinje ptice ... Kano kobac iznad plijena ustrmi se Ture smjelo, Kada nuto diljka prasnu — a pašino puče čelo ... Srušio se... Divlje strasti ganjaju ga ispod čela. Na srce mu, ko na prijesto, požuda je žarka sjela. Brza miso, zadnja miso, leti kulam Cesargrada Gdje ko zvijezda na oblacih ljepotu je Ana mlada! »Komu njih će nakon bitke sva Hrvatska vijenac savit, S kim u svomu Cesargradu sjajan pir će Ana slavit!« Do Ane se junak Niko, šapćuć, prignu poput bora, »Baš me amo na bojište posla danas zlatna hora! Iz ropstva se turskog vraćah, — pa do rodnog stignuv žala Čuh, da vojska osmanlijska na tvoj Cesargrad je pala. A kad amo, ciknuh bolan, gdje iz gnijezda gavranova Nađe Ana Cesargradska junačkih si sokolova! Tuđin jedan, tuđin drugi hrli krvno na bojište, Da junačko za bježanje zlatno tvoje srce ište!« 93 »Ana ljubi dom Hrvata, kano dijete kolijevčicu, Kano pjesnik nebeščanin svoje harfe zlatnu žicu. Srce blago Hrvatske je; tko^mi kraljevstvo Hrvata Spasio je, srce moje za junaštvo mu je plata.« Slobodnom u Cesargradu lijepa Ana svadbu slavi S Nikom mladim, komu zelen lovor-vijenac Hrvat savi. Hrvat, kada vino teče, jakoj duši letit dade Pa uz pjesmu gromovnicu koju mudru reci znade. Kako T ne će starac Jure, sijed govornik drevna kova, A na riječi mu je duša hitra leta sokolova. Tvrdi starac usto veće, proseć mir da reče koju. Pa tišina grobna nasta. Jure glatka bradu svoju, Mižuć, da se vino nosi; dajuć znak, da čaše pune; Ali poslije smirite se, ma da nitko nit ne škrune. »Sokolovi, poče starac, slobodnih u ovjh đvorih Skupismo se, mjesto bojne trublje naša pjesma on. Pokraj zlatnih kupa vina rđaju u tocih maci, A vojnici zemlje hrabri marljivi su sad oracn Sutla opet mirno teče, a na njenom plodnom žalu Nehajno se stado pase, dok pastiri vode šalu. Turčinu mi svi želimo, da ga sretno Alah prati Ah mu ne će nikad rodit slatko voće med Hrvati Nu, da slavim sad junaštvo, ne napunih zlatne case, Nit sad slavim Anu, kako smrska pijetla Omer-pase. Čudan žamor tuj se diže, na licu se^ našem čita, Da te, Ano Cesargradska, nešto hoće svak da pita. Znamo, kako luda priča našeg puka diljem baje, Da uz Sutlu silno blago divlja Turađ sakrila je, Što Hrvatom Omer ote. AY još, Ano, da si, znamo Onim hrabrim bježivođam tuj na gozbi obećala. Tko njih silan poklad nađe, da mu srce budeš dala. A na Cesargradu danas vidim, Ana svadbu slavi S Nikom mladim, komu Hrvat zelen lovor-vijenac savi!« Niko kao soko od sna, iz misli se prenu tamnih, Sada Anu pogledao, sad mu traži pogled plamm Nešto, što tek Ana zgađa. AT to zlobno dijete malo, 91 Radujuć se ljubomoru... lišće mu se nasmijalo, Kano zora, kad na nebu nebesnilom zrakom sine, Stidno zrijuć, kako ginu blijedi traci mjesečine, Pa će Ana svatom krotko: »Varaš mi se, starče sijedi, Kada možda nevjerom me dobra tvoja pamet bijedi! Tuđinci i poslije boja mirovali drski nisu, Pa i kano kukavice moje srce prosili su. I da jadni laskavci se iz mog grada jednom miču, Ja o blagu zakopanom pripovijedah pučku priču, Ter ju svrših: Kom se od vas bude sreća nasmijala, Da ga nađe, s onim bude Ana sjajno pirovala... Ali pamti, starče Jure, hrabra ti se duša vara, Jer tuj nikad više ne ćeš vidjet Nijemca ni Mađara! Niti Turčin ote blago, nit ga tuđin može naći, Ma da mu je u utrobu posutlanskog žala saći! Bog Hrvatom darovo je krasno blago gavanovo: Ljubav doma svih Hrvata! — Tko da otme blago ovo? I to blago pustio je u dvih iskrali sa nebesa, A dvije iskre uzbuktale tuj u srcu sa dva krijesa: Ana ljubi dom Hrvata, kao dijete kolijevčicu, Kano pjesnik nebeščanin svoje harfe zlatnu žicu: Ana ljubi lijepog Niku ko ženicu oka svoga, Kano zemlja vječno sunce — bogom druga vjenčanoga! Dom Hrvata slobodan je, Niko kao rob ne čami, Niko skrši ljutog vraga, za Hrvatskom što pomami. Niki, komu sva Hrvatska nakon bitke lovor savi, Ana blago to poklanja — i s njim danas svadbu slavi.« Zašumori tihi šapat, ko da lahor klasjem njiše, Sladak smijeh i zadovoljstvo srci bruji sve to više, Dok, ko vječnog zvona jeka, Cesargradom klik zavlada: Živio nam junak Niko s lijepom gospom Cesargrada! * * * Podrtine cesargradske, kad, na krasnih Sutle žali, Drobnu pjesmu jađovanku mladenci smo zapjevali, Duša nam se skupi u se, srce nam je drktat stalo, A uz pjesmu jađovanku oko nam je zaplakalo: Ponosni su djedovi nam, kano boa slavnog Rima Mogli svijetu dovikivat: dođ’te, ak gdje koga ima, Da nam otme iz srdaca krasno blago gavanovo, Ljubav doma hrvatskoga, — što nam ga je bog đaro . Danas? Jao podrtine, survajte se u tu zemlju. Kad Hrvati — nekoć slavni — jao danas jadni dremlju. FATA MORGANA II. spjev* Mili bože, čuda golemoga, ili grmi ii’ se zemlja trese ii’ udara morje o mramor je? Niti grmi, nit se zemlja trese, nit udara morje o mramor je, već to grme boce od šampanjca, a u bijelom gradu Buda-Pešti! Oko boca posjela gospoda, eh gospoda, ubili ih jadi! Među njima prvu riječ vodi »Trojednice« Richelieu slavni. Znamenit je Richelieu slavni! Kud koraca, noge pred se baca, kuda vozi, pomažu mu bozi; kad se klanja, duboko ne sanja, tko mu nudi, nerado ga kudi; tko mu daje, za tog mnogo haje. Kud god hodi, praktičnost ga vodi; što napiše, za to ne uzdiše! Što on snuje, nikom ne kazuje, pa ma da bi u prešu ga stisli, ne bi znali, što u duši misli! Al’ iz pustih danas razvalina praznih boca prhnuo je Morfej i zanjiho patra Richelieu-a, * I. spjev ove cjeline žalibože nije mogao ugledati sunca. (Primjedba uredništva »Slobode«) rukom gladeć rusu njegvu bradu; a šampanjac u krvci mu vrije, te on čudne, strašne stvari snije: da je cijela slavna trojednica, i što više, jugoslavsko carstvo poprimilo inuhamedsku vjeru; a on da je velik Čengić-aga, junak hrabar, a i silnik kruti, te stekliše kao vrapce guti... Čelo mu se crnim mrakom mrči, ko da po njem gorda srdžba piše, sad je hora, pa se svetit mora, i posmicat klete sve stekliše! ... Jugoslavsko polje, lijepo ti si, dokle pitaš tovne praktičnike, dokle hraniš umnike bez uma, aT te jadno danas pritisnuli Od Jadranskog pa do Crnog mora divlja četa mrkijeh stekliša! »AF vas amo, momci moji, amo dajte oružje mi svijetlo, amo dajte brza hata — za stekliši nek se sve pohvata! Pa na kolac! Neka jadni pamte, što je stari Richelieu, a ko aga silan Čengijiću! Posred polja jugoslavskog popeo sam divne dvore, sazda mi ih bivša trojednica! Ak šut’ o tom ... nekoliko trica ... Amo momci, vrli jugoslavci! Kome kolac, kome li konopac, pohvatajte tu steklišad ljutu! Čekajte mi samo vi divljaci, dok zapadne jugoslavsko sunce, tamo iza mora trojednice, 7 Kovnčić: Stihovi 97 na ražnju ću vrćet vas ko ptice! Patar doda — i u dvore hoda... A u dvoru okol u okolo razastrti lijepi sazi i dušeci vrh njih meci raskošno se šire i krepko, pozivajuć na razblude tijelo, na razblude i na sanak tihi. A nekolik lijepijeh huriska, oko patra sve se bliže stiska, a u kutu kraj malena ognja trojednice drktureć se kočb plačuć pjeva, pjevajući plače! A da vidiš u sredini čudnih li ti stvari ima: vučina sa jakim šapam krotko janje nježno grli. Mačak, miš te zubat buldog — zagrljeni pjesmu slažu. ^ A lisica s pijetli i kokošmi na vodici bratstvo pije ... Takvo čudo, došle neviđeno, jugoslavci samo stvorit mogu, u krljetci slavne trojednice, pače znadi, jugoslav gdje nije, tu ni raca vode ti ne pije... Pognaše se nebom vjetri, a odanle plahe munje. Stoji tutanj neba i ravnine,^ sva je zgoda bit će grada teška! Al’ da vjetru dadeš pleći, pak da gledneš niz vjetar ravninom, da zjenicu upreš. vidio bi, skup stekliša gdjeno stupa, noć ih luči, al’ su zato skupa. Dotle patar izašo pred dvore, čudnom vatrom njegve oči gore.. A pred dvori plamen plamsa, oko njega sami jugoslavci, vazda vjerni i vazda lojalni, vazda ropski i homagijalni — — sve našinci ili trojedinci... Med nje uđe bradat aga, sve mu jača divska snaga, kraj njeg sjednu po izbor junaci, nikad drugo, nego jugoslavci: jedan valja trbušinu tešku, a na nos je natako očale pa je stao čame priče pričat, o srbinstvu i o jugoslavstvu. A što kaže, umah i dokaže, lupajuć se po trbuhu svome: »Što ja kaže, nikada ne slaže!« Drugi šaren kao divlja mačka, previja se i izvraća oči, sad se diže. sada se ukoči, pa vam priča o bijeloj Pešti, o Mađarih i o drugih stvari... A sve lijepo, kićeno svršava: okolnosti danas su vam takve, toja budi, toja i ostani sretna naša serbo trojednica! Treći tanan kao kolac, a pun znanja prazni ko tobolac, dokazuje iz povijesti svijeta, al’ da neka nikoga ne smeta, da su hrabri jugoslavci, srbi raci i našinci obrtnici — a i praktičnici istom Noi zasmolili barku ... Peti ovo, a četvrti ono... Al’ tko može vjerno opisat, što sve ne će ispjevati, ispjevati, izbrbljati uvijek umni, uvijek složni jugoslavski praktičnici? Tko bi mogo sve to opisat. Lakše bi mu, brajne, bilo uhititi sve štakorsko pleme i u vreću bez dna pometati i na srpsko sajmište donijeti! ... Pred dvorovi oganj gori, oko njeg se koprcaju, i kostrijeti svoje raše, mali, tusti i mršavi, glupi, umni i klipani praktičnici — jugoslavci. Jedno nježno bolno Jugoslavče zavrtilo čitavoga vola v na velikom i na jakom ražnju. A živ plamen oko vola liže, i rasvijetlja rosu znojnu praktičnikom što se s muka roni... Kada nuto patar-aga, raskrilio blažen ruke, pa je tako pun ushita i pun vatre želučane, i praznine tankih crijeva družbi tiho zborit stao: »Slušaj, pobre, je 1’ pečenka tlapnja. Slušaj, kako silno cvrči, sad se žuti, sad se mrči... Slušaj, slušaj... ah, to tlapnja nije, gdie ga vidim, da je jur ispečen! Što? Ti zijaš?... Ti bi već i jeo? Ah da, pobre, to mi tlapnja nije, ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi zijo. ... Te sve jače besjediti uze: »Djeco moja, ala ste gladuši, takovi su svi našmci bili, i vi isti takovi ste danas, i nikada drugi na budete! Svi našinci za dobru pečenku spremni vazda krvcu jesu liti. Od pečenke dražeg ništa nije! Našinac vrh kese ruke vije, bez našinstva niti kese nije! Vi, koji ste vikli tome praktične boravit dane, zar hajete, što nam trojednica bome svuda slabim rodi vinom, kad u Pešti dost šampanjca ima! II’ hajete, što ne rodi bome niti dobrim žitom, kad u Pešti dost fazana ima! A kamoli da još plodi svilom, dok našinci kao stada muču, ii’ po zemlji kao koze bleje! Praktičan si, novca imaš dosta, kad ga nemaš, dnevnice donesu! A desnicu? Tko ju goder hoće, samo prije punu kesu puči! Ispod veđa oko lisičino, ispod prsa vruć želudac kuca; vjera tvrda ko puhova kapa, trebaš ženu — lijepe su Mađarke! A pečenku — praktičnost ju nosi. Evo svega, što ti srce prosi! Al’ nada sve, što nas kiti, to je zvijezda jugoslavska. Ona vam je, što vas vazda jači, ak’ vam tkogod crne posle pači! Ah da vidi trojednica iz nizina, otkud vida neima, zvijezdu nikad pobijeđenu, kako iznad nas tu svijetli, pak da znade, kako ti stekliši grdnim ždrijelom progutat ju rade! Ne bi trome prekrstili ruke, dok mi za nju podnosimo muke! ... Zašt’ nam grdno ime prišivava? Dok mi mremo — a ona nam spava! ... Patru agi riječca zape, a crna mu brada zinu, jer baš sada jugoslavče pečenoga vola skinu, pa ga velim sasjekoše nožem. Za gotovu sofru posjedoše svi gladuši praktičnici.. Najprvi se patar-aga maše, za njim redom jugoslavci ini lijepim redom stoke u planini... A kad patar odolio gladu, planu strašan ko želudac njegov: »I pečenke nam je dosti... a steklišem bac’te gole kosti... Ta skoro će oni stići povezani a i okovani!« ... Patar dobro ne đoreče, kada nuto strašne graje: »Oh stekliši, oh stekliši!« A trbušatomu patru zadnji komad pečenoga mesa u grlu se sustavio, a stekliš ga ošinu po šiji, padne komad na zelenu travu, patra debel znoj pošiknu, pa strašnijem glasom kriknu: »Izdani smo, stekliši su tuđe! ^ Bježmo!« ... Ali bježat ne mo’š nikud, jer stekliši odasvuda, grabe kano krapane u mulju i u vreće trpaju našince! ... U odjeći noći crne steklišad se grozno smije, plahom munjom oči joj se svijetle, a na leđih svaki vreću nosi, i u vreći po jednog našinca! Neka strašna ljudina stekliška, teško diše, a pod trhom težim: a u vreći mu naški Richelieu! Patar c či, uzdiše i hripi, a pak kune sada sve stekliše, sad po redu gojne praktičnike, sada Nijemce, a sada Mađare ... A stekliš se grohotatno smije, glasom groma u noć grozno vije: »Praktičnici, sada kuku, kuku! Jugoslavci, sada medet, medet! Aj, ta šta bi s tobom Richelieu. ir u goru, svuda su stekliši, iT u ravno, i ondje stekliši.! Nu se praktik nad stekliše diže, zar da s njima po toj zemlji gmiže? Znaš što, patre? Natovarit ću te na ušata ovog kopitara, nek te nosi, da te bijeda mine, prek granice jugoslavijine! Zatim vreću na magarca sveza, a ušati, lijeni kopitaru đisnu uvis — i u svijet poleti, još ga žignu čudotvor stekliški sa konopom po lijenome mesu! Patar jadan kano da iz vreće vidi same lijene kopitare, gdje našince pisane i šare nose, da ih crna bijeda mine, prek granice jugoslavijine ... Vidi mu se, ići mu se ne će, ar ih »ušat« sve to dalje kreće... Zadnji pijetli jugoslavski zapojali na granicah, a »ušati« patru progovori: »Skin’ se s mene, praktična delijo, težak li si, nikad te ne bilo, pa nos’ glavu, kuda tebi drago!« Uprav patar magarcu sa leđa — a posljednja na vidiku zvijezda, bjaše zvijezda jugoslavsikog carstva Nato Morfej podigao krila, prhnuv sjajnom nebu pod oblake ... Richelieu vam nato se probudi, od šampanjca glava mu je teška, kano bure puno kalne vode; zibljući se s hunjavice kiše i proklinje sablasne stekliše ... »Neima evo ni nedjelju dana — opet drugih fata — mi — morgana! »STRANKE PRAVA« DAVORIJA Mučenici, na noge se! Živu, živu još Hrvati! S pjesmah im se — nebo trese, prahom gmižu renegati! Gromom ori »stranka prava«: izdajnici kleti, stan’te! ... Poput diva, poput lava, na čelu joj starac Ante! Sa Hrvati titraste se četir’ vijeka mile, lale; sad se zemlja ’spođ vas miče, sad su vaše kocke pale! Otadžbina sva zaječa: puca, puca tamna raka! Na.podlog Beča dižu barjak dva junaka! Krv Zrinskog i Frankopana u hrvatskih srcih vrije! Slavan barjak mučenika zvjezdanim se nebom vije! Vrag Hrvata tminu ište, da sakrije crno lice ... Hrvat hrli na. uždit zublje — plamenice! Od hrvatskog sinjeg mora prek Balkana kraj je tmini! Hrvatska se opet vraća staroj slavi, veličini! Gromom ori stranka prava: Žive slava još hrvatska! U prah pada slomljen barjak izdajstva i renegatstva! ... ŽIVIM POKOJNIKOM (Travestija. Po P. Preradoviću) I Starče Ive! blago tebi sada: Života si slavna na lovoru, Sad zemaljskog ne osjećaš jada: Počivajuć u »novomu dvor u«. Blago tebi! jer blagoslov »stada« Pratit će te, dok u mrtvih družbu Ne otideš; ii’ dok druga vlada Ne otme im tobom danu službu. Blago tebi! al’ teško li »stadu« Iza tebe, s velike bojazni: Tko li doć će na tvoj stolac prazni. Tko god došo po tvom teškom padu. Udariti 1’ će žice u s t a r e : — Dvorit Švabu i »brat ju« Mađare. II Pravi pastir vjernoga si stada I rodoljub ko što ni jesu množi, I otac si malih i ubozih, To si bio — a što si nam sada ( Ljudi vele: — »Žrtva zemskog jada, Propalica, pogaz svakoj nozi, Što 1’ si bio, što više ni bozi Ne smogoše, da budeš ikada.« Oi ti jesi, što si igda bio: ,• Za nagodbu vazda vrijedan, valjan. Kod Mađara ničim neokaljan, I sveudilj tom narodu mio I glasovit, dičan po njem, time Na sve vijeke u savezu s njime. III Slavonija zemlja posestrima Tebe rodi, »Očinska« othrani, Tako te je, vjerna obadvima Pol na jednoj, pol na drugoj strani. Al’Hrvat te potpunoga ima, I živo te u srcu nastani, Jerbo »vrijedni m« među sinovima Ti si »prvi«, nama dobro znani. 106 Mila majka, domovina tužna, Još sveudilj bojem zabavljena, Pobrinut se nema još vremena, Da oduži, što je komu dužna; Al’ kad dođe jednoč doba k tomu, Jur odužit Jozi će se svomu IV Hrabri borče u narodnom boju, Sad pri novom naroda pozivu Ne ostavljaš staru stazu svoju, Tako valja, oj junački divu! Oni živu, — koji tako živu, Koji vazda u prvaka broju Vjeru šire — pa makar i krivu — Obziruć se na torbicu svoju. I onako svaki dan vas manje, Od prvaka radilaca starih, Što na polje »praktično« se dali. Stog tko more: duhom nek ne klanja: Zagreb raste, — pa sve ko u šali Deset tisuć davat će purgari! SMRT BABE CENGiCKINJE Travestija posvećena rodoljubo-narodnjakah novorođenici g. 1880. x. BABOVANJE Sluge zove Ivša bane usred kule jake svoje, a na trgu Markovome: »Ajte amo, sluge moje, steklišad mi izvedite, štono sam ju uapsiti dao a po svome Ma,teku fiškalu. Još i Jozu starog žurnahstu, ^ što spočetka sve nas hrabrijase, i svim mudre savjete davase, a najednoč sad je drktat stao, te me rđa svjetovaše, da pustimo u božjem ih miru, jer steklišad, reče, da su ljuta: oni će se poigrati jošte .. l vnm . s austrijanskom mojom sijedom glavom. ko da strepi mrki Ivša v sa stekliškog gladna misa.« Hitre sluge poslušaše, izvedoše tamničare. Oko svakom božjim tresom sipa, a sa lica prezir i hladnoća. Kad ih vidje silan Ivša, on namaknu Bachove patente, i čovječne iz njih paragrafe, pak austrijskim dariva ih darom, sam on vazda vjeran austrijanac, vazda vjeran i vazda lojalan. 108 Mignu prstom gojnijem pandurom, kimnu glavom mudrim kapetanom, dupnu nogom na špijune vješte. Zatim vjernoj svojoj družbi dijeli, kome kolac, kome li konopac, kome kakvu slukavu kosturu, kome pušku, kome i revolver. A naposeb mrki nalog daje, da mu štite danju i u noći lonjskopoljskog slavnoga junaka, desnu ruku — Mateka fiškala. A pak zatim planu na stekliše: »Vidite li, kakvi to su dari vam i vašem pustinjaku Starom, vi bo kako, svi stekliši tako.« Ivša reče, aT tamnovat za Staroga vjeru svetu teško nije, tko se za nju bije. Praskala su okna narodnjaka, da su ista grmila nebesa. Mnogo srce starih rodoljuba i zakuka i ljuto zaplaka sa stekliške obijesti i bijesa. Zviznu kamen nekoliko puta, krenu staklo nekoliko puta, neko puče i na sto komada, zadrhtaše duše narodnjačke, zaljuljaše te im trbušine, aF ne pisnu ta steklišad mlada; niti pisnu, niti zubi škrinu: puno polje stakla i kamenja; niti pisnu niti zubi škrinu; ulice se napune pandura; već tko zovnu Boga i Hrvate, ii’ zapjeva: Živila Hrvatska! Ter si laku poželiše nojcu iza djela narodnjakom gorka. Ulicami staklo i kamenje; narodnjaci bulje, skrstiv ruke. Ista »stranka rada« rado gleda roditelja svojih — muke. A tko još je stari domorodac, pa tih muka oćutio nije, sad na sebi sa stekliške ruke, muke iste svojih prijatelja već unaprijed od stra ćuti. Ljutit Ivša mrko gleda, gdje se silom divit mora silan arslan stekliškome mišu, gdje prodire u hramove sjajne, narodnjačke rušeć tu kumire. Tko si junak, osvetit se ne mo’š nikad dosta stekliškim junakom, kojino bi tužne narodnjake sve u jednu jamu zakopali; pa si jošte taj stekliški mišu dosta svoga srca ne iskali. Boj se onoga, tko je smion s narodnjaci igrati se tako! Videć Ivša krepost ovu, zazebe ga na dnu srca, ko ledenijem ratom leden šiljak dušu da mu dirnu. Od tuge li za svojimi druzi vazda vjernih i vazda lojalnih? Narodnjak za narodnjaka tuge, ko vrag raja, nikad imat ne će; i sam sebi odgriznuo nos bi, da mu narav dulje zube dala, kano što mu dubok žep pokloni. Od straha li, jer se za se boji? Stari Ivša to sam sebi taji. Zar ne vidiš, kako radi hrabar junak uspreć zimu, što sa one stekliške mu šale po svem tijelu mrazne valja vale Pak mi gledaj hrabrog Ivšu: gledaj glavu put nebesa, gdje se oholo hrabra diže, gledaj čelo jasno i oko, kako b:stro pod njim sijeva pak mi kaži, ima 1’ koja tud’jer strada i najmanja sjena? A pak planu na steklišad mlauu, tamničare Mateka fiškala: »Malne su me mutne moje misli zanjihale u spavanje slatko po starome mome običaju. Držite in, vjerne sluge moje, vucite ih u tamnice natrag, da nijedan živ vam ne uteče.« Kad je osla ta steklišaci mlada, ovako će Ivša sad špijunom: »Pozdravite Mateka fiškala, pouzdano, tiho recite mu, da im meku posteljicu stere, da panduri po volji im rade, jer tako mu narodnjačke vjere, trpiti će od nj-h ljuće jade! ...« A pak slušaj, kako sada zbori, i strašijivce kako oštro kori: »Vaj, moj Jezo, stari žumalista, dušo sveta, čestita i čista, vidiš, Mađar hvali te i štuje, a stekliški skot na tebe pljuje; kuđa’š sade, kamo li ćeš? gdje zatvorih tu steklišad ljutu. Cijelu krivnju svaljuje na tebe, zato vidim, gdje te srce zebe. Ele, kuda’š, na koju li stranu? Ak’ međ ljude, tamo su stekliši; stekliš će ti kožu svući. II’ ćeš možda uteć u Mađare, tko bi znao, je 1’ j'OŠ za^te mare ? II’ ćeš možda među naše Švabe. staru robu teško će da rabe. II’ ćeš obuć svoju svetu kutu, pa po božjem okrenuti putu? Teško tebi, i međ sveci, čujem, ima sila ljutijeh steklisa. Da mi n'si, što mi jesi, ja bi tebe izbavio jada, viknuo bih ljutome krvniku, ma i samom Mateku fiškalu: ^ »Sam sur oro pod nebo se diže, zatim fratri — i pobožne duše: penjite ga na vješala tanka, neka znade, što mu strah valjađe. Narodnjaka — vjernog austrijanca gdjegod koga ako još imade da se boji hudijeh stekliša, popet ću ga nebu pod oblake!« Mukom muče austrijanske sluge, mukom muče, drkću kao šibe. Jozu fratra polila sramota, ^ »aman, aman!« utroba mu pisti, i želudac njegov zaman »aman, aman!« jadan vrišti. U fratra se čuvstvo mržnje kuha kanda jeo stekliškog je kruha... Stoji Ivša kano kamen... Jaka je Baba-Čengićkinja. Joza hćede nešto guknut, al’ tek šapnu »medet medet!« Zatim iz trbuha huknu, fratar huknu, sve zamuknu ... Kovačić u tridesetim godinama II. MRAČNJAK Trojedničko mrtvosrdno sunce, slabo sije, hrđavije grije, narodnjakom sveđ gorko se smije. Katkad zađe, a mjesec izađe, da po zemlji narodnjake traži. Nut ga našo, kako li se vere u vagone žakanjskoga vlaka, ter se krade k onoj bijeloj Pešti, da se valjda s kimegođ ukliješti. Sada grede, a sada počiva, negda junak, sad ne junak više, no trst, kojoj, ember svak kidiše. Skupo drži praktičnu si glavu; nit je zlatna, nit je pozlaćena. Skuplje drži trbušinu tešku; nit je zlatna, nit je pozlaćena, nu pod kutom brižno pokrivena. Vidi mu se, mrijet mu se ne će, a jest nešto, što ga naprijed kreće. Je li nitkov, ili crna hrđa, iT uhoda kakva austrijanska, što uhađa poštansku gospodu? Ne bi znao jedno, niti drugo, već se znade, da je fratar Joza, prva glava starih narodnjaka, bijesan dušman steklišadi ljute, koga znade i staro i mlado; i da ne bi čitave mu kute, niti bijele lakokrile vile, pa to bilo u najcrnjoj noći, kroz stekliški pronijele tabor. Valjak silan nabio na glavu, dugu kesu o pojas privezo, i kraj kese velik svezak pisma, gujsko gnijezdo žurnaliste Joze. Kuta duga zemljom mu se vuče, 8 Kovačić: Stihovi 113 tobož znamen svetoga mu reda, a od krsta ni spomena neima, bez krsta vam eto fratar iđe: vidi mu se, ginut mu se ne će, ^ a jest nešto, što ga naprijed kreće. Pomno fratar puste prevalio, mnogobrojne mađarskog orszaga, i stotine Arpadovih sela. v Već se maša i predgrađa Pešte, njeg se maša, a bogu se moli, da mu dade i njeg prevaliti, ni čuvenu, ni gdje ugledanu, i primaknut Tiszinim se skutom: vidi mu se, mrijet mu se ne ce, a jest nešto, što ga naprijed kreće. Prvu pjesmu pijetli kukuriču, fratar Joza usred bijele Pešte. Kukuriču i drugi i treći: pade more pred Tiszine dvore. Tu Mađarom božju pomoć zove: »Božja pomoć, ljubezni Mađari!« Ljepše njemu vraćaju Mađari... »Dobra kob ti, poznata delijo! Znamo veće, od koje si strane, kakova te sreća amo nosi; naš si, dok se puni tvoja kesa, kano da si u djetinstvu siso Atile ii’ Arpadovo mlijeko!« Fratar Jozo, za nevolju mu je, da ga tako poznadu Mađari; lukav fratar mudrovat ce opet. »Kad vi tako, kazat ću vam pravo: ja sam junak Rauchovih vremena, sa Lužn : ce dobra njegovoga, nedaleko slavnih Stubičana. Nosim troje na srdašcu jade: da mi Raucha skinuli ste s banstva, pa mi Ivšu stavili na banstvo; drugi su mi na srdašcu jadi, što me Ivša skinuo sa službe, a i mojih silu prijatelja, te svom rodu predao sve službe, makar koga donesli u košu, ii’ u vreći sa primorja kršna, ii’ u torbi sa krajine ravne; a treći mi na srdašcu jadi, što ’e još više, da još Ivša diše. Već tako vam Arpada vašega, pust’te mene svome gospodaru, gospodaru i svome i mome, ne bi li mi izliječio jade.« Opet njemu odvrate Mađari... »Vaj, što hiniš, poznata delijo, fratar starog narodnjačkog kova lje nas nikad nasamarit ne će! Pa nos’ glavu, kuda tebi drago.« Uprav Joza Tiszi na kapiju, a posljednja iz vidika zvijezda... bjaše zvijezda Ivše austrijanca. III. KRDO Kostruši se četa mala usred puštah mađarskog orszaga. Malena je, ali smjela. U njoj jedva sto junaka, ne junaka biranijeh po obličju i ljepoti, već po brcih junačkijeh, po čikošu i fokošu ljutom. Kojino će udariti na pedeset narodnjaka; jer ne treba, da ih koji siječe, pošto svaki najrađe uteče: tek će mrijeti za trbušak, za trbušak, kijem se diče, za trbušak i za kesu zlatnu. Čudna četa, nekupljena ko se ina kupi četa; tu se ne ču, kano drugđa: »Tko je junak, na Hrvatsku! Na Hrvatsku, junak tko je!« Tu ne ječi jeka kršna. Već ko tajni glas duhova, kojim zbore višnji dusi; divlja djeca Arpadova; narodnjaci u svojemu klubu; cigani i ini potepusi, šapat tamni Peštom b’jelom s jedne strane k drugoj prhnu. Ter gle čuda'.proz mrak scijeniš, na noge se skaču narodnjaci, ter se grle s Arpadovom djecom. Drhću, gamze, dižu glave. Od tvrdoga zagrljaja hriplju kano beduinska rulja, kad ju samum u Sahari ljubi. I iz mraznih živca narodnjačkih rek’ bi krvce teče rijeka. Vidiš zatim stare narodnjake, narodnjake — nove mađarone, gdje se koče ko lipovi sveci. A što duša narodnjačka tajna krije, tvoje oči tog ne vide; ... nu suzanjstvo i ćud ropska otimlje im narodnjačko krhko biće, tek lojalno slušat znadu, otkud višnji glas doliće ... Doba gluhe, tamne noći, tajna djela im prikriva. Tek katkada zvijezde jasne zavire im na dno srca, i potamne sa strahote. Među četom tamna četa ponizno se naprijed vere, a pred njima vitez vrli. Drug da drugu o njem šapne, Nikišom bi šapćući ga zvao. Radi četa, nu šta radi? Želi četa, nu šta želi? Man ćeš pitat narodnjake, man ćeš pitat »Obzor« — sveto pismo, man ćeš pitat i prvoga sina, i Mecene i sve dobrotvore, kad ti vazda odgovore: »Ne mi, ne mi, neg Mađari, ne mi, ne mi, nego Švabe; tamo gromi silni ore, kim val jade svi da dvore!« Radi četa, za kog radi ? Sam će Tisza jedva znati. Valja da je grešnik težak, narodnjaci za kog rade; sudba kleta svrh nebesa i njezina krivda vječna ne obara većih jada! Radi četa tiho i gluho posred t'sijeh, glusijeh tmina. U procijepu Tiszinome ljuto cvili otadžbina. Radi četa tiho i gluho ni tko šapće, ni tko zbori, ni tko pjeva, nit se smije, 117 od trideset i dva puna glasa, narodnjaka jednog čuti nije. Već ko oblak grada teška teške u krilu biče krijuć, rogobore kadikad Mađari, pršeć muklo, prijeteć muklo, poraz kraju, gdje se vije. Sva ta četa, tminom obavita, podobna je Atilinoj sili. Narodnjaci na to tek da muče i u svojoj poniznosti uče: Ak’ još nisu Arpadova djeca rastrgala milu trojednicu, ipak jošte tijem sigurni nisu, nit' im treba proplakati zato, što se sve to polagano vuče: jer što kašnje, sve to jače tuče. Ne zvekeće gvožđe svijetlo, niti grme smrtne cijevi, nit se boje jogunice Pešte, obajana predziđa Evrope: već hrvatska stara prava znajuć dobro, tko ih nosi na pazare ungarske gospode, pod opanke hrabre djece podaju se kano vrlet tvrda da ju brste brzonoga krda. Tiho uz brata bratac puža po tapetih peštanskih velmoža, ko blizanci zvijezde jasne, kad im sunce luč ugasne. Penezje im trojednice, samostalnost, nezavisnost, davno veće straga ostaše, ter već gaze krajiške provente. Za proventi družba narodnjačka slavonosna za sofru je sjela i s Mađari počela pirpvat. Tko se snizi k punoj zdjeli, hranom krijepit snagu tijela; tko tokajske boce ogleda i prazne ih smrknut broji; ir čašicu pouzdanu vjernom rukom vjerno u ždrijelo sipi je; tko izvabiv komad od pečenja, na svom pladnju pravice mu kroji; tko se maša izbomijeh smotka, plamen piri, a dim otpuhuje; a tko darak divljeg stada, četvrticu gorske srne, na viljuški veseo vrti. Ožedni li, tokajac je blizu; treba T kupe ? ima duge ruke, k tome grlo Kraljevića Marka. Uto i vino jače teći poče. Narodnjačkih kod stolova čuješ krda bučiti pastire, kojijem se zvonko oziva Nikišino tanko grlo: prevodnika ispred stada ovna. Kad aT eto inoga pastira, gdjeno krotak po svom stadu gleda, aT mu jošte grlo glasa ne da. Ne resi ga niti crven pasac, niti pikač, nit mantija crna, nit plašt dugi, niti kamilovka, Ne prate ga sjajni pratioci uz fenjere i duplire sjajne, ni ponosnijeh zvona sa zvonika, već ga prate oči narodnjačke, i njihovi topli smijesi, i rukuh im mukotrpnih pljesak, i čaša im praznih tresak. Crkve su mu peštanske palače, oltar časni kod Tiszina stola, tamjan miris, blagoslov Hrvatske, što se vije s narodnjačkih djela: iz slobode i nezavisnosti, i iz prava za trbuh prodanih. Kad je četu dobro razgledao vrijedan sluga vrednijeh gospodara, božju joj je pomoć nazivao; pak okupiv hrabre vitezove sve po izbor čile narodnjake, do punog je stola pokročio, punog stola aT želuca prazna, te je tako vrijedan pastir stada, po imenu otac Konstantine, vredn’joj četi besjediti stao: »Djeco moja, hrabri narodnjaci! Praktičnost je sve vas porodila, riječ pusta, ali vami zlatna. Djedi vaši rodiše se u njoj, oci vaši rodiše se u njoj, i vi isti rodiš te se u njoj: za vas ljepše u svijetu neima. »Djedi vaši radili su za nju, Oci vaši radili su za nju: sve ovamo od šezdesetprve, počeli su četrdesetosme; i vi isti znojite se za nju: za vas draže u svijetu neima. Fratar vije iznad zemlje kutu, jer prašina bije ga po putu. Mi si gnijezdo vijemo u Pešti, trojednica jer slobode neima, tu u gnijezdu svak slobodno điši, kod nas će ga spaliti stekliši... »Vas, koji ste vikli tome praktične boravit dane, tko vas haje — a za trojednicu? Tko vas haje, plodi P ona vinom? Tko vas haje, plodi Y ona žitom? Tko vas haje, plodi P ona svilom? dok u Pešti med tokajca teče, i pečenje mirisno se peče; dok po sjajnih palačah poštanskih narodnjaci kano stada muču, iP sokaci kano koze bleje. »Praktičan si, fraza imaš dosti; a desnicu? tko ju goder hoće, samo prije punu kesu puči. Novca imaš više nego trebaš; kad ga neimaš, dnevnice donesu: pa pokojnih makar narodnjaka, kako lijepo fratar Joza uči. A savjest je već od pametara debela u svakog narodnjaka. Ispod veđa oko lisičino, ispod prsa vruć želudac kuca. Vjera ’e tvrda, njom okrenut može Švaba iT Mađar, kako ga je volja; pobratima pobratim te pazi: da ne otmeš zalogaja masna, vjerne sve nas — grle žene vjerne saveznice — ljepušne Mađarke; dar nam djelam — sklepane su pjesme, što nam skuju naši literati. Obrane li trebaš prot’ steklišu: gle, patente slavan Bach ti nosi: eto svega, što ti srce prosi! »Al’ nada sve, što nas kiti, to je časna, što nad nami visi: »Očinska« nam naša stara maja. Ona nam je, što nas vazda jači, ak’ nam stekliš crne posle pači. Ah, da vide puci trojednice, iz nizina, otkud vida neima, časnu maju, pobijeđenu često, kako iznad nas svud svijetli, pak da znadu, kak’ stekliška neman, — grdnijem ždrijelom progutat nas radec skupa s njome zaman krši zube: ne bi trome prekrstih ruke, dok stekliši podnose sveđ muke, nit bi zato barbari ih zvali, što svak gleda, da nas s njome svali! Ne valja, da trojeđnica snije, dokle stekliš u toj borbi mri je! »Za nju časnu spravni ste mrijeti, za nju vazda mrijet se podigoste, kad vam službe, pune kese nudi. A tko časnoj maji, služit grede, vjernim srcem služiti joj valja, vjernim srcem i vazda lojalnim; i poniznom dušom vršit treba, što nalaže više ravnateljstvo, ili tajno gdje popečiteljstvo. II’ vas tko god uvrijedio maju, ii* nejaku, dragu njenu djecu, našu braću, ljubezne Mađare? II’ vas tkogođ sagriješio dušu u mladosti, greduć trojeđnicom: okleveto sladak majin jezik, kakono ga kleveću steklisi. Znam vas, djeco, vnjedn' narodnjaci, malo vas je užmke gospode, malo vas je porodila zipka, zlatna zipka grofovskoga grba: majin jezik učiste iz knjiga, svakog dakle kalja grijeh stekliški. II’ vas tkogođ odriješio srce, mrgodeć se i odbijajuć ga, kada dođe kulturtreger švapski, ii’ mu putnu zatvorio vrata. II’ do vjeru Arpadovoj djeci, dao vjeru, a krenuo njome, pa je digo u »Obzoru« tužbu, jer mu aali premalenu službu: sve je grijeh, sve su djela prika, bez kajanja neima oprosnika. Kajite se, al’ i užijte se, užijte se, dokle nam je dobro, dok je dobro, djeco, užijte se, užijte se, dok nas crni đavo i iz toga gnijezda ne odnese. Užijte se, jer peštanskog žića tijek izmiče bjeguć, užijte se, užijte se, jer će doći vrijeme, kada ćemo narodnjačke pleše zaigrati posred šarog Beča i Mađarom okrenuti pleća. Užijte se ...« Ali u grlu zape riječca ocu Konstantinu. Kupu nagnu, u grlo ju sasu, prisjela mu, a niz bradu potekle mu mutne suze, te ih rukom tužan trti uze. Valjda i njega mlada ljeta uspomenom gorkom kore, tere liječeć stadu rane, sam se svoje sjeti boli. »Užijmo se!« ciknu iz sveg grla, strese glavom, drugu kupu sasu: dobar pastir, jer što kaže inom, i sam svojim potvrđuje činom. Stoji mnoštvo razblaženo blagom riječi starca Konstantina. Pak najednoč sad se stanu pravdat, stanu vikat, stanu rogoborit, i čašami ljuto treskat, gorski lavi rdk’ bi sad su, što bijahu krotke koze prije: taka čuda riječ gončine pravi. Ali međuto tko se diže iz sredine rogobome čete, ter sto rukah za sto boca u jedan se časak maša. Čudno biće! tolik’ grla od golemog čuda zinut vrijedno, i pozornost cijele čete na se svratit ono jedno! Joza to je, žurnalista stari, fratar himben, mudrijaška glava, krotkog stada gončina mučeći. Nikad ne bi podizao glasa; vele, da u skupu zborit ne zna, kada zbori, iz »Obzora« čita; koja obijest danas li ga snađe, da se s Kostom natjecati zađe, ter pristupiv k stolu bliže, krepki ovako glas svoj diže: »Bogom braćo, ljubezni Mađari, i vi djeco, krotki narodnjaci, ne mašajte za te pune boce, ne slavite, pobjede gdje nije. Joza jesam, al’ ne koji prije,^ danas više ne kumujem s Bečom, jer ne na vas, nego s vami gredem, da u našoj, trojednici miloj, s vami, braćo, zadnji kus izjedcm. U njoj došle što ja god imadoh, nemio mi sve ugrabi stekliš: genijalnost, mudrost i poštenje kojim vješto opsjenjivah ljude. Ne osta mi niti cijela kuta, i ta odsle vaša, braćo, budi! Ali, braćo, zaman su nam trudi, ne slavite, pobjede gdje nije, Ivša bane ino klupko vije: ne će krstit kržljavo nam čedo, koga, evo, porodismo jedva. Bilo vrijeme, spavao je Ivša, vijah njime po širokoj volji. Sad najednoč pođavoli Ivša, te iz sna se svoga budi, dovikujuć: »Zaman su vam trudi! Vašeg čeda ja okrstit ne ću, volim opet okrenuti k Beču!« Bogom braćo, ljubezni Mađari, i vi djeco, krotki narodnjaci, žudite li, da se čedo krsti, šta još više? da nam jadno diše: skin’te s glave starog austrijanca: skin’te s banstva Babu-Čengićkinju, prem našincem svim je ljuta rana: skin’te s banstva ipak Ivšu-bana! On bi nami teško bio breme: hitro radit sve nas nuka vrijeme«. Sto desnica na te riječi fratra Joze pljeskat poče, a sto oč’ju ko proz rosu mjesto boca Čenkićkinju vidje. Mignu okom Tisza dobri, tokajca mu kupu daše, pa će ovako četi gorko: »Vjeruj, Mađar, u staroga Ivšu, birokrata Schmerlingovog doba, i njegova muđrijana zeta, bosanskoga vještoga tumača, i trećega doktora Marjana, nekad ljuta primorskog stekliša: vjeruj, vjeruj, spasit će te vjera!« Reče i o stol punom tresnu kupom. Puče kupa na trista komada, a po stolu ljut tokajac teče. »Krstit ćemo naše milo čedo, al’ mu Ivša krsta dijelit ne će, tako sunca više ja ne gleđo!!« Svrši Tisza, narodnjaci muče, Samo Joza veseo pjesmu guče, pred svjedočim bocami visocim, pred barbarim braćom si Mađari, Tader Tisza oči podigao, blage oči i bijele ruke, ter je četu izljubio redom, pak ih lijepo darivati stade: narodnjaku svakom nešto šapće, obećaje, a ništa ne daje, službe, kese i stolove pune. Na poštenje mnogomu se kune, da će svega izobilja biti, samo svaki neka kući hiti, da priredi trojednicu dragu: nedonošče, porođeno mučno, da ga, košto Tisza narodnjake, na srdašce toplo svoje vine. Bogzna, da li trojedničko sunce posred Pešte divno čudo gleda, gdje slab starac slabe krijepi ljude, da im snaga vijek jednaka bude. Kada li ih okrijepio starče, sva se družba izljubila redom. Stoji stado obećanja puno, ne ko krvav nož, kijem rana zadaje se smrtna i teška: Već ko hrđa, štono se povlači, kad se zemljom svaki kut zamrači; ii’ ko vampir, štono krvcu siše, kada ljudstvo u san se zanjiše; ii’ ko pero u krv namočeno mučeničke otadžbine bijedne, kojijem nebo za unučad poznu djela otaca bilježi viteška!... Mrtvosrdno trojeđnice sunce iza pusta mađarskih je sjelo. Narodnjake crna tama hvata, da ih nosi u zemlju Hrvata: Pa se u red redom rede, Tisza ode, krdo kući grede... IV. PRASAK Trojeđnica, lijepa ti si, kad u tebi glada neima, ljuta glada i nevolje ljute! Al’ te jadnu danas pritisnuli narodnjaci i njihove kese, rođaci im od osam koljena, i njihove požude i nužde. Pa šta hoće ovi narodnjaci? Što njihove vazda prazne kese? Što rođaci od osam koljena? Što požude i nužde im grozne? Ivša bane krvavo harači trojednicom do zadnjega kuta. Na Markovom glasovitom trgu popeo je svoje čadorove, pak pomnaža birokrate skupe, birokrate, izjeli ih vuci. Što Mađarom braći preostane, birokrati kano svećenici boga Baala diljem sve prožderu. Trojednicu harače i gule: od glave bi cekin žut iskali, al’ cekina nestalo odavna; od ognja bi tražili i vola, a ne samo debeloga ovna: ali ne ima ni kozjega papka; i za noćcu ne samo djevojku, no i cijeli tražili bi harem, da je koran kakav ferman barem. Od istoka birokrati gramze, guleć narod kano golu raju; od zapada birokrati gramze, kano golu, guleć narod, raju, gramze oni s sjevera i s juga, 4 svuda narod kano raju gule. Jadan narod svezanijeh ruku tek fermane prepokorno sluša. Mili bože, je 1’ je puk taj. krivac, što Mađari praznih jesu kesa, narodnjake iakomost što bije? Što si kriv ti, jadoviti puče? Kriv je, što još košulje ne svuče, i ne dade narodnjakom starim, da ju koji braći prepazari. Uto Mađar dobra gosu pred čađorje Ivše bana posla, da se amo tamo igra, ter fermani pamet bistru i srce si vježba hrabro; posla gosu Davida Antuna. Sad nadlijeće sve te ine ptice, što su došle sa mađarskih pusta, da Hrvate pameti nauče; sad nadmeće narod silnom štibrom. Vrijedan Mađar, da je čovjek taki. Pa gdje vidje, kako Ivša u banskijeh dvorih spava, silni je mu Arpađova užeže se nato glava, ter se skače na noge lagane, i u skoku kušnje radi, spodbi rukom đžilit ljuti i na grb na narodnjačke trojednice baš uputi. Al’ i dobra u junaka đrijemne katkad ruka hrabra: tako i tada prijeka zgoda htjede. Spotače se nadut Mađar, zviznu zrakom đžilit viti, ter lakokril nejednacijem letom mješte grba mrka kosnu Ivšu, nevinoga u svom dvoru janjca, te iz glave jednu luč mu izbi: izbi starca Tisze povjerenje. Prsnu zrakom Tisze povjerenje u poniznog Ivše bana, Ivše bana, vjernog austrijanca, prsnu zrakom Tisze povjerenje, Ivšu bana vreli znoj poliva. Pisnu David, kano zmija ljuta, planu Ivša kano plamen živi: sramota je takvom austrijancu, vjeran biti, ne vjerovati mu, sve popustit, nikad ne ugodit, kamol’, kada glupost Davidova džilita se, ne pogodiv mete, da Mađari tad se meni svete, vazda vjernu i vazda lojalnu; kamol’ da se zlorađ stekliš smije, kad me Tisza sve bez britve brije'. Planu Ivša kano plamen živi. KovaČić: Stihovi 129 Avaj, bože, što će odsad biti, kad su dosad već stekliši krivi! »Jovo, Mato, doktore Marjane i ti prijo Ivša Novtljianine, đeder, kučke, birokrate moje, zaigrajte trojednicom ravnom, i ja mogu haračiti narod, još te ljuće, nego Mađar David; i ja mogu krotiti stekliše kruće nego Bachovi patenti, kruće nego Davida fermani! Da vidimo, čija ’e vjernost veća, čija vjernost i čija lojalnost! Brze sluge brže poslušaše, zaigraše sinje birokrate. Stoji klika birokrata hitrih, stoji trka Ivšinih telala, stoji piska izmučena puka. Tad se David primakao k Ivši, pa je njemu prišapnuo tiho: »Ivšo bane, stari austrijanče, što si mi se uznojdo tako? Vjetar, što iz Pešte duje na te nisam ja ga pripravio za te. Nu ja dobro znadem slabost tvoju, ti se bojiš, da te takvi vjetri, ne otpuhnu sa Markova trga. AP se zato u pašo ne pleti, gdje ti ne ćeš ma baš zrnca žeti. Žudiš li mi, Ivšo bane, da ti Tisza ne otkaže stane: a ti lijepo na svom tronu šuti, puk haračit, to su moji puti.« Prvi časak planuti će, mniješ, velik pjesnik Baba-Cengićkinja, pa će tražit surove Mađare, da joj vrate izdane pravice, a Mađara Davida Antuna preko Mure šćerati do vraga; drugi časak razabrati ne mo’š, iT će planut, ili će umu'knut; treći časak pr:gibati glavu i Mađaru klanjati se stade; a četvrti da pogledaš časak, na koljena pao je pred njime, ter ga vuče Mađar krilonozi i po prahu i po kalu, Ektorove ispod grada Troje, kad već Troju ostaviše bozi. David stoji i Mađari stoje, ter prizorom žalosnijem požudno si pasu oko, i svu žeđu nadutosti svoje poniznošću Ivše-bana gase. Pa kako im srce raz : gra se, grohotom se zasmijaše na lijep pogled, kada Ivši i koljena na zemljicu paše. Smijehom istijem Atila se smije, kada roba ljutim bičem bije. Ne malakše sijedi Ivša, malaksali ponosni Mađari sa tolike sniženosti, sužanjstva i kruhoborstva, malaksali ter se odvraćali. Tađer David: »Tiszo, gospodaru, crče harač-porez, gospodaru, već ti hajde, ne ćeraj mi Ivše, barem dotle dok se ne ugnijezdim, ne bi li nam cijeli pobro harač.« Gorji goso lošijega sluge sluša savjet Davida Antuna, diže Ivšu iz praha i kala: »Čuj me, slavna Baba-Čengićkinjo, produljujem stan ti mio toli a na trgu Markovome, nu se Bogu smjerno moli: jer je, brajko, neizvjesno vrijeme dok nam jošte služit ćeš na breme.. Nemiloga glas Mađara ko po vjetru smrtno zvono, po bešeutnu zviždi zraku i trostrucijem zubom gluhu sužanjsku mu dušu grize, a u srcu vazda vjernom sad krvava stvara vrela; a po cijelom narodnjačkom biću slike zmija grozan piše, jadan Ivša veće jedva diše. »Produljujem stan ti mio toli, nu se Bogu smjerno moli, jer je, brajko, neizvjesno vrijeme!« sa Tiszinih usta razlijega se. Tko je jači narodnjaka, pod udarci takovimi iznemogle skuplja duhe i na lomne dizo bi se noge. A tko slabij\ ko što Ivša, pa kroz vječni san još takve surove i klete sluša riječi, i nemilo ostan ćuteć poluizbjeglu vraća dušu, ter se miče i četveronoške, po mađarskih gmižuć puštah, dok se nađe na Markovom trgu, u tih nekad toli drag h dvorih! Plačan dokaz, da ne samo trijeznost i lojalnost, ni gmiženje nit izdajstvo svoje otadžbine isto, Tiszu smiriti ne more da povjeri preživjelom austrijancu banske dvore. Narodnjaci, stari himbenici, na čelu im isti fratar Joza, sad domilju opet k Tiszi, i za Ivšu tužni viju: »Milost, milost, gospodaru!« AT im Tisza bijesan vraća: »Ništa rajo, ništa! — riče, priprav’te se još za gore biče!« Stvorac višnji pticam nebo dade, tiha duplja i žuđena gnijezda, ribam vode i pučine morske, stan od stakla, da se po njem šire; a zvjerinju livade i gore, hladne špilje i zelene luge. Narodnjakom? što je njima dao? Glavu praznu, prevrtljivu dušu, sklonu zlu i opačini svakoj. Sužnji vječni svojih gospodara, bilo Švaba, bilo to Mađara. Ne dade im stida niti srama, istog Boga na križu propeta izdali bi sred božjega hrama. Miešte'srca dade im želudac, mješte čuvstva nezasitnu kesu. Al’ što velju? Ipak im je dao višnji tvorac bivolovu kožu, no je surov Mađar zalud bije, njim do živca nikad došlo nije! »Ništa, ništa! jošte gore biče!« Da ti biči narodnjake samo po toj koži bivolovoj tuku, 133 neka bude. Nu puk jadan, koji niti mirna krova neima, mirna krova, da ukloni glavu, koji niti svoje njive neima, nego tuđu vrućim znojem topi; koji niti para stoke neima, već za štribru oteo mu David; koji niti ruha neima, koji niti kruha neima. Ali zdvojni narodnjaci samo za se smjerno prose i za svoje lijepe službe: »Ah, strahota, gospodaru, priđrži nas još u službah, sve ćemo ti, što god žudiš, dati, makar puku i kost oglodati.« »Ništa, ništa, jošte gore biče!« »Službe, službe, gospodaru! kratkotrajne su nam bile službe!« »Pričekajte, dokle trojednica bude samo jedna županija velikoga mađarskog orszaga: tad pandurske dobit ćete službe; a sad s vami narodnjaci dolje, mađaroni Rauchovoga kova neka opet vladu primu snova!« Tisza doda i po Pešti hoda. Narodnjake sad Mađari kvače, pak i isti zagrebački David, po Zagrebu mamen skače, i na žalost narodnjaka veću svud im gasi isplamsalu svijeću. 134 Tu fermana škripa stoji, tiu Davida rika divlja: »Ništa, ništa, jošte gore biče!« Tu kukavnih jauk narodnjaka: »Službe, službe, gospodaru, kratkotrajne su nam bile službe!« »Pričekajte, dokle trojednica bude samo jedna županija velikoga mađarskog orszaga; tad pandurske dobit ćete službe!« Klete riječi kletnik vraća. Ali tko će vjerno opisat prepaćene narodnjačke vaje? Tko li hoće dangubit i slušat gorku žalost kolika je? Dani teku, iza dana noći, svud se narav mrtva, nijema koči. Nebesa se rijetko koje noći sa zvijezdami sitnimi orose, kanda suze narodnjačke nose, a krn mjesec o po neba trepti, tužna svijeća pozorišta tužna! Usred trga Markovoga starodavna crkva stoji, a palače pokraj nje se dižu, a med njimi ponajljepša, ponajljepša, ponajveća Ivšina je ine natkrilila, kano guska ptica bijela, bijele ptice racmanice. Bijele se palače bijele na žalosnoj mjesečini, ko golemi grobovi pod snijegom, oko kojijeh doba u gluho zli se dusi narodnjaka vrzu, sad u slici vukodlaka, sad u slici kojeg narodnjaka, vrzu se i strasnijem slikam plaše prolaznika noćna tuđe; ii’ mu uho pričinjenom rikom sužnja i lavežom pasa i lelekom stradajućijeh gluše. Grobovi su, mniš, otaca hrvatskijeh, nadaleče kijeh slovjaše ime slavno, oko kojijeh Mađarčad se divlja u po dana kano doba u gluho pogana se vrze i mozak hitri obrće, čijem, kako da rasplaši narodnjake plačne, da ne cvile svoje jade prijeke. Tlapi ti se, sad da pseto laje, tlapi ti se, sad da majmun vrišti, a sad čuješ lelek narodnjaka, jauk, pisku, teške uzdisaje; čuješ glasno jecanje za službe, i uza njeg pomaganje gorko. Čuj, steklišu, je li jauk tlapnja? Čuj^ jecanje, je 1’ jecanje tlapnja. Slušaj ... slušaj ... ah, to tlapnja nije, jer ih vidim, da ih boli jako, gdje sa služba skidaju ih redom... Što? Ti plačeš, Joza žurnalisto? Ah, to tlapnja sada biti ne će, sad je pukla i bivolska koža: ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi plako! U Ivšinih tužnih dvorih na kaminu oganj praska, oko njega promeću se narodnjaci mrki, tužni. Stenju jadni i uzdišu kanda povijest svojih djela pišu. Tko si pustu potpaljuje smotku, dim odbija, a po dvorih gviri, >6 je 1’ će otkud pečenje da miri, tko li zgrbljen, snužden čuči: ko da od Tisze pakračke dekrete, što su došli, neumorno uči. A živ plamen iz kamina liže, ter rasvijetlja rosu znojnu, narodnjakom što se s čela roni. Kad na stolu zdjele stale pušit, i kad čuše zveku punih boca, navališe od kamina k stolu, kano na plijen gladni gavranovi. Za gotovu sofru posjedoše, gladni uvijek narodnjaci, gladni kano gladni vuci, ter pečenje razglabati staše, najprvi se Ivša bane maša, iza njega kitnjasti Nikiša, za Nikišom narodnjaci ini lijepijem redom stoke u planini. Namaknuše simita bijela i svakome žarkog vinca bocu, ter se krijepe simitom i mesom i žarkijem zalijevaju bijesom. Kad li Ivša odolio gladu, i bijes đruzijem udvojio bijesom, planu opet kano plamen živi: »Sramota je takvom austrijancu, vjeran biti ,ne vjerovati mu, sve popustit, nikad ne ugođit, kamor, kada glupost Davidova, đžilita se, ne pogađa mete, da Mađari tad se meni svete, vazda vjernu i vazda lojalnu, kamol’ da se zlorad stekliš smije, kad me T:sza sve bez britve* brije.« Planu Ivša kano plamen živi: »Sve stekliši jesu tomu krivi.« A pak slugam: »Djeco narodnjaci, dok nas ima, na noge se, momci, pohvatajmo sve stekliše, u tamnice s njimi tamne; osuda nek svuda strašna puče: sa stekliša da se koža svuče!« Večeraju dalje narodnjaci, večeraju, vesele se pusti, suhoj slami i konopcu tvrdu, čijem će kadit proklete stekliše, a najprije Staroga stekliša nogam uvis, glavom strmoglavce, obješena o lipovu granu; čijem će kadit, čim će mozak vadit iz stekliških zasukanih glava, u kojih zrnca praktičnosti neima. A što stekliš, što će stekliš sada? Zemlja ’e tvrda, nebo je visoko, narodnjačko sunce da zapada, vidi jasno bistro njegvo oko. Narodnjaci kad odvečeraše, ne more im srce dočekati, a najveće neki grbopleća poput hrušta po palačah gamzi, da zavikne Baba-Čengićkinja: »Hazur, momci, hrabri narodnjaci, sa stekliši na lipovu granu!« Dotle Ivša po palačah šeće, i s njim šaren Nikiša gončina, i prevejan baron Jovo i naduti Ivša iz Novoga, i sav snužden fratar žumalista, i Mateša, pouzdan mu ćato, i ostalo gladnijeh narodnjaka. Po palačah okol uokolo razastrti lijepi sazi i dušeci vrh njih meci raskošno se šire i krepko pozivajuć na udobnost tijelo, na udobnost i na sanak tihi. U zakutku na malenu stolu umotvori narodnjački stoje: preponizne saborske adrese sve ovamo od šezdesetprve, već ih skoro vijeka zub raznese: stvarajuć im od utrobe crve. Narodnjačka u njih trojednica ii’ se cmari, ii’ pjesamcu gorku plačuć pjeva, pjevajući plače. U zakutku dalje drugom stoji oružje svijetlo i ljuto: smrtne cijevi i željezo kruto: proračuni tu se silni krive stoput toplim natopljeni znojem; deficiti u osmero vise, male nužde prebrojit je teško: raspoloživ — takozvani — fond tuj, operušan i nakažen lijepo vele puta tu zamjerit možeš; malenkostim ni broja se ne zna. AT što ono uz patente sloni, divno čudo, došle neviđeno, krotko jagnje pokraj mrka vuka, tanka vila pokraj zmaja ljuta? Diplje vidiš stare narodnjačke, još im Schmerling lijevao šarafe, a »Očinska« cijevi im pokloni, sitne piske i zavoje tanke. Diplje vidiš, a uz diplje jarca glasovitu pjesmu ćengićkinju. Diplje vidiš, Ćengićkinju vidiš, al’ se ne boj, pobratime dragi, patenti je razlupati ne će. Diplje vazda ostadoše diplje, čim starije tim vještije u nje narodnjaci udaraju vrijedni. Ne boje se narodnjačke vile uz patente da će poginuti, pače znadi : gdje patenta nije, tu se niti Čengićka ne vije. A na dvoru nebo plačno crnijem tminam lice sakri, i da ’e vidjet kroz oblake, Vlašići bi, zvijezde sitne, nad palačam treptili bijelim, i gledali narodnjačke diplje; a mjesec bi vitorog se smrko ko prevodnik narodnjačkog krda, kad mu stekliš ispred nosa zvmda. Trojeđnicom noć je slijepa, gluha, nigdje glasa, već što sipi rosa sitna, ko da narod plače. Mrak je svuda, pomrčina gusta zapodjela ravnicom i gorom, da ne vidiš pred očima prsta, a kamoli stazu pred sobome: na to li su trojednicu djeli narodnjaci, njeni sinci vrli. Narodnjaku nije teško, ako i gdjegod pusta sade stiže u putu noćca crna, kad u Pešti noćište imade! Pognaše se trojedn : com vjetri: a odande plahe munje nebeski■ : em ognjem sijecanići, narodnjakom smrtne blište oči, sad još gušću neg’ bje prije, navlače im na vid tminu. Pak iz Pešte čuj sad grmljavinu, gdje najprije izdaleka tutnji, pak sve bliže, krupnije, strašnije urnebes se gromki goram ori. Stoji tutanj zemlje trojedine, stoji jeka drage i planine, stoji drhtaj narodnjačkog krda: to sad bome stekliš već ne zvmda, narodnjak svak oko sebe piplje, al’ ne može dohvatit nit diplje: sva je zgoda, bit će grada teška. Teško njima jadnim sade, stići će ih noćca crna, a Pešta im noćišta ne dade! Al’ da vjetru dadeš pleći pak kad sine munja iz tih tmuša, da zjenicu upreš bistru, vidio bi madžaronskih duša staru gardu, kako naprijed stupa, noć ju luči, al’ je zato skupa. Sad joj Tisza ukazuje stazu, sad si sama nešto šapće, ali ona stupaj laki mračnijem poljem naprijed stere i daljinu izmeđ sebe i palača banskih hitro bere. Noć je crna, rada bi noćište, pa na Markov trg se provuć ište. Opet sjeknu svojim glasom Tisza. Stara garda sve se bliže kuci, ter razabrat možeš veće, tko je vodi i tko s njome hodi. Mislim, da je dobra gardi glava, tere vičan jarugam i mlakam. Zirni samo, kako lako ide, ko da mutnom trojeđnicom pliva — mrtiš da naprijed sve ga nešto vuče — i hrlije sveđ mu srce tuče, a požudom sijevaju mu oči: na trg Markov samo da mu ’e doći. Opet sjeknu svojim glasom Tisza. mađarona starih garda, iza trga Markovoga već se u red poredala redom sa zapada od Rauchovih dvora: da sjegurna i što jača bude. Ter tu stoji mađaronska garda kano tresak iznenada, iT goruća kano lava, s ognjenijeh što se gora na nizine prleć saspe, baš bez brige kada Ivša zaspe. Stoji garda, osluškuje glase, za razaznat, gdjeno Ivša spava; ali ina glasa čuti nije, već što onaj grbopleća s družinom se vrijednom mukam s'tekTškijem već unaprijed ismije. U palačah na Markovom trgu, na đušec ; h Ivša sjedi, ter izmijenja tutum kafom. Namrštio čelo mrskanT tamnijem, ukočeno pod njim oko ko pramenom od oblaka namrč f o, tere mukom muči. Misli Ivša svakojake misli: i od miška i kugla ko kruška; i na štibre ljetos pobirane i na drske mađarske fermane; i Davida i njegve đžilite, i Hrvate, do grla ih site, i od rešta i od grada Pešta, i zadužbe za premasne službe, i od puta u Tiszina skuta, i pazara, i škrtih Mađara, i muktiša osornih stekliša, i proventih i švapskih patentih, a pak planu kao plamen živi: »Sramota je takvom austrijancu, vjeran biti, ne vjerovati mu, sve popustit, nikad ne ugodit; kamoT, kada glupost Davidova đžilita se, ne pogađa mete, da Mađari tad se meni svete; kamor da se zlorad stekliš smije, kad me Tisza sve bez britve brije.« Planu Ivša kano plamen živi AT gdje glasne međ patenti diplje i Čengićku Ivša spazi, stuknu malo bijes krvni, i usladi krv se narodnjačka, iT što služba žeđ bje prije sad postade d : plja žeđa: tolika se slast iz diplja lije! Pak Nikiši govorio Ivša: »Oj, Nikišo, vrijedni prevodniče ukupnoga narodnjačkog krda, tebe hvale dobrim austrijancem, pače svijern, kakva tko te hoće: iT Japancem, iT ljutih Mađarom! Valjan si mi, a praktičnost sama: što te ima od glave do pete. Oj, Nikišo, kretalo nam staro, aT da udre vražji ti stekliši: kaži, mili, slatki moj Nikišo, kolik’ bi ih junak posjekao?« »Baš nijednog, dobri gospodaru: praktičnost ti ništa baš ne nosi, kad se proja nezrela pokosi!« »Hrđo stara, kitnjasti Nikišo, držah tebe boljim austrijancem. Da udari dvadeset stekliša, narodnjačka vjera mi pomogla, sam bi svima poodsjeco glave. Ali sam se malne zabrinuo pijuć kavu i prevrćuć misli: kada ćemo raspinjat stekliše, prvog Starog o lipove grane. Vjera moja, ti si dobar pjevač, pojat znadeš, kako kogođ hoće. Vele, da je u te tanko grlo: da bi mogo prvim pojcem biti Fruške gore vlaških manastira. Ja sam željan dipla i pjevača: ded zapjevaj tanko, glasovito, ded zapjevaj, da me želja mine.« Nakašlja se okrugli Nikiša, sijedu svoju pogladio glavu, usta i smjerno skide diplje ter nasloniv pred sobome na trbušak cijevi glasne, tanko, jedro, glasovito u sve grlo lukav pjevač zače: »Mili bože, čuda velikoga, mili bože, što stekliši bleje, ko po pustih brdih ličke koze; da ti pravo kažem, gospodaru, Ivšo bane, baš o tebi bleje... »Kad je treba u Pešt putovati, ili u Beč ići se klanjati, ii’ Hrvatskom štibru pobirati ii’ Austriji vojsku sakupljati, ii’ Mađarom milostinju prosit, što nalažu, sve pokorno snosit, Švabe vodit — da se kod nas kote, Pemce, Kranjce, đrotare Slovake: jer ti služe, koga te je volja: to su vela Ivše bana djela bog da Sava virom ga odnijela ... »On namaknu gojne birokrate: od glave bi cekin žut iskali, al’ cekina nestalo odavna, od ognja bi tražili i vola, a ne samo debeloga ovna: ali nema ni kozjega papka, i za noćcu ne samo djevojku no i cijeli tražili bi harem da je koran kakav ferman barem; to su vela Ivše bana djela: Bog da prva kuga ga odnijela ... Ali tko bi htio sve izbrajat, trebao bi spjevat Čengićkinju! »Apsi Ivša osore stekliše, ak’ mu koji istinu nap:se, tere prašne prebire patente, da uapsi tu steklišad mladu: mješt’ da brani krajiške provente! To je Ivša, stari austrijanac, Bog da Tisza svezo ga na lanac!« Nuto, kad se zaskočio Ivša, da steklišem ljutim kožu svlači: Ivšino se nebo naoblači, Tisza počme bacat žarke munje: plahi Ivša sakri se u gunje. Milost, milost! strepeć Ivša pisti, dok Tiszina ne zgodi ga munja, jadni Ivša propne se iz gunja: Mlost, milost! gospodari moji! Ali Tisza za Ivšu ne mari, nit će s njime dalje da pazari. 10 Kovačić: Stihovi 145 Pade Ivša, nit mu sprovod dali, A što više? — niti narodnjaci Ivšu-bana nisu oplakali... »Malo tome postojalo vrijeme, ode šapat od usta do usta sve do Jaske i čak do Sušaka, a o smrti Ivše narodnjaka. Sve što dalje, sve to jače raste, dalje smijeh, dalje rug stekliški, dok proniknu satira stekliška, ter se sada Cengić travestira: gdje je junak Age Cengijića, da steklišem zaokrene vratom? Tisza ga je ubio sa mlatom. Tako plaća svoje vjerne sluge nadut Mađar i lukavi Švaba, ter sad pjeva diljem zemlje pjesma: Ivša bjaše Cengićkinja-Baba!«- Još dok kobna pjesma iz usta Nikiši se grmeć razlijegaše, tko ’e u Ivšu, a ne u pjevača pogled upro, taj mogaše po licu mu poznat jade, boli, srdžbe, gnjeve, bijese, i stotinu inijeh srda potištenu štono u srcu na ćuh svaki bruke i ruga krvavijem nokti gnijezdo riju. Krvav plamen najprije mu buknu gnjevnu u srcu suproć svim steklišem, suproć Starom, kozi, Hadžiloji ličkom, štono vrijedan nije, da ga s Ivšom isto sunce grije! Gvožđa, otrov, konop, nože, palu, oganj, kolac grozni, ulje vrelo i sto muka u čas jedan junak smišlja, za izgladit tu steklišku bruku, i sačuvat slavno ime svoje, slavno ime i glas Čengićkinje. Na obrve crn mu oblak sjeda, plamte oči kano ljubav čista narodnjaka prema otadžbini; crljen plamen uz obraz mu liže, strasnijem bijesom nozdrve se šire, a na usti ispod pjene bijele grozan, paklen izraz stade, ko da veli: sav nek svijet propade, samo Cengić čuvat se valjađe! AT Nikiša zadnju kad izusti, jednim mahom ko da munja kroz mozak mu sjeknu plaha: stekliš sam toj bruci svjedok nije, stekliš nema oči sam i usta, tuc’ stekliša, tuci narodnjaka, samo Ivši slobodna daj zraka! Ali i tu miso strašnu u dubine srcu Ivša topi, crte licu kroti, tješi, blaži, a po licu sve to jače maša srdžbe plamen; hoće da se miran svijetu ukaže, a vas drkće i trepti. Pak najposlije, gdje golema ijeda pred svjedoci sakrit ne uzmognu, usta i viknu bukteć: »Hazur momci, hazur s palom, hazur s ljutijem noži, s ognjem, kolcem, uljem vrelijem, raskivajte sve paklene vlasti! Ja sam Ivša ban, to znajte, i zato će svi stekliši pasti! ...« Ivša dobro ne doreče, a iz Pešte Tisza grmnu, prasnu stolac ispod bana Ivše, ter što džilit Davidov započe »Doljie Ivša!« Tiszin glas sad doče. »Stekliš, stekliš!« svudar vika jeknu. -U to jedan garde dio u palače naboj sasu. »Stekliš! stekliš!« narodnjaci viču, »Laća, Laća!« hriplje Ivša. Noć je mračna trojeđnicom. Vele, da se ne zna, tko ga svali, al’ tu blizu i Rauch puške pali... Prhnu iz dvora duša al’ sa tijelom — fratar Joza crnim skri ga velom ... Pade Ivša, ali narodnjaci užasno se jošte bore. Da, sam »Obzor« čuditi se ne da, Koliko se tu junaštva tvore! Od mraka se ne razbire ništa, pa kad sijevne munja iz Pešte često nađeš Ivšu iz Novoga u koštacu s Jovanom barunom ter se grle rukam gvozdenijem, ter se grle kljunom gvozdenijem a za službu, dok jednoga teče: toliko ih rodoljublje peče! U odjeći noći crne Ćengickinja Baba se povlači, kud se vlači, jošt se gušće mrači. Iz duše joj hladan vjetar duje, kud se vlači, grozna podcikuje ...: Bit će: »kuku«, bit će: »medet, međet« o, Očinska — samo ti pomozi!« I uzdiše, pišti, ciči, hripi, i šepesa sve na jednoj nozi... Tu će valjda skoro poginuti Jovo, onda doktore Marjiane, za njim Mato, vjeran Ivšin ćato, i još koji starih narodnjaka. A Nikišu nagodba će spasit, i ostalo, što se još izmače. Al’ tko ono sad, u »Obzor« bježi, da si Ivši opijelo pjeva, na stekliše ter sad ljuće reži? Kanda stekliš štogod zato skrivi Čengićkinja-Baba što ne živi? Joza to je, rutav žumalista, svetac fratar bez fratarske kute. A što li se prišapnulo Tiszi, kad se na svijet »nedonošče« rodi, o tom i sad narodnjaci šute, o tom ništa, fratre, reko nisi: komu dakle namrli ste slavu, štono Ivši Tisza skinu glavu? * Stara garda u palače uđe. Trojeđnicom narodnjačkom Noć je strašna, tamna i crna: ele teško li ga krdu sade, kad već Pešta noćišta ne dade. V. PRAZNINA Jurja groblje pod nebo se diže, nadomak mu stazica se širi, na stazici stanak pustinjakov, pustinjaka kažu Jozu fratra, nekad toli bijesna žumalistu. Vele, da tuj teške grijehe kaje, i molit se Bogu ne prestaje. U stanku je jedna izba mala, u toj izbi čudno čudo kaže: Austrijanac gdje se stari klanja, klanja smjerno ljutome steklišu, dočiim fratar, čisleć brojanice, pred steklišem obara se niče, te si prsa ljuto bije i cijel vijek svoj tako vije... Austrijanac odjeven je lijepo, i pod valjkom i pod tankim frakom, a patenti i njih paragrafi birokratsko svijaju mu tijelo: strah te hvata, da će te uapsit, iT te lišit sreće obiteljske, iT ti otet zlaćanu slobodu, iT ti skinut sa ramena glavu. AT se ne boj, dragi moj steklišu, krotak on te uapsiti ne će, smjeran on je, uplašit ga lasno: on se plaši mađarskih fermana, on se plaši svemuđrosti švapske, on pristaje, na što te je volja.: da kupimo novac Segedincem, da nam David narodom harači, da mađarski uredi nam pišu, da nas Švabe u Hrvatskoj grde; on će pristat pisati adrese danas starom Starčeviću Anti, sjutra prvom domovine sinu: danas lijepo Gladstonu Englezu, sjutra kojem tupom Austrijancu. Pa ako se svidi svijetlom Tiszi ili možda Davidu Mađaru, on će isti uzaptiti »Obzor« i popeti na vješala tanka, samog fratra — svetoborca Jozu! Pak pristupi, ter mi gataj, pobre, čiji ’e ovo ponositi valjak? »To je valjak Babe-Čengićkinje, al’ se trul već oko glave vije.« Ćija ’e ovo, pobratime, glava? — »To je glava Babe Čengićkinje, ali u njoj više mozga nije.« Čije su ovo, pobratime, grudi? »To su grudi Babe Čengićkinje, ali u njih ljudskog srca neima.« A tko li je Baba Čengićkinja? »To je duša naših narodnjakah, što se skiće poput vukodlaka od nemila do nedraga svijetom sa početkom i svrhom prokletom!« LIRSKE PJESME MLADOST Mlađ ovan ja bujnom rijekom Na srebrenoj šajci plovih, Veslali je snježnijem krili Bijele ptice labudovi... Proljeće je plelo vijence Od najljepšeg što je cvijeća, Rasulo ih po svih stazah, Slađom da mi bude sreća... Zatalasa bujna rijeka, Potonuli labudovi, Vijence zlobno rastrgali Crni nokti demonovi... PROČITAH Po nebesih oi vjekova Mudrost tvorca zvijezde pišu, A oblaci gromonosni Divsku Boga jakost rišu. Čovjek pismo odgoneta ... Kopernik ga nešto čito; Drugi poče, a pak zape, Ne mogaše treći ni to... Ja pročitah meteore — Uskhkne im hitre, sjajne, Jer u srcu tako gore I uminu rajske tajne... 152 POD UČKOM Učki na tjeme sunce se spušta, Skute joj valovi ljube, Sunce ih zlati zadnjimi traci, Štono za gorom se gube. Na moru lađa — ko lastavica; Vesla ju gone ko krila, Ravna ih ribar — jatorno momče — Sučelce sjedi mu mila. Crne je oči uprla k selu, Štono pod Učkom se bijeli; Ondje sa dragim nebo si stvara, Blaženstvo ljubavi dijeli... Učka je gora sakrila sunce: Ko da u mraku žudi Dočekat lađu, svetim što plamom Juri na tvrde joj grudi. Učki na tjeme oblak se spušta — Nebo namrštilo čelo — More se burka; groznu na borbu Goru izaziva smjelo. Grmnuli gromi; pljusnula ploha; Užas okružio goru ... Vala sred buka jeknu o vapaj ... Lađi ni traga na moru ... Ciknula zora; minuo vihar, Na žalu nešto je bijelo; Dragi uz dragu — mrtvi tu leže — Cijelo ih miluje selo ... PUT I OLUJA Još se sjećam ... noć caruje... Negdje ko da zvonce zvoni, Bajno trepti svemir cijeli Posut zvijezda milioni... Penjem se na rodna brda, Tiha noć je, nebo vedro; Duša drkće slatkom stravom Ko sred mora bijelo jedro ... A oko nje vali struje Uspomena još nedavnih, Visoko se jedan nadme, Drugi tone i potamni... Primakoh se k bijelom domu, Okna mu se u noć sjala, Katkad zefr tih lahomu, Ko da zemlja uzdisala. I ugledah iznenađen Vrane prame, snježno lice, Do dva draga crna oka Brđanice ljepotice. Divan život drkto u njoj, Kano plamen svete žiže, Iz koje se prvi puta Svijetlo k vječnom svijetlu diže. Nadnesla se na oknašce Ko da nešto u noć šanu, A na lišcu — bijelom lijeru — Usred noći zora planu. I pučina moje duše. Dosad mirna, zatalasa; Njom prošumi vihor velik Ko oluja da već glasa... Srce posta silan požar, Prije hladna santa leda, Vazda gorko, ko da u njeg Nasuli ste crna jeda... Stade drktat poput tanke, Milozujne zlatne žice; Posta lahko, plaho, hitro, Poput drobne lastavice. Prije u njem vladala je Pustoš, groblje i praznina; Sad u mraku sunce sjalo, A po danu mjesečina... Snatrih, da sam gordim carem Na prijestolju od pjesama; Sunce mi je vječna zublja, Što uz bajni prijesto plama... Sazdaše mi sjajne dvore Od biserja i alema... I carevah — dokle snatrih, — Kad se prenuh — ništa nema... POD KLEKOM Što si smrknut, stari Kleče? Zašto ti se čelo muti? Hoće 1’ gromi da za ječe? Hoće 1’ vihor zviždnut ljuti? Hoće 1’ ustat sokol-ptice A na orle grabilice? Avaj, bože, koje priče! Ropska zemlja tvrdo spava. Nit u gori list se miče, Nit u polju sitna trava. Kamen nijem je i uzdiše Ko da boli naše piše. Hoće 1’ dugo spavat roblje? II’ su trule već mu kosti? Pa je zemlja pusto groblje, Kud smrt samo staze mosti? II’ su lanci toli kruti, Da već muke rob ne ćuti? Ele, čudna pitanja li? Gledni tamo u nizinah: Pred kumira svi su pali, Na duh im je sjela tmina — I poklečke plaze hrle, Ropske negve sretni grle. Snužden si mi, stari Kleče, Tvoje tužno srce cvili: Koja krv li ne proteče, Što li jesmo nekoć bili? Strah i trepet svih tirana I junaci od mejdana! Tvoje oko sjetno gleda Slavnu prošlost našeg doba, Pa vjerovat pamet ne da Da kad Hrvat rodi roba! I dovinut um se trudi: Otkuda su ovi ljudi? Unučad li ovo tužna Junačkih i sjajnih pređa? II’ je samo hrpa sužnja, Da nam slavnu povijest vrijeđa? Šuti, šuti slovo pjesme, ^ Sad se to ni pitat ne srne! Klonula ti na grud glava, Suze roniš, naš starina, Na sve kraje Hrvat spava, Sputana mu djedovina. Dušman zlotvor pravdu rubi, A roblje mu skute ljubi! Tvoja djeca — sirotari U tuđina zakucali; ... Poklaše ih ti barbari... ... Krvolok ih žive spali... Ima 1’ koga da osveti; Ne, da kazni zločin kleti? Al’ čuj, starče! Ondje preko Velebita, tvoga brata, Kliktanje se diže neko ... Možda presta san Hrvata? Možda mu je negva zveka Budilica bila jeka? Ah, što vidim! Ti se prenu, Zadrktaše kršne grudi. Zlatna nada ne uvenu: Hrvatski se narod budi! Zlotvor već se smrvljen vidi - Kukavno se roblje stidi... Samo naprijed! Na noge se! Upoznasmo svoga vraga! Nek se jednom jaram strese, Nek se pere crna ljaga, — Što nam dugo poput tmine Lebdi iznad otadžbine! Naša diko, naš starina Razvedri se, soko sivi, Kralju naših svih planina, Pomladi se i oživi; Pjesmom našeg pozđravljenja Zorom našeg uskrisenja! ZAGORJU Da ste zdravo, vlastehni Ubavog mi rodnog kraja! Ja pozdravljam vaše dvore, Vaše kćeri ljepše maja! Ja pozdravljam vaša polja, Vaše njive i doline; Ja pozdravljam vaše krasne Vinorodne visočine. Ja pozdravljam Sutlu rijeku, Jordan mojih djetskih dneva, Nježnu sliku moje mašte, Milu metu mojih spjeva! Nit je Dunaj nit je Dnjepar, Nit je rijeka brodarica; Nit joj žalom šeće vepar, Nit ne leti orlovica ... Kroz vrleti katkad bukne, U nizinam opet jenja — Vjeran pralik naših nada, Naših čuvstva i mišljenja... Ar što ono šapću vali? Da usahnut Sutla voli, No da s njome dušman dijeli Jedan narod na dvije poli. KONJU POPA JOVANA Divan li je pogled svijetom S Tvoga gnijezda sokolova, Tuj ne muti horizonta Neman-duša silnikova. Živim plamom krvca struji, Daleko nam duša leti — Preko gora, preko dola, Nad gromače, nad vrleti. AP šta te su sanjarije Spram trijeznosti tvoga hata? Štono ropski lipsa kano Nagodbeni diplomata! Šuti nijemo, klima ludo — Divan pralik naše kobi; Pešta bi mu dala orden, Nove jasle, šaku zobi. Katkad pukne i zahrza Da se strese rosa s lista, I kopitom ljuto grebne Baš ko raspop žumalista. Sad se skunji i potuli Ko da gega preko bara, Sada striže poput našeg »Trojedničkog« arkivara. (Zaplijenjeno) Sad se zgrbi, pogne hrbat, Vrtoglave, zle je ćudi, Ko baruni lažni naši Kad ih stresu čelik-ljuđi! Sad zaskoči u bus trave I lakomo zahalati — Baš ko prava na pazaru Naši kršni delegati. Nozdrve sad bijesno širi — — Pjene mu se gnjile ralje - Baš ko kritik službenosti, Kad prodaje svoje tralje. Ali jasle, jasle, jasle! Meta su mu, dok su pune, Ko i našoj ostarini, Kad ju pitaš za račune. Pa da hat tvoj nije vrijedan Da naslijedi djeda slavu, Što u Rimu oholo je Kano konzul digo glavu? Ta kreposti našeg doba Sve baš rese tvoga hala, Da bi mogo velikanom Danas postat u Hrvata! ... Slava, Jovo, konju tvome! Neka lipše po tih hridih, Postat će on i barunom, Kad ga naša sudba vidi! Hi možda savjetnikom, U* službenim kritičarom; Ili možda žurnalistom, Ili možda arkivarom! Sjekira li pade u med, 1T se udes još potitra, Može postat glavom zemlje, Može resit još ga mitra! Zato slava tvome konju! Pir sad vode kopitari — Ne će valjda dugo trajat, Dok izlipšu naši stari... Dugo vuče dim se crni, Planuti će jednom plamen! Bit će i toj mračnoj dobi Strašan konac — tužni amen! ... Prvaku stranke prava Dru ANTI STARČEVIĆU u slavu šezdesetgodišnjice imendana Divni sdko vrletne Like! Ti nam spasi narodno ime, Po tebi smo danas Hrvati! Ti si orla, krvničku neman, Pravedničkom zgodio strijelom, 160 ft&K f g < t vk*-«./ m *«. J %&****: 1 f sSt- ’t/.' ; jCoSn $<****<*£ , t t*r>v*4 3 <{* •*+*<*? vVL# ».».•», ^ »rt,**- Ki*.. ■ 44 . 4 } Mt*« C o/aUnsć f '7 _, , , ^r f > * « *• * /ti- i \. 4?+-\S* Sk'K-Ott*. ^ ^ **, Z *sfg^*Z'l€i*-4~ f if/tn /’ i a itc< <* ^ Zćtiu: ? -irvelt* n^j\*4o fv-4 i C <4. — f i? £ t \/^<' 4 Ld tf /t << Z*tfnrućV<t4.lZ ',».»» v<? »t-ć* vAt-* X« / ***4> n>v fc- : 9-144 .Zt-t <- * 4 .., Sn^t, ida -d* xkC'L —. ćvj i ;jL -rt f *-/<j "7" JU<* i «S t i/t t? , /* ~~ t't-fb/ZcK IC4'&P*44. -&Le42C^ : d/L f St/ /t /c*r4*/.ec- - ćv/sJi ! .-i-tćuj <%t <x.** e y. /t< ,*f; Sa -J ^' ćf o/Z i t/</& /t * . , /***</«/,/e.-**+40 f ZZ/iđ/t tA *C fct-Afi *'/ ,*.<*/? f >vu£. f ft* * /^< &/&>**. [ Sr 4 SU*- 4 ^%^ '/■ 2 . 1 Rukopis Ante Kovačića \ Kada zdravo hrvatsko srce Majci našoj stala je čupat I sa krvlju naših djedova Svoje trulo srce napajati Divni soko vrletne Like! Divni soko vrletne Like! Smakoše nam Zrinske junake, Smakoše nam i Frankopane; Otrovaše narod nam jaki Pjanom silom nauke svoje! Bijesom zlobe stadoše rikat: Pergameno Hrvatska da je, Na kom zlotvor slobodno smije Sjaj i slavu naroda zbrisati Ti zagrmi izrodom našim, Ti im prokle ime i pleme: Iz Tvog srca kleli Hrvati, Divni sokoli vrletne Like! Divni soko vrletne Like! Strah i trepet posta tiranom, Šiba božja svim šarenjakom, Grom nebeski svim odmetnikom! Pograbiše oružje ljuto Zlobe, pakla i crne tmine. Bezbroj njih se obori na Te, Bezbroj, a na jednog junaka! Kovali su okove teške, Dubli već su tamn : ce mračne, Da okuju krepost, poštenje, Da okuju veliku dušu! Vječno svijetlo da utamniče Pravde božje, svete slobode: Sve nadvlada Tvoje junaštvo, Divni soko vrletne Like! Divni soko vrletne Like! Dan za danom izmiče tmuran 11 Kovnčić: Stihovi 161 Otadžbini pojsu opijelo ... Oko lijesa robovi skaču, Strašna ludost už že grudi, A još mrtva Hrvatska nije! Njeno tijelo stvori se kamom, Kada gleda vlastitu djecu: Roblje podlo pohlepe tuđe, Roblje podlo lažnih kumira, Roblje podlo, štono u bijesu Majci svojoj čavle u lijes će Pribit prvo radošću pakla! Divni soko vrletne Like! Ti joj boli svetinju poznaš, Ti sam ćutiš očajnost njenu; X Ti — prorok — među dva svijeta: Među tminom — i među svijetlom, Među lažju — istinom čistom Među ropstvom — svetom slobodom — Kročiš hrabro poput g'ganta, Ti si mladost, doma budućnost, Čudotvornom istine snagom Oko sebe kupiti stao! »Nije, nije Hrvatska mrtva!« Silan glas Tvoj vragovom grmi. »Ljuta samo shrva ju bola!« Duh Tvoj velik mladost nauča. »Na noge se, sokoli mladi! »Svaki nek se oružja laća: »čelik-značaj, čisto poštenje, »Zublju vječnu božjeg morala, »Barjak drevni prava, slobode! »Naprijed, naprijed! Lijes ćemo skrhat »I razorit tužnu sramotu! »Nije, nije Hrvatska mrtva!« Velik duh Tvoj sokole bodri, Divni soko vrletne Like! Divni soko vrletne Like! Roblje ludo čavle već hvata Zabit u lijes majiku Hrvata... AT gle! Ona — rajsko viđenje — Iz svog lijesa diže se blijeda... Roblje ludo ne vidi ipak, Nego brukom rugat se stalo, Kada mladost uz Tebe zgleda. I već majka djecu priziva Blagom riječi, srcem božanskim, Roblje ludo ne čuje ipak ... Vječna pravda potresla nebom, Grom nebesni osudu čita- Tek sad nisko prenu se roblje, Stalo drktat, stalo glavinjat, Stalo bježat, stalo naricat; Jedan drugog počeo tužit: Jedan drugom čavle u lice Groznom stravom počeo bacat... Neki lijes već trgati stase, Da s njim mlate drugove svoje... Metež, buka. Zemlja se trese ... Grom nebesni osudu čita: »Roblje, u svom ludilu strašnom, Samo sebe survat ćeš u grob!« ... Sveđ još roblje mota se b:jesno... Sa prijestolja staroga svijeta Strahom smjesu Babilon zuri: Takvu negdje očajnu borbu Već je gledo: Stvorac kad neba Nekoć ljudem jezike smuti... »Nije, nije Hrvatska mrtva! Ljuta samo shrva ju bola. »Pust’mo roblje, osuda neba »Nek se vrš 1 '! ... Eno nam majke »Izmučene Hrvatske naše! »Nosimo ju na srcu svojem »Iz strahote vrtloga tužnog!« Ti nas putiš, ti nas naučaš, Divni soko vrletne Like! Divni sako vrletne Like! Šezdeseta godina evo U nepovrat beskrajnu hrli. Snijeg pokriva Tvoju već glavu, Divni soko vrletne Like! Danas zgodan čas je Hrvatom, Da se sjete Tebe junaka, Otadžbini klisure jake! Zaman u nju otrovom sikću Odmetnika "bezbrojne strijele; O nju bijesni valovi sudbe, Zaman lome bokove svoje; O nju vrazi naroda ovog Zaman krše gvozdene zube! Da, Ti star s:, ko muke naše, Star ko s nami nepravda tuđa, Star ko naša s đušmani borba — Divni soko vrletne Like! Al’ i star — ko pravo Hrvata, Veličanstvo prošlosti slavne, Hram taj časni svete slobode, Koga danas vragovi skvrne! Takva starost Ti si Hrvatom — Divni soko vrletne Like! I dok bude istine, prava, Dok će tinjat iskra slobode, I dok bude jednog Hrvata: Ime Tvoje vječno će živit, Ime našeg ponosa, dike — Dični soko vrletne Like! PELIN-CVIJEČE I. VELIKANI Stric mu bio kruhoborac miran, Otac negdje pjesnik patentiran, Zato i on bude nadom umah, I sa nadom započela gluma: Prvi dan ga prozvaše darovit, Drugi dan je postao duhovit, Trećeg dana pisahu već: »čuven«. — Sad bijaše ohol i naduven. — Zatim posta odličnim prvakom Sjajnom zvijezdom, vjenčanim junakom. Novine ga velikanom zvahu. — Već se koči kano kralj u šahu — Neka stranka jur ga kandidira, A »svijestan« ga, bogme, narod bira. Eto, već je došo i u sabor, U taj drevni slavičnosti tabor. Bilo mite, grožnje i gulaša, Vapilo se: »Domovina naša!« »Rodoljubi, rodoljubovići, »Poštenjaci, poštenjakovići! »Tko je s nami, — nije proti nama, »A pravice nisu prazna slama! »Ne će biti biljega, harača, »Trijezno ćemo stvorit sve bez mača! »Mudri ljudi ne će ić na šake, »Samo tiho i bez vike svake! »Naš je barjak mira i lojala, »Pa na koga i po ćuška pala!« Kad uljeze u »visoku kuću«, Gdje pravice svijaju i suču, Tu je posto »mudar i lojalan«, I sa šutnje »retor genijalan«, I politik Richelieuu ravan, U svom klubu nenatkriljiv, slavan. 1.65 Jer bijaše odmetnik Hrvata, Dobio je ime diplomata... Jer na djelih brat bijaše Judi, Praporac mu baciše na grudi... Da je brundo možda kad u liru, Eto pijevca jednaka Omiru ... To je ona stara naša škola, Što nam stvara genije od lola; Na žrtvenik postavlja kumire, Ropski snoseć obijesne im hire; A na prijestol glupe lutke diže, Njim se klanja i u prahu gmiže. II. BLAŽENSTVO Rekoše joj, da je lijepa, A ona se gledat stala — Gledala se dugo, dugo: Pa je, bogme, vjerovala. Od milošte suze proli, Ogledalo s ruku palo, Raspuklo je u dvije poli, Al’ se ipak nasmijalo... III. ZLATNO PERO Gdje je tvoje zlatno pero? Naivan će još da pita. Izjelo ga tuđe zlato, Tuđa kesa, tuđa mita. Ali tko te bolje pozna, Zna i povijest pera tvoga: To je neka sočna biljka A sa groba Judinoga. IV. NIJE VAS On vam nije misogen, Niti tmurni misantrop Nit podmukli hipohonder, Niti laži podli rob. On vam nije gospe mode, Niti forme klanjalac; Nit austrijske velevlasti Čankolizi laskavac. Nit poeta uzdišući, Što nad grobom drage cvili, I na pjesme jadovanke Svoju kljastu muzu sili... Nit vrtorep »krasna spola« Načičkana, naličena; Niti ludo motavi'lo, Mladih lutka — starih žena! On nit nije žurnalista, N't razvaljen kritičar; Niti tamo u arkivu Naših prava starinar. On vam nije akademik, Nit filolog cjepidlak; Učenjakom nikad nije Na visoki došo prag. On ne puža pred baruni, Nit mu bivol Sokrat nije; Niti Nijemcem, vašem svijetlu, Lovorove vijence vije. Zato na njeg rado sikće Svaka tupa hlapimuha; Ili mudrac, komu jedva Da zavidiš duga uha... Ili kakav blatotep, Svrzikapa, vucirep Gdje u kutu brunde kuje, Plete mrežu, jamu ruje ... PETROVIM ŠTUKAM (Alegorija) Ej, ribaru starog kova! Što se vitla, što to šumi? Da li možda na Olimpu Jupitrova str jela glumi? Neki čudni vjetri huje, Kano da će bit oluje! Tamo Klek se osmjehiva, Vazda tmuran mrkogleđa A Velebit dignu oči, Kano da ga mori žeđa. Nešto mrmlja Drava rijeka. Ko da krvnu gozbu čeka. I te naše tužne lole Već u prahu jadne leže; Lošim slugam gospodara Neka mora grlo steže. A čuj plača, zdvojna vr'ska Dušmanovih ođaliska! ... Iz kućarke drevnog kmeta Vulkan sunu u nebesa. Tamo vrije, tutnji, grmi, Ko da sužanj lance stresa. Možda puče nijema raka, Gupca kralja i junaka! Bajuneti, smrtne cijevi, Ljudski život hladno kose: »Bijeli list« će krvlju pisat Azijatski tašti gose! Nikad Arpad, otkad glumi, Toli se ne obezumi. Ej, ribaru starog kova, To je neka divlja skladba! ir će biti kome sprovod? Ir će biti nova svadba? ir je sve to tajna zamka? Ih je čijem spasu slamka? Jezera se naša mute, Krapađ skače iz svog mulja. Okolo se lukav dušman, Svojom mrežom, plazeć šulja. Krapa ima u Hrvata: Pa ih zlatna mreža hvata... Ali, zirni tanku štuku, Juri naprijed poput munje; Ljut je ona grabežljivac, Jer su oštri zub: u nje! Ak’ ju mreža i zahvati, Ona će ju rastrgati! Već u zlatno! mreži troma Krapađ traži mirno sijelo; Nuto, vidi, iznenada 168 169 Međ nju se je štuka splelo. Mreža puca, krapad bježi, Dušmanu se koža ježi... Izgrizoše oštri zubi Silnoj mreži zlatne niti: Arpad, ribar osramoćen, Preko Mure bijesan hiti. Usta mu se iskri više, Grdeć štuke i stekliše ... * * * Europa, trudna maja, Kano da se osmjehiva, Gdjeno hunskom pokoljenju Oko srca tijesno biva. A »naš stric« ga mudro žali, Jer već za njeg lulu pali.. .*) * * * Ele, Petre, naš ribaru, Štuka ima; štuka treba, Dokle dušman preko Mure Zlatnom mrežom na nas vreba. Zato pusti naše štuke, Pak mi brusi nož na tuke. . . 2 ) Dokle one još brboću, Zborit ćemo nešto tiše. Onda ćemo dignut kupu, I nazđravit sve stekliše! Pa i »stricu« na Uralu: Da sa lulom svrši šalu! ... *) Marko Kraljević po narodnoj pjesmi je lulom rastjerao tristo Turaka. 2 ) Misli se stanovita opozicionalno-lavirajuća politička stranka. (Opaska uredništva »Slobode«). 170 TRBUHU (Oda) Trbuh, ah, trbuh! Sve ti se klanja O idealih tko da još sanja? Pa i ja dođoh oj, velemožni, Kada već pijevci u tom smo složni, Da ti iskrešem, gledeć na modu, Šepavu odu! Zemlja se vrti na svojoj osi, Trbuh se vrti, gdje ga tko nosi, Ako je srednji, pomozi, bože, Ako je velik, tko se s njim može? A šarenjačke vampine čvrste Mješinom krste. Vladali jednoć mitički Kikli, Zatim Drakoni, onda Perikli; Vladali, bogme, konji i voli, I kojekakvi još dvojespoli, A danas već su, tako mi vjere, Trbuha ere! Trbuhi popi — i literati, Trbuhi žene — i renegati, Trbuhi fratri, trbuh-mimstri, Trbuh-junaci, trbuh-filistri; Trbuhi mudri političari, I arkivari! Trbuhi suci — i filozofi, Trbuhi sluge, trbuhi grofi, Trbuhi šef i — i dnevn : čari, Trbuhi mladi, trbuhi stari; Trbuh je ljubav, trbuh je pamet, Trbuh je — namet! Suho je tijelo živa sramota, Debeo trbuh, to je milota! Bio kurator, bio senator, B : o diktator, iT reformator: Trbuh, ah, trbuh tek je cirada, Prava parada! Oj, velemožni, pun si lojala, Usta su tvoja psalam od sala, Štogod ti zboriš, sve je to masno, Ozbiljno, trijezno, tusto i jasno; A k tomu prvi si diplomata U nas Hrvata! Prošlost, budućnost u tebi vrije; Trbuh tko nije, jarce nek brije! Velika služba njemu ne patri, Jedva će postat »lajkuš« med fratri; Ili će koze biskupske češat, I kamen klesat! Gledajte naše slavne »većine«, Kolike ondje trbuševine! Ne imate žga, ne imate štapa, Da se taj trbuh ičega žapa! Toljaga devetgodišnjeg drena Puče ko mrena! Kada zasine iskra morala, Trbuh i šaka na nju je pala! Kada poštenje glasno se javi, Trbuh i šaka već ga udavi! »Ne treba toga! Mi smo »većina«, Trbuševina! Hoće li vam se kraljevstva snovat, Hoće li vam se prijestolja kovat: Nije li trbuh desna vam ruka — Sve će to biti besplodna muka! Valja mu, tko će dizat iT rušat, Mješine slušat! Hoće li vam se nagodbe krpat, U torbu tuđu Hrvate trpat; Ili u diplje mađarske svirat, ir magnu chartu gdje revidirat: Pođite samo u naše škole Po trbuh — idole! Ej, kad je tako, moj velemožni, Ponizni mi smo, tihi, pobožni! Era je era. Brundajte lude! Mješine danas diplje i gude! Volja li vas je s njima se tući: Mogle bi pući! ... Ah, trbuh, trbuh ne gleda na to, U sili on će đisnut u blato! Dvije ga tek žudnje do vraga muče: Jasle tuj, tam ga korito vuče: Ej! Dvoje da bar mu udes u drobi: Napoj i zobi! ... METEŽ Geniji kano da su pokisli: Puno se pjeva, malo se misli! Buncaju, škriplju, sad se kostruše Te zvane tako pjesničke duše. Pa se još skupo prodaje slama — Čitava hrpa tužnih pjesama: »Draga, što nikad živjela nije, Negdje na groblju dalekom gnjije. Uvelo cvijeće — i zvijezda jato; Drvene sablje — limeno zlato. Silno junaštvo: revolver mali Bazgove hice užasno pali!« Patnici jadni, strašno li pate: Čitave noći krčmami klate, A drugog dana očaj i bijeda Taj mučen'čki trbuh izjeda. Na čitav svemir stomak se tuži, Jedva će lagvu vjerno da služi! Na hektolitre čemer i tuga Hartijom teče ko potok luga. Braća su kriva lijenomu stvoru, Što će još gristi hrastovu koru. Ej, božji ljudi, zle su to diplje, Kada ovako Pegaz već hriplje. Bolest i tugu miješat u zdravlje? Ludost, sramotu vrstat u slavlje? Grimiznim plaštem nakazu kriti? Iz lijepe boce kaljužu piti? Ma čije bilo, ne valja djelo, Kada si samo pjeva opijelo! Realistička velika škola Ima već kojekakvih idola! Umjetnost barem budi nam zlato, Kamo se ne srni snašati blato! Poganskim muljem mračnih nizina Ne ćete doseć svijetlih visina! Silna se pljeva mota i mete. Sokoli mesom hoće da lete! Sami da sebe hvale junaci? — Nisu to dusi, nego stomaci. Sitna junaštva — a borbe žablje: Malo je vila — sve same grabi je! MODERNI VITEZI Hella parla i švapčari, »Unkepildet« smo joj mi. Svoje ne zna, tuđe kvari, To su njene kreposti Mehka svila na njoj šumi, Vjerovnici knjige pišu; Kad ju vide na sokaku, Prijazni su i — uzdišu. »Tata« strašno »akceptira« Svu »epohu« — od papira. Nađoše se i poete, Knjigovrti i komete, Pa obliću oko nje, Te joj kuju stihove. »Zlatne žice« zuje, bome, A u zvuku »srebrenome«. Netko reče, — surovca li, Kada hoće da opali — Netko reče: da je Hella guska A to, jao, nije mala pljuska. Njemu bješe sitna šala, Ar je Hella — zadrhtala. Ciknu strašna sa Ijutine, I osvetne munje vine! Nato banu Agaton Vitez, đandy i »baron«, Prvi gradski fićfirić, Njenih hira slatki ptić. Sa toljagom u kravatu, Sav izbockan i naprašen , I namazan i nakvašen, Sada srčan, sad uplašen. Stisnu leđa u kvadratu, Pak će kroz nos svome zlatu: »Šta je, šta je, moja bebo? »Zar je tmurno — čisto nebo ? »IP se ruši carski Beč, »Naš kulturni Eldorado? »Europski diplomati »Ne drže li tvrdu riječ? »IP se ruši carski Beč, »Pa nas ne će snosit već?« A u desni puhne dlan: Možda pak je crni dan? Vjerovnici li su prosti, Pa su valjda kućni gosti? IP papire tkogcđ »protestira« — Ah, pogibelj poretka i mira? To za sebe šapto Agaton I zabrenča kano pukli zvon: »U mom mozgu voda kipi! »U mom srcu sumpor plamti! »Tko povrijedi tebe, bebo, »Neka znade, neka pamti: »Da ću njemu kožu krojit, »I toljagom zube brojit! »To je znano samo bogu, »Što ja hoću — kad ja mogu!« Hella usta ko Junona, Čas opora, a čas sklona : Da se vitez, ko grom kleti, Sori i da ju osveti! Čas gledaše puna gnjeva, Ko da nešto još oklijeva, Pa se sruši i jauknu, Kano da joj srce puknu: »Čuj, što oni, što su rekli, »Crnom paklu ne utekli, »Da sam, jao, — to je ćuska — 176 — Ah, kulturo moja pruska — Da sam guska! ...« »Guska? Ništa više?« Skoči Agaton. Dobro. Samo tiše ... »A tko je — on?« »To je strašno, to je grozno! »I surovo i famozno! A — a — tko je — on?!« Pišti Agaton. Hella klonu, nit ne diše ... IKo će stravu, da opiše? »Mrtva Hella? Bože sveti! »Mene hvata užas, trema. »Tko će sad se da osveti? »Tu junaštva dalje nema! »Mrtva? Mrtva?« Vitez vrisnu Pobra skute — i otisnu... * * * Kažu, da još Plella ž'vi. Kažu, da i mej T an bjaše, I da vitez Hellu kriv?', Što ga P'udski izlemaše; I što liječ 1 ' modra leđa, I stišava plemsku krv! Otad da "’e mrkog]eđa, I svesvjetski mizantrop; Vitez mu ie bolan crv, Koga ganja cma kob. Kažu, da na,š Agaton Sk’hovom -^‘e sa’a sldon. Kad mu dušu ^rak obuče, ^a u »zHtne žme" tuče. Sroke rdat* đ-sta ^učno, AP je zato »srebrozvučno«. XXX. TRAVNJA Stratište! Okovi zveče, Svježa krv teče, Drkću tirani! Jer su Hrvata Naroda slavnog Pali titani! Dvoglavog zvijera Himba je vjera, Zasjeda — lovor, Prevrtljivost — govor, Djela — grehota, Povijest — sramota, Sloboda — mrak! Kad je Turčin demeškinjom Zlatnu krunu s glave skiđo, Bježao je barbar Nijemac, I za prijestol plako, riđo! Tad je znao za Hrvata, Da ga spasi Azijata, Pali su, pali Divovi roda! Ali, tirani, Krv nije voda! Hrvatske ipak Nestalo nije, Osveta dugo Ključa i vrije. Doći će, doći Odmazde dan! , PJESMA BUDUĆNOSTI Hajd na noge sad, Hrvati, B : ti nam je ljuti boj! Oštra mača svak se lati Za slobodu, narod svoj ! Europi mi smo bili Na predstraži prvi štit; Krv su našu istočili Za kršćanstva svetu bit. Kad je pjesma mujezina Carstvo tresla u procjepcu, Tada junak Šubić-Zrinjski Ne bijaše »vođa — slijepcu«, Gdje je sablja pravdu sjekla, Gdje je rrekom krv nam tekla! Slava nožu krvnilkovu, Skinuste im dične glave! Dosad nije Europa Tog junaštva znala slave ... Stratište! Hrvat te ište ... Skidao je carske krune Osmanlija Azijat, AF mu Hrvat na predstraži Junački je skrho vrat! Prijesno meso još je guto Na svom konju hunski kan, Kad je kraljem žezla đavo Slavan junak — Hrvat ban! Danas pako da nam kroji Dvoglavoga orla rob — Našu pravdu i naš zakon I života našeg kob! ? 178 179 Orlovo je srce trulo; Drkće već i Azijat: Mračan Bospor baš izđiše Slomit će i Arpad vrat! % Strašan li je, kad svemirom Grmi vječne pravde grom; Strašniji je Hrvat, kal prot Zulumćaru brani dom! Na sve strane mjere zemlju, Misleć: svud je r Abck san. A Hrvati samo dremliu, A već puca bijeli dan! Hajđ na noge sad, Hrvati, Biti nam je ljut ; boj! Oštra mača svak se lati Za slobodu, narod svoj! HIMNA PRVOM HRVATSKOM PJEVAČKOM DRUŠTVU »ZORI« NA NJEZINU DVADESETPETGOD1ŠNJICU Tmina bijaše ... Svijest nam bje groblje, A narod roblje. Nijemac se banio krut. Ar »Zora« planu, Preteča danu, Pokaza suncu nam put! Druemeža nesta, Mrtvi o prešla, Skočše na noge sokoli sivi, Vragu doviknut, Da Hrvat još živi. 180 Stalo je svitat... Noćni su gosti — Bože im prosti — Pust li pohote plijen! Dušman je režo, AF je i bježo Pobijeđen — satrven! Hrvat zaklica Ko Feniks tica. Lance je streso, I lanci su pali! Vijenac slobode nam Zasja kristali! Svijetlo nam dana Duhove blaži ... AF đavo traži Družbu si noćnu za boj; Zgodu uvrebo, Zastro je nebo, Svjetlosti prijeteći sunčanoj! . Oj mila »Zora«, Ah, dođe hora, Ropske nam tmine, Ti opet ćeš planut, Hrvatskoj suncem Slobode granut! A onaj mračni, Kad dušman kleti Na nas poleti Sjeti se poroda svog! Barjak zagrli, U boj pohrli — Štitom Hrvati i Bog! Narodu budi Srcem u grudi, Hrabri mu staru Klonulu snagu Diži je proti dušmanu vragu . KAMELEONU U tmini crn si, ne vidjeh te ja. U svijetlu svijeta!, opet ne razabrah. Ar dođe drug tvoj, on te dobro zna, I tvrdi, da ti, dušo vrijedna, hrabra, U svijetu tom si živ kameleon, U tabor svaki vazda skočit sklon. Na kog si jučer baco anatemu, Već danas smjerno ližeš skute njemu; Na kog si jučer streso crnu bruku, Već danas sliniš milosnu mu ruku. I svaka boja, štono je na redu, U svojoj struji tebe će povući; Ti plešeš svuda — magarac na ledu — Dok ne će tvoja luda tikva pući! Kad budalasta snaga vojsku vodi, Tad plakat tek je ropkinji slobodi! Na tavanu se kopaju bunari: A to su oni naši grijesi stari! JASLAM (Oda) »Pripnite visoko jasle, vjerne sluge!« Lozinka bijaše pokojničkoj sviti, Kada ju sudbina i vješt ca stara Ironijom prijesnom na trg Markov hiti: Ter za jasle tad se grabi, grizi tuci: Pripuzi i mufte, hođže, mameluci! Pred jaslami onim nebeskoga sina, Jurve prije dugih osamnaest vijeka, Magarac filozof, prkonjica žilav, Onda je predviđo, što još jasle čeka. Zato snosijaše stoičkim baš nrrom, Sve, šta obijesnim se prohti ljudskim hirom. Koliko li puta na debeloj koži Toljaga se slomi okrutnika ljudi! No filozof ušat trpi, miruj, šuti, Samo tek uz jasle kadšto si zaguđi: Turobni svoj »i-ha« — onu popjevanku — Poniznu, lojalnu, staru jadovanku! Oj, pretečo divni današnjega doba.! Tko bi onda reko, da će u Hrvata Tvoje krvi biti mukotrpnih ljudi? Ušatih ko i ti — slavnih diplomata? Kojim budu strasti samo tada rasle, Kada vide nove — pa još pune jasle! Zašto vi u vašoj »domovini užoj« Zašto vi Hrvati vrijeđate mu slavu? Mjesto da mu trijeznu, praktičnu i mudru Lovorovim vijencem ovjenčate glavu? Zar ga ne bi mogli Hunom slati, Da im tovar nosi — tko ga jače mlati?! Značajnici sjaju svojom čistom svijesti, Velikani svijetle svojim vedrim umom! »Patriote naši« d:če se, kad mogu Tuđi tovar vući — a domaćim drumom: »Asinus« kad bude Apis u Hrvata, Sam će služit mjesto vrijednih diplomata! I na praznih jaslah on bijaše miran, Boga velikoga grijuć svojim dahom; »Naše uže zemlje« trijezne patriote — Pokraj praznih jiasla — ja bi gledo strahom Jer im srca žeže crna paljevina, Pa bi mogli izjest istog božjeg sina! Jasle, jasle, jasle! Nego samo pune! Bile one blizu, daleko, visoko, U njih »uže zemlje« svi su interesi, Samo na nje leti požudno im oko! A kad odmicati dušmani ih stali — Svi ste, mameluci, na koljena pali: »Gospodaru silni, čuj Napoleona, »»Koji reče ljudem, da su svinje gladne, »»Što se zlatom hrane. Dok on zlato sipi je — »»Prahom sve će vući lakome i jadne!«« — »Mi smo smjern:, niski — ne otklanjaj jasle! — »Zlatne želje u nas — davno su ugasle! ...« »Ah, u tebe sama više zlata nije. »Zlatno tele jedva slio bi od lima. »Tvoje velevlasti traljavi računi »Vjekovit su đarmar — os jeka i plima: »Neka, neka teče tmurni život sporo, Jer za prazne jasle klat ćemo se skoro!« * * * Ej, slikaru, kad bi sliko povijest našu Tragikomičnoga današnjega doba: Pusti bič tirana, pusti teške negve, U kojima gledaš sapetoga roba! Ti kumira slikaj s jaslami u rukuh — A oko njih gdje se — mandarini tuku ... Hrvatskom — sramote ne okrsti tužne! Neki »zajednički« naslov joj izmijesi: Nakazi toj podaj makar sva tri spola, IP ju zovi »usko-širim interes 1 !«! IP povuci crnim — preko svega kistom; IP nam povijest pusti — s jednim praznim listom! ODISEJ KOD KIRKE Po Homeru Na Eolski otok dojurismo brzo vlakom tužni, Dani nam b.jahu čas veseli, čas crni i ružni. Tuj prebivaše Eol, stari bog vjetrova, Koji imaše šest kćeri, a isto toliko sinova. Kćeri se zvahu Margita, Dora, Elvira, Ana, Justa i Marta, Svih pet se je udalo, samo je Dora ostala usidjelica i »stara parta«. Sve poudaše se za više i niže činovnike, Sa priličnim mirazom, sa malo ljubavi, bez svake buke i vike. Margita je pošla za pristava u bl'žem kotaru, Elviru, romantičnu namigušu, dadoše podžupanijskom pisaru, Anu udaše za odvjetničkog koncipijentu, koji trećinu doktorskog grada imade, Justu udaše za činovnika velikih nada kod kraljevske zemaljske sarajevske vlade, Martom usrećiše tajnika kod visokog banskog stola, Za koga i stare babe kažu, da ako baš nije Sokrat, nije niti lola: Jer da se je punih petnaest godina vukao po gimnazijskih školah! Stari Eol već slabo vidi i nosi sad »cviker«, sad naočale; Milostivu mu gospu muč: migrena i »kurje oči« ju trape i pale. U kuć ; sve ž : ve u rezignaciji i nijemoj šutnji. Samo usidjelica Dora udara kadšto u glasovir, da sve zemlja tutnji, »Korosi lany« i »Csarđas« ispravno tuče; »Boccaccio- valcer« kvari: In musicis uopće uzorom su joj Mađari. — Dođoh dakle k Eolu, u Detovn'k njegov, »Košutova brada« zvani. Čim me opazi, umah mi glasno govorit zabrani, Jer da »marame« spava a »gospodična« č : ta romane, 185 On pako puši iz zemljene pipe — i misli na prošle dane. »Dobro došli«, šapne on, ter mi ponudi drugu lulu kraj peći: »Placeat frater, evo »komisa-duhana«, zagrabi pak nameći. »Kako doli kod vas živu što naši, što vaši ljudi? »Čujem, da vam se sada baš po vraški gudi. »Neki i neki tek trice i kučine predu, »Dočim vašim i našim braća već živo meso jedu!« Ja iz dugog kamiša povukoh dva tri dima, Drveno se keseć kano da me se slabo sve to doima. Nato ću ja, odloživ lulu i smrdljivi duhan, praktično i svrsi shodno: »Da, rodoljube iskušani, kako se uzme, danas je polje politike i plodno i neplodno. »O tom se dade puno govorit, ali veoma malo smije. »Međutim to ad calendas graecas, jer do toga meni stalo nije. »Ad rem. Vas hvale, a ja dobro znam, da ste list naše gore, »Ja sam došao ravno k vam, moj nebore! »Dolazim preko Pešte ravno žakanjskim vlakom, »Željeznicom do zla boga lošom i naopakom. »Kući bi rado tamo dolje u naše strane, »Pješke nit znam, nit mogu, a u željeznicu mi ući brane. »Zemljače, posegnite u kesu, dajte mi koju stotinu, eto vam mjenica »in bianco«: »Eh, do kuće dakako išlo bude i na sitno i na tanko, »Ali tamo doma masti brk i gladi bradu: »Naši ljudi, kako bilo da bilo ,ipak još štogod imadu.« Stari Eol raskolači oči, iz usta mu je pala lula. Iz susjedne sobe već se i njegova stara kašljat čula. »Oj moj sinko, zar i vam u Pešti isprazniše kesu? »Hoće oni, hoće sve da nam raznesu. »Zapovijedajte, sinko, drage volje! »Kada se vratite kući, biti će bolje!« On mi živo stisnu u ruke deset petica i pet desetica i barilo vina. Na rastanku me poljubi, našnjofa se i kliknu: »Živila domovina!« Tisnuh se veseo do vlaka, kupih kartu, ali je proč.tati nisam znao, 186 I kako bijaše jur mrkla noć, konđokter me u vagon rinu, skoro sam pao, Te uz viku »eč pere, lehet« ponese me nekuda sopteći demon državne ideje. — A kada ružoprsta ranoranka pojavi se zora: evo me natrag u Pešti. Svi u me bleje — I ja u nje! Kondokteri deru svoje »perce«, a ja jadan Skočim iz vlaka tmuran, umoran, srdit i gladan. Nisam znao, bi li đipio sa mosta u Dunav, živ li bi osto? Proklinjat stadoh i put, i sebe, i Peštu, i željeznicu i kondoktere surovo i prosto. Ustrpih se ipak. Potisnuh u grad šaren i velik i nađoh stare kolege i braću: Vazda široke volje, sad krotke i smjerne, sad tašte i ohole uz pune stolove, gdje žvaču i nataču- Vratio si se ipak u naš tor, »izgubljeni sine« ? Extra Hungariam non est vita! »Budi samo naš!« To se od tebe pita. Dobro će ti biti! Šta se brineš za druge, ma i za vlastitog sina, »Budi samo naš!« — Pak »živiia naša premila domovina!« Kada već budemo siti pića i jela, I kada nam se je već od Vinka Lozića pamet smela, Povukoh sobom nekoliko dičnih drugova, Malog i trbušastog Elpenora, pijanicu crnu i blezgova; Suhog dugonju Euriloka, lakomicu podlu i kletu, Što će za klipu mesa oslinit i oblizat gubicu istomu psetu! I još dva tri druga, ter se vratih k Eolu starcu; Za nami se je šuljao i jedan »Pester Lloydov« žurnalista, sličan tirolskomu jarcu. Kad dođosmo u Ijetovnik Eolov, starac je kapljice »Marijaceliske« đavo svojoj madami, Mene pogleda strogo, pak se nešto pocrveni i zasrami: »Otkuda, frater Odiseju, ti? Je 1’ istina, ili je to sve dim moje lule ? »Ta ja sam te pravo kući otpremio tamo »među naše« iz ove svoje pustinjačke kule, »A ti si mi, frater, opet na pragu ? »Kaži hitro, amice, imam li to pripisat bogu ii’ vragu?« 187 »Ah, oče Eole, sjedogrivče i zemljače moj stari! »Ja vam velim, da su čarobnici živi i pravi naša draga braća Mađari! »Volja me je bila kući —ali udes je htio inače. »Dapače: »Otkuda dođoh, preko malog oceana, odnesli me željezni¬ com opet k sebi! »Pa tko ih tada grlio i hvalio ne bi!?« Stari Eol zariče "strašno mrk i ljut, Pograbiv kamiš od lule kano kakav prut:^ »Apage satanas! najgrđa ljudska hrđo, miči otale! »Takove prilike svu mi krv upale; »Ti, nesretn če, nisi duša čista! »Ti si Stipendista- »Otale! Otale, da ti muka trista!« Staroga Eola glas je orio kano top strašno, Dora je iz prvoga kata na »lorgnetu« buljila plašno. Eolovku staru poprimiše želučan: grči; Mi na vrat, na nos iz ljetovnika skoči i trči. Čini se, da u nijednoga ne bijaše niti kaplje krvi:- Peštanski žumalista odmicao je pred svima prvi! U strahu i žurbi popesmo se opet na vlak. Netko bijaše bljeđ, nekomu tresle se gaće; Nekomu opali brci, nekom cvokotali zubi, nekog si mogao vidit da plače. Ne znasmo, kuda nas vozi, da li u »Debreczin-K : ralyhaza« ? Da li u »Pest-Godolo-Salgo-Tarjan-Rutka« vođ : nas ta vragometna staza? Je li u »Pest-Hatvan-Miskolcz« ? Ili kamo drugamo na svesvjetskoj kruglji ? Nego znam, da se u zrcalu vidismo pognjureni, kano od porušene kuće ugli. Vlak je zviždao grozno poput, kakve novine skram^ega radikal : zma. Ili kano suparnika beamterskih — radi promaknuća — prigušena pizma. Sada je opet soptio kano rodoljub prokušani prvoga reda, Komu baš ne treba na vruće patriotično srce metati obloge leda! 188 Ali mi jurismo i jurismo naprijed, a u duši nas je nešto zeblo, A u široj i užoj domovini ispod prsa neopisivo strugalo i greblo, Kano da gavranove pandže zadiru, Kano da grebenovi oštri zubi prebiru. Zatim dodasmo na neki otok u malom oceanu, Gdje se već crna noć prim'če danu. Ne bih znao, kako se je zvao otok, da li Kapošvaroš? Da li »Kiš-Kapoš«? Da li »Czegled-Szolnok?« Da li »»Ko- csarđ-Maroš?« Tuj obitavaše strašna napola bose glave božica Kirka; Na desno oko tupo škilji, a na lijevo mu ’ro žmirka. Ona je rođena sestra grofa Kečerepyja Janoša od Balatona, Uje! joj b ; jahu glasovita tri mađarska kameleona. Otac joj se zvao magnat Allat.nagy Pišta: U prošlosti je imao silno blago, u budućnosti ništa. Rodila ju je mati K : š Alma fekete zvana, Kći Nagy Imra, kečkemetskog kapetana. Ovdje nas dočekaše i ostali boiovni i pre vrteći ni druzi, Svi nekuda zamišljeni i zagnjuren : u nevolji i tuzi. Bogaci i rasipnici dovezoše se na fijakerih, s'romasi i škm na omnibusih; Bilo je gdjekoje zvrnđalo, koje od zamusanosti i pješice đobrusi. Svi na okupu, tiho se šuHasmo onuda, Ipak nas urođenici opaz ; l‘ svuda. Tuj smo, ležeć i spavaiuć. predam'li tri dana. A dvije duge noć : pijuć i karta juć ter slaveć boga Pana! Četvrtog dana umili smo se, počesalk obrHali i crnim mazom namazali brke, Natukli cilindre na glave, a na ugojena tielesa frakove mrke. Nategosmo glacee-rukavice, zatim sjeđosmo za stolove pune, Ter poharač’smo pet janjacah, osam ovnova i čitavo pečeno june Koliko bijaše p ; lića, zečeva, divljačine, kolike izie^nsmo slatkiše, 189 Ne bi znao ni onaj, koji za »Pester-Lloyđ« i »Agramer- Zeitung« uvodne članke piše. Tako se opet čas tišmo dva dana i dvije noći Obiljem mesa i slatkog vina, ter se konačno sjetismo, da nam je poći. Ne znam, čija kesa je jamčila za goste i časti? To znam, da mi ne platismo probijene pare, prem plovismo široke volje u slasti i masti. Treći dan iza goštenja mamurluk nas silno uhvati, Ja skočim ila stolac i tako ću družbi: »Oj, vrijedni kamerati! »Jedemo i pijemo, spavamo i bdijemo, ali na čije rovaše?« To je baš ludo pitanje, zamrmlja netko, pošto spada na zajedničke interese naše! »Ali, kolege, nastavim ja, mi već ne znamo: gdje mrak, gdje zora se rađa r »Tek se besvijesno vrtimo tuj, kano na vrtlogu probušena lađa. »Gdje sunce izlazi, gdje zalazi — sve to nam se muti. »Hej, kamerati, kano da kroz maglu prozirem, sve vam to na zlo sluti! »Gledajte, eno u daljini zidine sa tornjevi se dižu i siju kano kristali, »Gledajte samo! Tko je kratkoviđ, neka se služi dalekozorom iY naočali«. »To su Kirkini dvori!« prikriča nam »Pester-Lloyda« šef-redaktor,. »Je li znate, jadnici, da je ona čitavom svijetu poznati benefaktor! »Vi se tuj gostite na tuđ račun, kraduć bogu dane, »Plandujuć od jutra do noći po našem otoku ko mješine prodane, »A još se ne pokloniste silnoj gospodarici Kirki u njezinom domu. »Ne znate li, bijednici, da psi imadu polizat stope gospodaru svomu, »Sa repovi pred njim mahat i laskat njegovim hirom i taštini,* 100 »Dočim on će masnim! i slatkimi zalogaji odužit njihovoj vrlini!« Mi se nato uputismo i prispjeli smo do njezinih dvora. Silni lakaji u livrejah doletiše pred nas od svih strana odovud, odonuđ, ozdola i ozgora. Oni nas dovedoše Kirki pred vrata i mi začusmo glas njezin, Pjevaše sad krupno, sad tanušno kano na džamiji mujezin. Ne bi pravo znao, da li je pjevala »Schwamm d’riiber« iz »Bettelstuđenta«, Ih: »O, wie so trugeriš« iz »Rigoletta«, ili nekakav »galopp« iz orijenta? Po dvoru okolo nje vrzle se družice vjerne i mile: Neke su glavne suradnice službenih i poluslužbenih novina bile, Neke su tkale šovinističko-historičke polemičke članke, Koji bi lijepo pristali za remenje na opanke. Neke su prele kojekakove dugačke i protuslovne paragrafe. Neke su pako samo metanisale i sagibale poklonstveno šije ko žirafe. Neke su vodile kojekakova šire-uža poduzeća, Neke su opet samo pripravne stajale, da tuđi tovar uzmu na svoja pleća. Mi se poredasmo redom, a Kirka otvori sjajna vrata umah, Te nam stade stiskati svim ruke po domaću, ko kakva slatka kuma. Bila je to suha, tanka i visoka dama, U tijelu prava košćata trstikova slama. Turski »šlafrok« bijaše joj sapet od glave do pete, Baroka joj se je razgranila preko stisnutih leđa u dvije plete. Porukovav se s nami po redu, izvadi burmuticu od slonove kosti. Pljesne dugimi prsti po njoj, napraši sama najprije nos, pak će nam: »tešek«, vrijedni moji gosti!« I mi svi posegosmo prsti u pravi papreni »varaždinac«. Ja prvi srknuh, i nos mi stao oticati ko namočeni mlinac. Sada kihnu grozno Kirka, nam stadoše cvokotati zubi, Neke već klecahu od straha, i Kirka se nakesi ispod brka, a zatim opet naškubi. 191 Međutim i u naših nosovih dozrijao burmut i mi svi počesmo praskat i kihat, Da se isti stožeri Kirkinih dvorova u temelju stadoše njihat. Nekomu debelomu kramaru među nami skoro se razvalio trbuh, A jedan doktor juriš od k: han ja dobio na leđih čitavu grbu. Nato se neki od naših ojunači, vidio se kano u herbariju isprešana bilina, Te on, prava herba officinalis, nešto smota i konačno prop-šti: »Živila Kirka! Živila ukupna domovina!« Nato će Kirka osornim glasom, natakav na nos zelene naočale, Pod nami su opet jadne noge zadrhtale. »Rukavci, vidim, došli da ste amo! Tko li ste? Čiji ste? Gdje vam je dom? Gaje otac? Gdje mati? »Zaman je to pitati vas, vi m: odgovorit ne ćete znati. »Vi samo jedno želite? Pa dobro. Sluge i sluškinje, ajte! »Namaknite jela i pila jedni, a drugi stolove prostirajte!« Mi stadosmo ush ćeni biekat i mekat, drugi se stadoše od ludosti ritat, Treći pako od radosti po thalamu valjat se i kopitat, ^ Kano što telići skaču oko krava vimenih, kada se vraćaju s paše, Tako se je stalo pornamno vrt't okolo Kirke kolo naše. Jedni sag basmo hrpte, drugi joj slinismo ruke, Treći spominjasmo svoje prošle pretrpljene muke. Dotle sluge i sluškinje prostirahu dugačke stole, Držeć se okosito na nas, kano da ih zubi bole. Neki namakoše stolce od metala i poduške krasne, Neki slatkog i medenog vina ter zalogaje masne. Kad sve u redu b jaše, Kirka se na tronog posadi, A zatim se mi namjestismo oko punih stolova svi zeleni od gladi. Jeli smo i pili grozno tri dana i četir : noći, Mnogi se od nas presit i prepit ko lipov svetac ukoči; Neki stadoše drijemat, neki čavrljat, neki pjevat, neki deki a mir at, Neki se pravdahu o člancih oooz : cionalnih listova, neki počeše na orijentalnu politizlrat. 192 Nato skoci Kirka te smiješa nekakvog sira i žutog meda u vinu. Uspe još brašna i pogubne čarobne trave, pak gromko nazdravi našu zajedničku i ukupnu domovinu! Ter natakaše toga pića u čaše dobrodošlice i mi ispijasmo pomamni redom. Jao, uto sva nam se narav izvrnu, ko da si nas u najljućoj žegi polio ledom. »Ajde u svinjac!« prasnu Kirka u grohot i kandžijom stane nas tući. A mi počesmo roktat i krulit i potrbuške zemljom se vući. Opazismo jadni, mi nekada toli silni junaci, Da sada postadosmo svi svinje: neki krmci devetaci, Nekim se je pružilo rilo dugačko i jako, Nekim je ščetina bila oštra ko ježom i rasla naopako. Neki smo bili klapavih ušesa, neki, pače, bez repa; Nekim se je vidla od silne debljine glava ko slijepa, Neki se jedva micahu po blatu vukuć silno salo; Neki bijahu, bogami, mršavi, puka kostrijet, ko da tegliše čitave dane po orani cah ralo. Sve bijaše na nami svinjsko, samo ljudski bijaše razum i praktična volja! Nemilo nas udaraše Kirka i sama nas tjeraše u svinjac preko pustarskih poija, Zatvori nas u svinjac te nam naspe žira, kuruze i mekinja, Da se tovimo kao svaka druga zemljoleža i svinja. Često nas ganjahu iz koca do susjednih Kirkinih sestara, Da one vide, kako vještica Kirka žive i prave ljude u svinje pretvara. Ej, strašne li smo negdje rugobe bili! Na otoku onom bio je jednoć veliki sajam, Pa se je desio i prorok Muhamed tamo. tražeć tiskaru i nakladnika u najam, Da tiska svoj koran, k tomu je kupovao za bule dimlije, kafu, čalme, duhan i finđire, A s drugog kraja dojašio je i Moisija sveti tamo prodavat burzovne papire. Oba mudraca gnušanjem se odvratiše od nas i karbolom poškropiše si salonsko odijelo, 13 Kovafić: Stihovi 193 I otada u svem pravovjernom svijetu nije se više nečisto svinjsko meso uživati smjelo. Tužan sam počeo smišljat, kako da spasim drugove svoje i da sam iskočim iz te kože, Ali moji svi drugovi roktahu veselo, da iz te kože ne će nikako! O, bože!! Ja bijah crne štetine, pa kada nas jednoć tjeraše Kirka u kotac već u mraku, Pognjurih se sred meteža i zadovoljnog roktanja drugova kraj svinjca u mutnu mlaku. I kada se sve umirilo, ja u noći bježi preko dola i preko gora, Svinjsko tijelo već mi bijaše osušeno i hrapavo ko hrastova kora, Ali ipak sretno stigoh u Zagreb i hrupih baš u opozicionalno kolo naših: Užas i groza obuze sve; nego me u strašnom obliku prvi upoznaše braća pozoraši. Latiše se teškoga posla: počeše najprije čarobne mrmljat molitve ko eg patski popi, Zatim me doktor Rački nekom vrhunaravnom vodom poškropi. Botanik doktor Šulek sabra tajnoga bilja i oprezno ga skuha, I namaže me po čitavom tijelu. Kliment Bož T ć mi je obrijao šćetine i prirezao klapava uha. Ispod jezika mi pust 1 ’ dvije ž ; le viešti doktor Mazzura, Kamenar mi, lamentirajuć, ods ; ječe ioš papke — i tim se je svršda toli gorka tortura. I ja sam skoč ! o živ i pravi stari Odisej iz svinjske kože: Mlađi, puniji, krasniji nego prije — hvala ti, veliki bože! Zatim odoh u »Dianabađ« i ondje u parnoj kupelji grozne ronih suze, Crna tuga me shrva i bol mi teška čitavo b ; će obuze, Za drugove vjerne, što se još uvijek valjaju i tove u Kirkinom blatnome kocu, Ter mi napokon ucviljeno srce jedva utješi »Agramer- Zeitung« i moja metamorfoza — hvala nebeskomu ocu! 194 KRITIKA BUDUĆNOSTI Dobri Bože! Niču poete Ko jesenske pozne gljive: I mjesec blijedi i cvijeće sahne, A ljudi se, bogme, dive! Vlasnici revni silnih žurnala Tišču te »dične« prvijence; Strane su pune — a to je dosta: Pleti im, narode, vijence! »Zlaćane« ž:‘ce »srebreno« zuje, Tuj »zlatna kupa« te čeka; »Zlatne« su »krune« ženam na glavah, »Zlatna« je vika — i jeka! Te »zlatne ljube«, sve »biser-djeve« Od slova — i od papira — Sve su vam one Hrvatskoj nalik: Vaj, kakva ružna satira! Oh, što da bude od svega toga? Od svih tih »zlatnih kruna«? Potomstvo reć’ će: »u vašem vijeku Pjevala mnoga je bluna!« VELIKOM PATULJKU Ja ne znah tvoju veličinu Na peru, nit na umu — Već samo da ko ropsko kljuse Po svojem klipšeš drumu! A javno mnijenje — ironija — Raskričalo te na sve strane I novcem tvojim prkrilo je Patuljastomu divu mane. O, velikan-patuljak! Tek sitan čovječuljak! Glad, bijeda, hrđa rodila te U zipci tuge, siromaštva, Pa zato valjda ti zasadi U srce hlepnju bogataštva: Ta, mladih dana zlatno doba Protepao si, poput roba — ^ Za kesom gramzeć i uzdišuć, Na vražji rovaš dušu pišuć! Ti ne znaš, što je polet duha, Za tebe on je tek mijazam; Ti ne znaš, što je čuvstvo ljudsko. Za tebe samo — pleonazam; Ti ne znaš, što je svetost braka, Za tebe samo trh i tlaka; Ti ne znaš, što je ocu dijete, Za tebe samo — cilj bez mete. Ti ne znaš n:šta, van za kesu, I za nju ćeš pod svaki barjak U ruci bogu — ili bijesu! Med ljudmi ti si bio sve — AT samo čovjek nikad ne! Do jučer prosjak i golota; A sad? »Sirota je — sramota!« Poštenje, značaj i vrline Na čovjeku nebogatašu Tek sunčana je paljevina! _ A magare sa zlatnom vrećom To Mesija je tvoga svijeta! Ti blagoslivlješ njegov dah, Ti za njim crni ližeš prah, Ti sliniš svaku njegvu stopu, I znanstveno ćeš dokazivat, Da on zastupa Europu! Pa ti da budeš velik? Pa ti si neki čelik? Pa tebe da međ borce broje Za čovječanska prava? Pa ti da igraš među nama Pod lavljom kožom — lava? O, gdje je skeptron Odisejev, Da tog patuljka šikne, Da blatna usta zatvori mu, Da zavijek iznikne. SVEZNALICI Proletio je čitav svijet Od sjevera do juga, I u Parizu vidio, Da ljude mori kuga. Gambettu je posjetio — I otad opametio. Od stožera do stožera Pronosile ga lađe. I Aziju i Afriku Na hodočah obađe. U Sahari je našao Do tri sto bačva pijeska; U Hinđustanu gledao. Gdje sja komet nebeska. Na Himalaji proučavo U koprive gdje bije grom; Sibirijom se lađnom šeto, Raščinjajuć kamenolom. Na Kavkazu je gledo čuda: Gdje smrznut Kozak vatru pali, A s brka mu se santa tali ... Zavirio med učenjake, Pa šta tu vidje, Bože moj, Sakupili se na olinah, Te zametnuše žilav boj, Deveti korijen iz njih vukuć, I svak za svoj se korijen tukuć! A tamo četa filologa Sa leksikoni lagum kopa; Razlijeva svud se krv od tinte, Da strepi ista Europa! Odjezdio je u Berlin, Da pozna silne diplomate, I grozom gledo gotov čin, Gdje Bismarku je njihov klub Istrgnuo baš zdravi zub! Amerika, taj novi pako, Med pismoznance primila ga, I nakon trećeg divnog ploda Izbacila ga preko praga... A bio je i u Engleza — No, tuj mu nješto jezik sveza, I ne će ništa kazat nam, Nit šalu, da baš pred Londonom Izljubio se sa Gladstonom. I konačno razmišljat stade, Da održi još svoju riječ: Povrati se u šaren Beč: Odatle dođe ravno kući, I sada među nami buči: »Da maleni smo, šaka I]uđi, »Da opore smo, tvrde ćudi, »Da odbrojeni nam su dani, »Da od nas ne će ništa bit! »Od jačeg da smo progutani, »A ipak vazda ostati će, »I ovca cijela — i vuk sit! »Ne mutimo im bistru česmu, »Na vrutku, što ju slasno piju: »Već pjevajmo si stani pjesmu: »Poljubimo ih, kad nas biju! »Ta davaju nam sve, što treba, »Od soli — pa do kore hljeba! »Mi tek smo s njimi sve — i sva, »A bez njih — prazna ništica!« * « * I tako dalje sveznalci nas pute, O danajskih nam prodičući darih; Hrvati ipak, — hvala Bogu — šute: Od sunčane se ugibljuć topline — Dok vruća krv u žilah od nje stine, Dok groznica nas od nje zmijska trese I žive kosti hoće da raznese ... MUČENIK »Iz daljine huči sjever ljuti, Na, sad će k nama grozan doć!« Žena šapnu, a muž smrknut šuti, U crnu, kobnu gvireć noć. Dozvižđao je kano neman, Razarat, kršit, lomit spreman, Te seljački zahvati krov, I drmat stao cijelom kućom Taj nasilnički pustolov! »Ti se javljaš, razbojniče stari? I ti nam nosiš bijedu, jad? Njuškaš, da T se na ognjištu žari? Ai’ vidiš mjesto lonca — glad! O hljebu dok nam djeca snatre, Zapretali smo nešto vatre, Od zelja stooismo im sok: Da utrobu si tim utaže, Dok bolje dade veli — Bog! »Sunce nam je peklo znojna lica, Obrađujući tvrdo tlo. Sjeme palo — dobra niknu klica: Ah, bit će kruha — prestat zlo! I skucali smo nešto proje Baš za nas i za djece dvoje; Da ne budem pak bos i gol, Što trs donese, prodat ćemo, Obući se — i kupit sol! Bilo njekud turobno i muklo: Bez mlijeka, djeco, pust je dom! Kupih blašče, jedva se je vuklo, AT žena draga brigom svom Timarila ga, pa je cvalo, I lijepo nam napredovalo. Ja hvalih bogu za taj dar, I bijah sretan, bijah blažen, Med djecom svojom pravi car! Nije dugo trajao taj svetak, Gospoda banu u naš dom, Crni nam je osvanuo petak, Iz vedra neba puče grom! Razmotali su njeko pismo; »Ha! platili još štibre nismo!« Prodere se piskutljiv glas; »Ej, mužek, sad je masna kuća, Ded prije svega smiri nas!« Hoću mili, jaki gospodaru, I lani platio sam sve! »Ne znaš, što je u tom »komentaru« He, gle tog muđrijana, gle! Je T vidiš te račune, kume? Je T znadeš zbrojit ove »sume« ? Ni kuća, žena, niti ti, Ni djeca — da vas sve prodamo: Ni dio — da bi pokriti!« Blašče, žitak — sve su vući stali; Kamenit ja se počeh živ. Kuću cijelu su nam opljačkali; Još ciknu pisar žutogriv: »Sad, kume, znaj: dok dat se može, Daj caru carsko, Bogu božje!« Ak’ traži život Bog i car, Pa evo vam ga! — Riknuh gnjevno, AT djeci živjet dajte bar!... Drmaš domom, razbojniče stari, Ej, ne znaš, što će sutra bit? Deder mi se dalje otklatari! Kad obijestan si — ti si sit! U mene neima kore hljeba, A tvoga rugla mi ne treba! Ne muti sitnoj djeci sna, Dok anđeo im nježno šapće Od nebeskoga blaženstva! Leti tamo u gospodske dvore, Gdje uz pečenja puni stol, Svi za naše pravice se bore, I viču, da nam blaže bol! U dobru lako si milostiv, Te viteški se sam pogostiv, Sa stola bacaš mrvi je, trus: Ta dosta to je »milom puku« — Šta hoće još taj goli gnjus! ? Zbori često pop nam kod oltara: »Srote, za vas bog je sazdo raj!« Tako gude već od pametara, AT bijedi nikad nije kraj ... ... Ko zloduh da mi grabi ruku: »Ej, diži motku, hvataj kuku!«... O — ajd! ... Ne drmaj doma krov! . * * * — Uslišao ga sjever kruti, I dalje ode pustolov. NJEKAD I SADA Gledali smo se njekada milo, Puni čeznuća, raja i sreće: Sada smo stari, sada smo ladni, Davno je, davno ocvalo cvijeće! Novi se porod oko nas vije, Pa nam se čini, da nam se smije. Njekad je bilo suza i boli, Djetinske kletve, gnjeva i plama, Proljetne srdžbe, jesenskih muka, U žarkom ljetu — komičnih drama: Novi to porod isto sad radi, Pa nas to ljuti, pa nas to jadi! A ti me gledaš — i ti me koriš? Hoćeš mi leđnu proniknut dušu? No ja ti velim, da je tek iskra Njekuda pala u mračnu tmušu — Prodiruć slaba kroz slotu crnu, Njegdje u bezdno zavijek utmu... Buktila njekad požarna zublja — Čitav joj svemir tijesan bijaše: Danas se ove pustare nijeme Isti već divlji ognjevi plaše ... Dakle, razumiš? E — to je pravo — Pa me ostavljaš ? Budi mi zdravo! .. zadnja Žudnja Duboke prede car Muhamed snove, Jer dobro zna Hrvate sokolove: S Europom kad god vojevao ljut, Hrvati vazda zakrčiše put! On pamti Zadar, Jajce, Skrad i Sisak, A Berislavić još ga sjeća bolje Na pravovjerne vojske jauk, vrisak. Na bojno — Turci pokriveno — polje. Svim kaurskim zemljam omrknut će dan, Osvojit svijet — to rajski mu je san. U prah razvalit vječni, sveti Rim, Od Europe stvorit požar, dim! Vladare svega kršćanluka Rastrgat mačem i na mukah — Što pređi davno snovali i tkali — Muhamed to će svršiti u šah! Razmrskat valja lipov krst, Rastrusit svece i oltare- AT tko mu prijeti? Sudbine krute prst Zar odluke mu veličajne tare? Tko oštri mač — i bojnu vatru njeti? — Hrvati kleti! Već bolan, zgrbljen, star i sijed — Na srce mu je pao led — Car domisli se nječemu, Ko Alah sam da reče mu, I planu kano vatra živa: Saziva u skup paše i vezire Razgaljuje im, što sakriva: S Hrvati da se Turci jednom već izmire! Pa on će tako njima: »Do Beča prođrijet i do Rima »Tko hoće, treba prije svega »S Hrvati sklopit vez i mir. »I čujte. Nije opsjena, nit hir: »Hrvatom poslat valja poklisara, »Da s njimi mir i savez ugovara. »Nad sve vazale ja ću ih povisit, »U Stambulu ću kralja im okrunit, »I državu staru im uskrisiti »Na granicah im tvrđave sagradit, »Bogatstvom zemlju propalu napunit! »Kad jednom danak plaćati nam stanu, »Poklonit će se skoro alkoranu! »Nek Europi taj se bedem svali: »Svi narodi su tada redoin pali! ..c I Sultan klonu poniknuta čela, Slabutnog uma, grozničava tijela. — Veziri redom zamukoše, Od mudrosti već zborit ne će, Pa samo zlatno vrijeme troše, Kad došli već u bojno vijeće. Tek ljuti Mehmed, vezir mrk, U zemlju zureć steže brk. Zakri jesile se oči pašam, Kad Mehmed caru ovako će: »Dopusti, da se riječi mašam! »U carstvo sjajno Alahovo, »Što pališ ognjem čitav svijet! »Hrvatom sultan darove bi đavo? »Hrvati ne će htjet! »Da Turci jesu — nam su ravni, — Junaci gordi — kauri slavni! — Ar tako? Što su ti Hrvati? »Najljući Krsta kerovi! »Da s nami savez sklope? Prije »Svi redom će izginuti! »I papa, Franak, Švaba, Mleci — »To sve na sablji ništa nije; »Van lipo vi su plašni sveci! »Ar hrvatska kud ruka mjeri, »Tuj sindžir turski iznevjeri! »I kada plane demeškinja ljuta — »U dženet duša osmanska otpluta! ... »Ja služih vjerno padišaha, »Na demeškinji život nosih, »Kršćanstvo treslo se od straha, »I isti papa milost prosi! »Hrvati? Rugom odvraćali »U krvavoj i smrtnoj šali: »Šta? S Turčinom da bude mir! ? »Ne! Svršit valja krvav pir! — »Dok plašna đrhće Europa, »Dok Mlečić puža kao crv; »Dok Švaba čuva gnjilu krv — »Ej Hrvat — on lagume kopa! — I demesk'nju kletu brusi, Te crno ždrijelo puni topu; »U tursko zdravlje vino trusi, »Pak ismjehava Europu: »Nek mimo stara baka spava, »Nek papa čita brevijar, »Ja sam ću turskog čekat lava, »I pisat mu u pametar: »Da u Hrvata gvozdeni su zubi, »I tko se s njima preko sablje ljubi, »Pa bio Alah, bio Muhamed, »IT Hun, ii’ Obar Azijat: »Nek prije most na rajski gradi svijet »Jer skrhat će si vrat!- »Pa saveznici da su ovo — »Kud žeže sunce Alahovo? »Ej, padišo, ej, ti si star! »U srcu tvom već gasne žar, »AT da od straha strepi grud »IT da je šejtan u te ušo — »Pa da si, starče, lud: »O miru s kauri ne bi snivo, »Gdje dosad krvcu si prolivo!«- U starcu plane paklen bijes, Iz oka sijevnu munja, trijes, U grlu mu se steže dah, I on ko ljuta guja ciknu: »Europi kaurskoj trepet, strah! »U prah ću smrvit sva plemena! »Taj bedem tvrdi survat će se! »To đžinsko gnijezdo valja da se »Na sabijah turskih već raznese! — »Al’ ti si, zmijo, Mehmede, »Svoj buntovnički digo glas »Na Sultana, — ej, stani, rđo! »Da reče to ma koji vas, »Da ja se sam pogrdih tako — »Te kunem se na svoju slavu — »Odrubio bi sam si glavu.« I skoči starac gnjevan, blijed, Do pola sablju trgo britku — Ukoči mu se suha ruka, Na usnah još mu drhće jed, U grlu sapela ga muka — A duša već u dženet brodi bijedna I kano da još šapće krvi žedna: »Nek Europi taj se bedem svali, »Svi narodi su tada redom pali! ... NAŠI TRUTOVI Kakovo doba? Kakovi ljudi? Učene glave — blekasta uma; Srce im mlado tijesto u grudi, Cijeli im život dosadna gluma. Gdje je što našeg, psuju i grde, Na sve se pjene, na sve se srde. »Naše umijeće? Varka, prostota; »Naši romani? Smjesa od dima! »Znanstvene raspre? Tužna golota; »Hrvatske pjesme? Naslage rima!« Tako vam oni svakoga dana Bruje i buče po kafetanah. Pitaj ih: Zašto? Smiješno se koče, II’ se spod brka naduto kese, Dokle ti neki trbonja poče: »Sve vas nek pisce đavo odnese! »Batine uvest za vas u zakon, »A ja da budem gvozdeni Drakon!« Sada se propne dugonja družbe, — Po nadahnuću kozmopolita — »Literatura? Nikada službe! »No... to je lola, tko ju još čita. »Otkada bogu dneve ja kradem »Nijedne naše knjige ne znadem.« »Molim vas, šta će meni napisat »Onaj zelenko žutoga kljuna? »Majč no mlijeko presto tek sisat, »Nos ga odaje, kakva je bluna!« Doktorović neki šapćući zijeva: »Svaki već škvorac hoće da pjeva! . Tako vam oni drobe, kleveću Cigani mudri — Jovana Zmaja; Mezimcem prstom zemlju okreću, A ona ljuto snuždena zdvaja: Hoće 1’ bitisat još Europa Ove kad lijene trute zakopa? ISPRIKE VREMENA Prepuna nam glava mudrosti i znanja, Nit nad nama nema kakva doktorata; AT nas jedno grize, da smo bez imanja, Nit nas otkud čeka pouzdana plata! A to ne ćeš tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Vatreni bijasmo — sama živa žara, Stvoreni po Bogu da smo mučenici; Ali danas s nami pamet razgovara; U nuždi je soko — ravan kukavici! A to ne ćeš tražit hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Što je čista savjest i zadana vjera? O tom jedva kakav prorok zanovijeta, To su tek fantomi dvojbenoga smjera, Pojmove nam muteć: što je korist, šteta... A ti zar ćeš tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode? Dan se dalje mota, a smrt sve to bliže, Među našim vlasma sijede viđaš strune; Ljenije u žila troma krv nam gmiže, Borba, čast, poštenje •— hrana je za blune! A to ne ćeš tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Da nas barem rodi velik narod koji — Veličina naša tuj bi se još znala! ... Ali međ patuljci da se čovjek znoji? Propinje i muči? — To je luda šala! Pa ćeš onda tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode? Za učene glave nije krvav lovor. Plesi u životu, kako vjetri duju! 208 Krepost, hrabrost, značaj? Djetinski je govor; Briga nas za diecu — hoće V da nas štuju! A ti jošte tražiš, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Gorostasi njekad — sada podli crvi, Njekad zmaja ljuti — sada slina puža! Pljunut pa polizat: zar smo mi baš prvi? Rukovet nam povijest takvih trica pruža! Tada ne ćeš tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Tako nama naših plemićkih diploma, — Premda su ih davno rastočili miši •— Apostola ne će nikad bit od soma, Niti tulipanka — ružicom miriši, — Zar ćeš tu još tražit, hrvatski moj, rode, Da gospodin žive od kruha i vode? — Mašta i sanjari o istini trube, AT ne nosi ona zalogaja masna; Pa na suncu zato gladni tr jebe zube — Tvorioci bijedni opsjena i basn&! Zar ćeš ti sad tražit, hrvatski moi rode. Da gospodin žive od kruha i vode? Što ćeretat znamo — i klevetat druge, Kažu, da nam sva to krepost je i sila; Ali odsad ćemo bit pokorne sluge, Našim gospodarom ognjila i šila! A ti ne ćeš tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Šta? Da koji nas je Sokrat? Leonida? Potomstvo da s nami praznu muči glavu? Hvala bogu, nijesmo toli kratka vida, Da nam tko podmiće san za zbiljsku javu — Zato ne ćeš tražit, hrvatski moj rode Da gospodin žive od kruha i vode! 14 Kovačić: Stihovi 209 Prošlost lanjski snijeg je — sadašnjost je naša: A budućnost plahu nek si povijest lovi. Zelenog se busa ćutljiv sivko masa, A za slavu k zvijezđam lete sokolovi! Stoga ne ćeš tražit, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Oj hrvatska majko, vele, da si bijedna, Da od djece svoje čeličnost izgledaš; Ali djeca ne će gladna bit i žedna — Pa da živo srce s boli si izjedaš! A sad još ne traži, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode! Spokojna nam budi, što si rodila nas! Nijesmo Efijalte, niti Herostrati; Već smo samo ono — što se ište danas — Nesvijesni i mlaki — kukavni Hrvati! Pa da tad još tražiš, hrvatski moj rode, Da gospodin žive od kruha i vode!? — POKORNOME KLJUSETU Skakao je vitak, mlad, njekad ljut đogine, Prolijetao brijeg i dol, ravnice, planine, Ponosno i prkosno hrzao je svijetom, Mnogoj duši smrtnika bio je magnetom. Kako mu u očima sjala munja žarka, — Prorekoše: Bit će hat Kraljevića Marka! Al’ gospodar, gvozden, mrk, za grivu ga ščepa, Teške mu u kopita potkove uklepa; Uzdom ga zažvalio, a nit dlake žali, Bičem hata prkosna nemilosno pali! Već kod prvih udarca spustio je glavu Pokornički hvatajuć za kiselu travu ... 210 Začuđeni gospodar prezirno ga gleda, Da mu bič je toli jak, vjerovat se ne da! Uzda? Još je slabija, s konoplje spletena — Sila joj je dvojbena — plela ju je žena! »Ti da budeš konjic moj?« — Silnik zagrohota »Tovar vuci, kljusino! Crkni gdje kod plota!« Skinuo mu sedlo tad, pređo ga oslarom, Tu ga njeki tuluman prašio ularom: »Prva čast ti budi to, — druže nov u poslu. Zatim ga upregao k šutljivomu oslu: Ovaj mu se smijao filozofskim mirom, Vukuć vreće zajedno s prošlim kavalirom... Urna zloba pronikla umorno mu biće, Mržnjom se je zalilo ćudljivo mu žiće; Sav bi svijet pomlatio, ali snage nema, Na sve bi nasrnuo, ai’ mu volja drijema. Strah i nemoć to su dva oprema stražara, Kljusetu da srdžbe bijes kratko sad izgara... Slavnih dana spomena nema već ni truna! Živoder i ciganin na njeg’ još računa ... On je tužna pustara — al’ poražen šuti, Ili mrmlja: »Pa i to božji jesu puti!« Ne da mu se lipsati — pametna je glava — Poljem dokle niče zob i zelena trava... D V OLICNIKOM Danas »Mir!« Svi su niče popadali, Pa u prahu plaze. »Rat!« Svi su drsko poustali, Da đušmana sraze! »Krv!« Tu im strava srca steže Eh, junački bježe ... Sjutra Polja su puna žita i klasja, Sve je plodno i rodno: Vrtovi cvijećem, voćem voćari. Zlatom nakrcane kese. Prijani mladi, prljani stari Iskreno grle se, ljube. Po zemlji lete bijesni telali Pa sreću i blagoslov trube ... Pogubit će zube. Prestalo hitanje slijepo. Usahlo zlobi korijenje; Zakon i pravda kraljuje svijetom, Bratimstvo, čast i poštenje. Kako i ne bi? Sva se plemena Ujediniše lijepo. Utmu himba, smiri se kavga, Prestalo hitanje slijepo. Prosjao srca oganj sa neba, Rasplamćuje oko i lice. Nijesu već roblje korice hljeba — Plazavci — kukavice- Knjiga je bujna: proza i pjesma Natječu se o prvenstvo; Narod je sretan, velik i složan, A život mu je blaženstvo ! # Ej, da ih vidiš, kako sad gramze, Njekađa plahi filistri, Pozivajuć se na slavna djela — Svi bi rad biti ministri... Mir? Kako nahero uzdižu glave: »Tko će ukrotiti lave?« Rat? »Ne biti trijezan — to je divljaštvo, »Opreznost — prvo junaštvo!« Krv? »Tko bi u sreći krv jošte lio, Zvekanski ludov bi bio! »Za sto — ak’ ljeta — bude gdje krvi: »Mi smo, vjerujte, prvi! ...« UZVIŠENOJ MAJCI (Oda) Majko moja! Kakvi to borci na podnožju tvome Za slavu i sreću koplja sad lome? Nesramnih eto i ružnih Satyra. Kako ih zvjerske požude gone; Plešuć, ijučuć oko kumira, Oni za tebe — i suze rone! Oni te žale ... A bolvanu gnjušnom žrtve pale! Majko moja! Falanga eno, eno hoplita, Gordi su kano orlovi suri; Iz oka svakom hrabrost se čita, Othrvat mnogoj ljutoj će buri! Reko bi tako. Al’ teška jada: Čim Eol oduzda vjetre u šali, 213 - Svi su ko snoplje popađali... Patulji silne tvrđave štite, U tvrđah se hruste zlobni Terzite. Puni tek sebe, stradanja svoga, Po prahu gmižuć, junaštvo kriju, I, kukavice, suze liju: Rijeke bi za te proldi krvi, Da se mjesu uplašili prvi! Majko moja! Okeaniđe iz mora se vuku: Pjesmom oživit će drvo i kamen, Na noge dići motku i kuku, Sve će probuktit ko vječni plamen: Dušmana kletog da srazi i smlavi. Tvoga da starog vraga udavi! Okeaniđe ? Ta djeca pjene ... One su samo slabašne žene... S oblaka tmurnih, s oluje strašne Divna im pjesma zamre u grlu. Pjenom se morskom stvaraju plašne, Bježe... i plaču za tebe, majko! Bogu Neptunu hrleć na krilo Bolno i jadno nariču — AT se ne miču ... Majko moja! Što će heloti — bijedna prostota? Zar njoj da majke junačke treba? Od dana na dan sva ta slota Kini se tek za koricom hljeba! Kada je sita, ona osili, Pa će i samu popljuvat tebe; Kada je gladna, — a ona cvili, S užasa da te duša zazebe Kad se odgrne prošlosti velo — Na njekog diže žuljevne ruke Za svoje boli, za svoje muke: AT jao! Tebe, majko, ne pozna! U svojem bijesnom i strašnom valu Svetinju svaku, tuđinca, svoga, Koga god shvati, vuć će po kalu; Pa kada divlja smalakše snaga, Možda osvijesti se roblje, I, videć od doma si groblje, Suze će prolit, I na tvome, majko, odru Za tebe se Bogu pomolit... Majko moja! Sjetna si, Ali si mirna. Pokojem sije vedro ti čelo: Kad se ođsrme prošlost* velo — Cm*ii, ljuć 1 * proiur*še dani. Strasniji biehu dušmani tvoji, Pa su zakopani... Majko moja! Ah, vidim, da sveti obraz ti blijedi S odmetništva tvojih sinova: A često planeš božanskim gnjevom Na obi jest dušmanskih pustolova. AP ti si ustrpljiva, majko moja! Ti znaš, da velik zaštitnik pravde Nikada jošte smalaksao nije! Njegove moći vjekovito svijetlo Potlačenom puku na nebu sije! Majko moja, Hvalimo nebu: Svemira tvorac tako uredi, Da paklenom carstvu na vratu sjedi Osvetnik pravde... Kad on se ustrmi, Kada zagrmi: Izdižu tada crni tirani, A narodom sviću veseli dani, Majko moja! ROMAN PROTUHE »Ej golube Tamo, ruinoga amo, »Žedno je grlo Markove duše! »Šta si izbijelio oči te glupe? »Novaca? Ha! Za danas ih dosta! »Sjutra će biti opeta tmuše, »I đrhtav'ce — i liiuta posta. »A ti ćeš me bacit iz tvoje špilje, »Oj mudrace Tomo, oj moje smiije! »Pehar daj amo! »Gavrani crni, graknite sada, »Ne ćete danas prežirat Marka, »Iz njeg ne viri satira glada, »Gledajte kesu, zar je to varka?« Gavrani oko hrapavog stola Lukavo stanu oč’ma strizat, Prikučuuić se do svog -‘dola,’ S požude počnu brke si lizat. »»Ei č ka Marko, na mnoga ljeta! »»Gdie li ti u med sjekira pala? »Punana kesa — niešto nas smeta, »»Gdje je ta ruža bož'ena evala? »»Ni jesi činovnik, trgovac ni jesi, »»Grive pod nosom ne kažu te popom; »»Te liberalne čakšire tvoje »»Ne ve'e da treseš Gumnom! »»Gle cokola, gle procvjetalih lakta: »Znamo te dičnog vinskoga brata; »»No, u nas toliko ima još takta, »»Da, pergamenu lica ti sudeć, — »»Tvrdimo: ni jesi — aristokrata!«« »Gavrani moji, poznam vas, poznam: »Kljujete moje krvavo meso! »Sve ću vam reći. AT ne, ti zbori, »Fina i glatka gospodska keso! »Tko te je pleo? Svakako dama — »Možda mog prije tašta metresa — »Ah, na nju da mislim-do bijesa! »Pusti to, Marko — prazna je slama »I trice ... Tuj mu zažagrilo lice. Drugovi muklo šaptati stali: »»Na ženu si misli — zbilja u šali!«« »Istina vam je, gavrani moji — »Pobratim neki od školskih dana, »Visok gospodin, uman ko bačva, »Moga plemena daleka grana, »Literat prvi, poznat i slavan: »Kada ministru papuče skroje, »On ditirampsae ode mu po je; »A kad mu pas Poiuks bolan izđiše, »On tad zabrinut elegije piše ... »Pobratim taj tek samo jeuamput, »Na staro ljeto, kod puna stola »Oratorskom snagom mene spomene: »Kako sam silan talenat, »Kako mu srce za menom vene, »AT da svoj genij utopih u vinu! »Na otu mudrost u njegvom krugu »Somovi glupi tronuto zinu: »»Utopio genij u vinu!«« »I njemu se dive ... »A on se skruš : i njekuđ stuži, »Kad me ugleda, bolno uzdiše, »U knj’.ge svoje nješto zapiše »I mučeć kesu mi pruži... »Pa to su vam ljudi! »Zvijeri, ko i mi, gavrani moji! »Na njekih raste lavovska griva, »Na njekih ima orlovskih krila — »Ali i orlovskih pandža! »No čujte, istina to je živa: »Ni jednoga vas, nit njih — ko mene »Nije ogrlila gorska vila... »Ej Tomo, puni pehare prazne, »Podaj ih brzo gavranom amo — »Sada pak svi o gorskoj vili »Onu da staru zapjevamo:- -Kmetica majka junaka Marka Rodila! Jednom u žegi teška ju žeđa Spopala: Pođi mi, sinko, na gorsko vrelo S peharom! — Prinesi majci vodice bistre, Golube! I leti Marko na gorsko vrelo S peharom. AT ugleda Marko kod gorskog vrela Čudo golemo: Sagnula svoje tanano tijelo Vila gorkinja. A Marko tresnu o zemlju pehar Od čuda! I jekom se pustom zelen-gora Nasmija, A vila gorska Marka ogrli Blažena: Poleti s njime u vilin-carstvo Vina slađana! I s njime pjeva i s njim se grli Do dana bijeloga! Zaludu žedna majčica čeka Marka svog; Šatro je pehar — pa s vilom pije Vinca vilinskog! I Marku junaku neima života Nikada — Do zagrljaja, — do gorske vile Do vinca slađana!- »Ej, golube Tomo, rujnoga amo! »Žedna su grla gavranskih duša, »A gavran Marko nije šuša ... »Potro je pehar — pa s vilom pije — »Takova pjesma loša baš nije...!« Hrapavo grlo u noć se dere A gavrani pjani grozno se cere, I šapću muklo: »»V'sok gospodin »»Uman ko bačva, ženu mu grli... »»A n' : ega vino vilinsko pali: »»Na ženu si misli — zbilja u šali!«« Marku zacakle sumorne oči, Ko divlje luči u bezdana jazu, Zahripi bijesno, na noge skoči; »Ej Marku junaku neima života Nikada — »Do zagrljaja, do gorske vile »Do vinca slađana! ...« I sune u tamu zimske noći, Ko da se s njekim u njoj roči... A gavrani pjani graktahu tromo: »»Da si nam zdravo, golube Tomo! »»Pehari tvoji baš nam se mile, 219 *»A1’ kad su Marka odnijele vile, — »»Da si nam zdravo, golube Tome!«« * * * Ledeno, modro, ukočeno tijelo Gavrani crni drpajuć vuku; Visok gospodin u krugu lola Mudračko svoje smrknuvši čelo Tako će svomu podlome puku: »Istina vam je, gavrani moji, »Pobratim on je od školskih dana, »Moga plemena daleka grana! »AP koli grozan evo momenat: »Gdje pogmu tako silan talenat! . . I on se stuži i stao uzdisat I velike svoje riječi sam pisat... Sve lole nato tronuto zinu: »»Utopio jadnik genij u vinu!«« — n. PJESME OBJAVLJENE POSLIJE SMRTI PJESNIKOVE I JOŠ NEOBJAVLJENE PJESME LJUBLJEN SAM I LJUBIM Čuj me, genij moga raja, Uzđisati puno ne ću, Jer sam ljubljen i jer ljubim: Pa ću pjevat samo sreću, * * * Zagreb mili, Zageb lijepi! Dragocjeni amanetu Hrvatskog mi slavnog roda U širokom božjem svijetu! Sto put si mi ljepšim bio One rajske tihe noći, Kada mi je u društvance Mladih djeva bilo poći. Crne oči, krasna duša U Milkinom planu biću: Sav razdragan klonuh, pa se Nebeskome podah biću. NAZDRAVICA Od starine, to se znade, Zagorcu je vino »dženet«, I ja kada umrem, tijelo Pod trs vinski dat ću prenijet. Ah, kod vina, živ, razdragan Šaptah Milki sve to tiše; Nasuh kupu, a po licu ^ Njenom kanda zora piše. Pijmo, kliknuh, Milko, vince Ma u zdravlje budi koje!... ... Pogleda me; nagnula je Ah — i ode srce moje. SREĆA I ZLOBA Na krilo joj svladan klonuh, Ona žarko me cjeliva: Ljudi gleđu, pa se smiju, Smijeh im crnu zlobu skriva.. Nu pa šta je? — planu Milka, Sto ste zlobni, što vam skrivih, Ak’ se srce bogu zakle: Da za njega samo živi! Ja otvorih vlažne oči I pogledah oko mene: Sta? proetaštvo? Nek se smije Mi smo sretni — vi ste bene! VJETRIĆ Tiho noćno carstvo vlada. Negdje kanda zvonce zvoni: Milo drkće svemir cijeli Posut zvijezda mihoni. Nadnesla se nad prozorak Vitim tijelom, da to gleda, Blaženstvom joj duša diše A na usta slada meda — Struji vjetrić nježno, ljupko Oko naših mladih duša, Struji — pa za čas umuknu — Da nam slatki cjelov sluša. DAJ MI ČASU »Daj mi čašu ljuta jeda« Ne dam, dušo, niti kapa. »Daj, ak’ ljubiš, evo draga U suzah se jur utapa. Kad preplivaš suza rijeku, Druge budu tvoje misli, Sad tek su ti prve muke, Prvi jadi srce stisli. Okrutniče moga srca, Zašto li te ljubim toli, Kad te usna proklet hoće, Već se srce za te moh.« MOLITVA I KLETVA Ah, koli si lijepa, dušo, Kada toli žarko ljubiš! Milija si po sto puti, Kad u suzah mi se gubiš. Anđeo si, kad me moliš, Da ti podam kupu jeda. Božica si, kad se ljutiš Gdje ti dragi jeda ne da! 15 Kovačić: Stihovi 225 A kad kuneš, pa se kletva Molitvieom slatkom vije — Oh, tad si mi uzvišena Iznad svake poezije! SASTANAK Vlak me nosi strelimice U mrak crni puste noći; Plivalo mi slašću srce, Jer znah, kamo imam doći... Noć bijaše mrka, tamna. Vjetrovi se naganjahu. Sađoh hrlo na terasu, Drhtati je vidjeh plahu ... Potisnu se stidno k meni. Te me bijelom rukom primi; A srca nam šaptala su, Da još žarka ljubav živi. RASTANAK Zašto jecaš iznenada Na mojijeh, Milko, grudi, Zar u lijepoj duši ti se Koja crna slutnja budi! Mnogo put sam u svijet pošo. Nitko nije za me plako, Do li majke! AT nje suze Nisu pekle srce tako! U dalj'ne mene noseć Poput munje vranci lete; Ona plačuć na gruđih mi Usnula je kano dijete ... Rana zora blijedo sinu Prateć sunce preko praga, Još je bljeđa, prateć mene U svijet dalek moja draga. »Probdij, dušo, jošte časak!« Pust’ me rajski smvat tako: Možda, kada odeš, budu Moje sanje crni paao! Jošte jedan planu cjelov, Jošte teku suze vreie, Još se viju oko moga Vrata njene ruke bijele. Jošte čuh joj sljednji vrisak, Pa poletih poput ptice — Plamtilo je srce moje, Plamtilo je moje lice! Zbogom, Milko! Kliknuh snužden. Srce mi je pući htjelo, AT mi mladu dušu obvi Slatkog sanka zlatno velo... Oj, bogovi, okrutni ste! U vječnome svome rani, — Kad ne grlim slatko tijelo. Da bar slatki sni v’jek traju! ... POBRATIMU Oj, Alberte, čudno li me Tvoje suho oko gleda, A na tvoje kanda čelo Nijem i mutan oblak sjeda. 15 * 227 Nekako me hladno pitaš: »Je T je samo pusta bajka, Da sa burna oceana Sade u luku tvoja šajka?« Ah, da sade! Kako bjaše — To mi pamet već ne pamti Samo znadem, da mi srce, Da mi duša žarko plamti! SLATKE PRIČE To su moje slatke priče, Mladog srca milo cvijeće; To su moji zlatni dani Blaženstva i rajske sreće! Hoće T priče kad uminut? Usahnuti milo cvijeće? Hoće T nestat blaženstva mi? Milka šapće: Ne će ... ne će! ... E, pa dobro, genij raja, Daj sad žarkog vina amo Zlatni krčag! — Pa da onda — Novu pjesmu zapjevamo. SAM TE SAM Pun gorčine i pun žuči Klonuo sam sav satrven, Svijet se koči oko mene, Studen, mrzak, pust i drven. Misli su mi tmaste magle, Što jesenskim dolom plaze, Duša mi je crna rijeka, Koritom joj srde gaze. 228 Želje su mi dugi puti, Zarašteni i bez kraja; Srce mi je tužan putnik, Što o svome cilju zdvaja! Ne, ne! — Anđeo moje sreće Utrti će teške pute, Razbistrit će misli moje, A satrti srde ljute! Pa me dovest na oazu Mog blaženstva, moje sreće — Gdje me s Milkom, s mojim rajem Rastaviti niko ne će! ... UMINI... Što me, djevo, gledaš toli? Na mom grobu neirrm sreće. Što iz mrtva srca n'če, To je samo pelin-cvijeće ... Što me, djevo, gledaš toli? Ja sam raka svog života. Moja duša tek je mržnje, Bijesa, srdžbe mračna slota ... Što me, djevo, gledaš toli? Ova zublja već u trnu ... Iza mene i preda mnom Samo tamu vidiš crnu ... Što me, djevo, gledaš toli? Ah, umini,... jer bi kleo Svijet i nebo ... dok i tebe Prikrio bi crni veo ... Ah, umini za sve vijek e!... Tvojih usna mila vlaga Nek osladi sretno biće, Ne sred pakla tužnog vraga... TOČITE MI... Točite mi punu kupu ... Ispit ću ju — šućeti ću. Nemojte me samo p : tat, Kuda moje misli liću ... Gdje na svome plače grobu Vidjeste li kad luđaka? Gdje po svome trupu pleše Vidjeste li vilenjaka? Poznate li fen'ć-pticu Štono srta usred plama, Da si svoje mlado žiće Živom vatrom sažge sama? .., Iz svog groba da će jošte Prhnut ljepša — bajka kaže. AT je bajka stari mudrac Što god zbori — dobro laže! ... Točite mi punu kupu Ispit ću ju — šućeti ću ... Nemojte me ništa pitat Plakati ću — trpljeti ću ... ROBU pokladA Božanstvo svoje đavo slavi, Pred prijestoljem mu pleše blud. Sa vijencem Bahovim na glavi, Razgoliv snježnu svoju grud! ‘230 Božanstvo tvoie hladno gledam, Još hladn’je gledam roba tvog! Sa prijestolja se svoga ne dam, Kog ideala sazda Bog! Rob bluda pleše, strasno pleše, Mekušce skuplja u svoj red: I ljudi božji teško griješe Za jednog časa sladak med. Sramota na te, robe niski. Ti jednu noćcu slaviš tek, Prevare li te puti kliski — Zaigrao si cijeli vijek! Pa ti se meni rugaš, jadnik, I ideala cilju mom, Gaje ponajpolji bit ću radnik Kad ti ćeš jaukat trom i hrom! Oj, Bože vječni ideala, Kol' blažen sam, koi' sretan sam, Što mlada nije duša pala U blato, već u vječni plam! — ZAGORJU H. Ne žeže vas južno sunce, Mile moje Zagorkinje, Nit vam kupa lijepa lica Ono pusto more sinje ... Nit »kultura« nije od vas Satvorila maškarade, Niti kakav »Drang nach Osten« Za imena vaša znade ... Bistra vrela naše Švajce Milotno vam mijiu lice, A u bijelih svojih dvorih Vi ste žarke Hrvatice... m. O junacih vaših što je Rekla povijest tuđeg soja, Nit je kada, nit sad mari Ispitivat pamet moja... Ne sjećam se, da li krv vam Kod šarena tekla Beča Niti pamtim, da li vam je Vilagoška sjala sreća ... AF rodiste Gupca kralja, Lepoiće i Pasance, Da skidaju jadnom puku Ljute negve, ropske lance. Ej, šta prudi za tirana Da smo česme krvi lili — A u svojoj otadžbini Crni sužnji poslije bili ... Stare slave — mladi ponos Pjesma j<e na vašem groblju Utjeha je ona slatka Vašoj djeci — tuđem robiju ... [PELIN-CVIJEĆE] V. Svud se hvastaš, da si naš, Svud priklizaš k nam! Teško li nam već je s tobom, Pred istinom — bogme — sram. 232 Sav si skrojen, sav izlašten, U cilindru, u kravati, Ne znaš mislit, sitno pištiš: »Takovi smo mi Hrvati, »Mi stekliši, mi pravaši!« AT se tebi smiju naši, Za stekliše ti bo jesi, Što i bivol u nebesih. XII. ZAČARANO Burne pjesme jošte šume. Crveno se vino lije. Oko tebe poput glume Šareno se kolo vije ... Ti cjelivaš, ti sav plamtiš, Crne oči žarko siju ... Slatko ti je ... Zar da pamtiš Da T ne grliš možda zmiju? ... Nakon bure i oluje Srce tebe ljuto boli, Jer u čašu med istoči. Čaša prsnu — jed se proli. .. XIII. SUMNJA Istom planu prvi cjelov, I već teku suze vrele, Dok se viju oko moga Vrata njene ruke bijele... Kano da još tiho jeca... Ja poletih poput ptice ... Plamtilo je srce moje, Plamtilo je moje lice ... Ne plač’, dušo! Jer gdje vidim Krhke žene sve na svijetu, Slutio bih, da te suze Lažna rosa jest na cvijetu! POSLANICA IVSI VON CHINI novom kultur-šefu Preteče moje, ne znam već kako, S tobom se grle i naopako, Gvozdene kljune u tebe bodu Pišu, da kamo, baš u »Slobodu«, U to prokleto steklško gnijezdo — O Ivša, zvijezdo! Nu ja te, Ivšo, iskreno volim, Pa hoću želju da sad utolim, A nisam bogme pedagog Stipe Čuture vitez, delija pipe, Mirisnim da ti tamjanom kadim, Uzduh svjež smradim... Za tvoju dušu bogu se molim, Kunem Jehovu i Jerusolim; Kobija kunem, Zeca Miloša Konop da kupe bar za dva groša Tvoju da njime pritegnu šiju Na bukvu čiju. Vele, da drugi već je na redu, S tobom da tako hitro ne smeđu; Valja objesit deblju slaninu, Fratar da prvi bit će na klimu To je bez sumnje praktična roža Plebanuš Joža! Kažu, da Laća voli te kruto, Jer od stekliša puno si guto; A kučijaši današnje ere, Sve nešto snuju, sve nešto mjere, Da jednom smrve kletu aždaju, Steklišku raju! Zato me rešto botka i grebe, Da evo hr^m pozdravit tebe! Moja je Muza još te pijana Od onih burnih korteških dana, Pa me sve vuče — a pred svoj šator Tat — reformator. Pakleno ime, stekliš ga smisli, Kad su ga lanci Lacijni stisli; A vele, da si i ti kumovo, Kad se je zator steklišem snovo. Radiše valjda u onoj vrsti Dugački prsti. Čemu al’ sada spominjat sve to, Kada sva »zemlja« čeka napeto, Dokle ćeš postat šefom kulture. Novljani već ti krijesove kure, Školnik se Stipe po blatu valja, Budućnost malja. Stekl’iši crni Laci se smiju, U tvoje zdravlje veselo piju. »Konzulom« — vele — »postalo kljuse« Oštre i klete jezike bruse. U koga ima što manje soli, Laća ga voli. Gledah, kako se cere i kese, Laća ak’ da ih repi raznese. Dugo li hoće sve to potrajat, Početi bude i Mađar zdvajat. Tad je naš trbuh i naša torba Stekliška čorba. Trbuh — ah — trbuh tvoja je dika Mješinom što ju stekliš naslika; U njem je vjera, u njem je slava, U njem je pamet i tvoja glava A onda krepka lozinka »tecum« »Venias mecum!« Zločince ine u Lijepoj, glavi Pravda i zakon tišti i davi. Mojsije pako sliku zavrijedi Nosilac njezin lijepo da sjedi, Da se šepiri ob desnu stranu Kavalir banu. Ne bude 1’ više Mojsine slike, Možda će biti i manje vike; Da se zagrabi što goder ina, AT samo roba da bude fina — Makar u dvoranah donjih Lacijni konji. Službena štampa već će zamucat, Ta njoj je s lažju slobodno ručat; Al’ fratar tamo u Jurja-Vesi Već ti i himnu koju omijesi. Ako i bude ko čorba posna — Al’ mirna Bosna! Moja, ah, Muza postaje trijezna. Nastavit dalje ne srni ii’ ne zna. Mutna joj lica blijede od čuda, Rukom me šćepa ko da je luda: »Jošte ne svrših — već je — po modi Sve u »Slobodi« ... m. FRAGMENTI VJERUJEM Ja sam slušo zvek lanaca, gledah gole ja sirote, Kojim sila i nepravda i košulju s pleća ote. Kao plamen pakla peče sirotinjska vruća suza, Srce steže uzdah teški iz ledenih mračnih uza. Bezakonja ja sam gledo, rodoljube progonjene; I razdire moju dušu jauk pravde potlačene; Ar ja ipak s nadom čekam slavne dane još buduće I vjerujem pouzdano u narodno uskrsnuće! Ja vjerujem... A ta vjera čvrsta n ; kla je u mene Iz sjemena svete pravde i slobode potlačene; Rasla zalijevana rosom očaja i boli ljute, Zarasla se u ^moždane, u žde, u kosti krute ... U svakomu živcu živi, u žilici svakoj žiie, Vjera ta je u krvi mi, s njome se kroz žile lije. Ja vjerujem... To me diže, kad me očaj ljuti slama; Za tu vjeru ja ću mrijeti i na samim vješalama. Sloboda će sinut zlatna, past će u prah dušman kleti, Kada će se narod dignut da Golgotu svoju sveti. RHETOR Motalo, lomotalo, Klomotalo, klopotalo, Vrtijezik, vrtirep, AT je držo govor lijep. 239 Uz pečenja puni stol Blažio je rouu bol. Trese mu se trbušina, Plamti nos i uha; Plamen žarkog vina, Poput svetog duha, Slio se na njega, Uspalio svega, Pa latinski zbori: »Dulce et decorum est Pro patria mori! ...« Ide vrijeme, tko je knv, Da on još je živ? Sad govori tiše, Troškovnike piše; Traži od Hrvata Što više kamata, Pa sad kaže »Soko sivi« Da za narod samo živi! ZLATNO TELE Nekada su stari Žiđi, Prkoseći svom Jehovi, Prekršili zapovijesti, Digli sebi idol novi. Pa kako se pravom bogu Pokoriti već ne žele, Na visokome oltaru Podigli su zlatno tele. Pa sve iz inata Darovaše mnogo zlata, Da kumira svoga prave, Da ga diče, da ga slave. Plesali su oko njega Do kasnoga sata, I tamjan su palili Teletu od zlata. Prinosili žrtve, Klanjah se, molili se Za žive i mrtve. O teletu zlatnom Naš Agaton sanja AT ne da se moh Ni da mu se klanja. Na oltaru, da ga ima, Ne bi dao niti lima, A kamoli zlata! Još bi manje spreman bio Ma za kakve žrtve, Da prinese na oltaru Za žive i mrtve. Zlatno tele samo On bi naći htio. Ej, kako bi sretan Naš Agaton bio, Kad bi ga u zgodnom času Strpao u svoju kasu. NERON Na zemskoj kruglji gorostas od grada R ; m, prijestol svijeta, veleslavlje sprema, Ah, sretan puk! U negvah da on strada! Ta ropstvu boli i nevolje nema. To luda basna tek ie đemogoga. A zato Rim veliča svoga cara, U Pantheonu sada živog boga Nerona s ; lnog — zemlf gospodara. Dok čovječanstvo u truležu drijema, Ook ropski puk u l’utih negvah strada, Veliča Rim svog boga — i svog cara, Nerona strašnog — zemlj : gospodara Kovačić: Stihovi 241 Ah, sretan narod, — puki rob do roba. Ta car mu sam je suzanj — gladijator. Pa nije 1’ ovo najsretnije doba Rob robom da je sjajni imperator! Bakantica u carskom plastu šeće, A ženske skute na Nerona meće. Vaj, lude li su bajke demagoga, Da takav narod preporoda treba, Dok među sobom gleda živog boga, Dok daje on mu igara i hljeba. DRUGOVOM Kakova nekad vatra vam neba Sjala u oku, žarila lice, Danas ste roblje korice hljeba, Plazavci podli — i kukavice; Srce vam pusto ponor strahote, Ćelo vam skotsko žig je sramote! [BEZ NASLOVA] Grizli smo se, svađali, Dok slobodu dijelili ste, A mi ju zlo rabili. Mi vam sada rugajuć se A vi na nas ljutite se, Zaman vama, zaman nama Pod svima se zemlja trese ... Djetinjski se igrajući, Mi slobode, a vi sile, Sad nam obim bodu oči, Okrutničke gorske vile! 242 [BEZ NASLOVA] Vi da ste ljudi — mlitavci stari! Srce vam testo, krv vam je voda; Djela su naša prosti pazari, Zamisli vaše drvo bez ploda! Pa jioš se kcč’te — ha — velikani — Vi lole svete, vi pelikani! Vjetrovi kreće vaše se mnijenje, Kumili jur se s bogom i vragom; Značaj muževa, usnit, ćućenje. Kramarskom svojom mjerite vagom. Pa vi da ste mi otadžbenici — Sokola srce u kukavici! Gledajte onu staračku lutku! Skučila hrbat, kosa joj sijeda. Kako se klanja, Kako se smiješi. Bit će joj duša slađa od meda. Ali joj rec’te, da ste Hrvati, [BEZ NASLOVA] Mili bože, čuda golemoga, I na svijetu broja junačkoga! Babić Tito prvi alfabetom. Zadnji Jovo sa barunskom petom: Zajednički braneć interese, Da im sve se crna savjest trese! Svi lojalno kupani u loju, Pedeset i šest ih je na broju, Slavna brojka ustavnosti nove I tvrdina kože bivolove! Dobra brojka za korito Pešte, Ak’ ih druge ne pritegnu kliješte. Babić Tito, klanjačkog kotara, Kučka k ... a, što je pametara, Šaka zobi, puzat će za tobom, Bit će Švabi i Mađaru robom; Stresi kesom, ljubit će ti skute I oslinit sve za tobom pute! Tko ne pozna Banjanma Danu, Paniperđu, mješinu prodanu? Diplomatu među slaninari, Patriotu među klobasari? Tko ga đavo baš u sabor posla Toga zlatom osedlana osla? I Ciraki, silni taj poeta, Šepav genij roktajućeg svijeta! Kada mu se »vilin-nebo« smrklo, Kad mu Pegaz — jadno kljuse crklo Bacio se tad med mađarone, Lizat ropski Tišine bombone. Tko još ne zna Gjurgjevića Vašu, Bedeviju u peštanskom kasu? Gjurkoviće, Gjuriće, Kršnjave, Velikaše zelene i plave: Mladog jopca buldoka Ere 7 oda? A ostale — tko da ih izreda? Gledaj eno Saitza kavalira, Velikaša od gifta i šmira; Onda Poha, Tiikora, Poljaka, Kavalira Bartola Duraka, Kavalira Ziniela i Zeca Popovića, Rogulića keca! Kavalira Krest'ića, Crkvenca, I Slavonskog grbavoga strenca; Kavalira Stekovića pona Na kog žmiri valjda Europa; Kavalira Sladovića Matu, Staru lolu jošte neudatu! Onda Lacu pokojnoga bana I njegova fratra kapelana: Časnog oca ar*uvara Jožu, Č.ju Svatko može kupit kožu. Heđervari sad ju licitira, Ne znam: zobi ju ili šakom žira! Zaboravih skoro staru gardu, Vazda čvrstu Rauchovu lumbardu; Vilmoš Hatza, slavnog kučijaša, Vučetića doktora gulaša, Mađarona urevnih oberšefa, 'Turopoljskog Josipović Štefa! Zaboravih SI epčević Peru, Kavalira sve »na srpsku vjeru«, Kavalira vreće i od luka, Državnika guska i od tuka, I mudraca — ko popovsko prase, Što u tuđem kupusu se pase. — Olovkom, sa strane prve strofe, piše: Skupiše se oko puna stola U hotelu »mađarskoga vola«, Koga Arpad grimizom obuko, I na glavu mitru mu natuko, »PETAR KEGLEVIČ« (God. 1521., epos) Prolog Ko strava mukle noći Hrvate stislo crno zlo Na gran'cah se Turčin koči, A nesloga u samom domu Na dvoje dijeli prag i tlo. Osmanlija što još ne krenu Pod alkorana strašnu silu, Tu radinu se dobrom plijenu Prek gora Nijemci pohotn : , Prek irora, mudri Mleča-n*. 245 Europa? Još u zipci dremlje, I ludim smiješkom broji zemlje, Ko dijete svoje mile lutke. Hrvati su joj tamna bajka, A ona, istom mlada majka Kršćanstvu — svojih naroda, Za »predziđe« tek slabo zna! U kraljevinu nekrst srta, I grad i selo u prah mrvi, I požarom i ljudskom krvi Strahotna svoja djela crta. Iz Rima kliče snužden papa, Te, blagoslivljuć, ruke sklapa: »O — skoč’te, puci, iz svog loga, »Na predziđu nam posjekoše »Već polak roda junačkoga!« Al’ zaman! Slušat ne će nitko. Ni Ml jeci, niti šari Nijemci — Za oružje da trgnu britko: Što prvi za svog zlatnog lava I s Turčinom se bude kumit; To Nijemac tek u mirno doba Junaštvo, hrabrost znade glumit, Pa dobra zgoda dok se desi. On cijelom svijetu kolač mijesi! Ostanci jadne kraljevine Stražare sami međ dva svijeta: A đušmanom su svijetla meta I vijabste zle taštine! Pa kad se narod zdvojan skupi U skunštinah ii’ na ognjištu, Na Europu tad zaupi: ^ »Hrvati, majko, svoie ištu! »Razlonrše, rastrgaše^ nas, »Razdijeliše, razgrab’še nas! »Za tebe — i za svetu vjeru »Mi azijatskom — plijen smo — zvijeru!« 246 Al’ Europa u snu čami, Ta očajnost je ne prođrami. I puk se još te međ se trvi, A plemstvo mota i strančari Svud mejdan ima biti prvi — Kad brat na brata zakrvari! A Hrvatska se tužno stidi, Gdje odmetništvo kleto vidi, I poroda se svoga srami, Gdje dušmansko ga zlato smami Prodavajuć se Mlječanu, II’ Alahovu proroku. Po kraljevini tuđi smet I roblje nisko gramzit stalo, Te mučen.čki obraz svet Domovini je popljuvalo ... A plačna pjesma bodrog puka Sred ljutih boli, crnih muka Ko očajnika zdvojna lira Proricat poče da je danas Oborilo se grozom na nas Prokletstvo kralja Zvonimira... Sa glave kad smo kralju svomu Mi svetu krunu trgli sami I tuđoj krvi predali ju —') Oh, otad mi smo u svom domu, Ko sužnji među ziđinami Na srcu živom grijuć zmiju! ... Al’ — ipak strepe pred Hrvati, Strah dušmanu je šaka ljudi: A kamol’ da se velik narod Osvijesti, trgne i probudi! *) Stanje u Hrvatskoj iza smrti kralja Zvonircrra i Petra Svačića ([povijest] histor. Smičiklas) (Primjedba Kovačieeva). 247 LJUDEVIT POSAVSKI Ljudevit pobožni naslijedio Karla V. Slab, nepouzdan, nevjeran i himben. Poslove mu državne vode savjetnici, a on s fratri Boga moli, a ostalo vrijeme u lovu protiplje. ^ Franci imadoše s Hrvati savez, ali iz saveza počeše pritezati, da ih podjarme (kako Majeri danas). Tako po- slaše Kodolaha, gadnog okrutnika i nasilnika (Hedrio). Ljudevit posla poslanike u Aachen; oni se potužuju na Kodolaha, a ako Ljudevit pobožni red ne načini, da će savez prekinuti. On po savjetu savjetnika svojih odgovori mu surovo, da su oni podložnici franački. Poslanici dolaze kući — a Ljudevit, kad to začuje, podigne rat. Smiljani-djevojci Kodolah poubija braću i roditelje, hlepteći za njom, da utoli svojoj strasti. Ona se utiče Lju- tovidu. I narod se utiče Ljutovidu radi tih bezdjela. Ljutovid sazva narod — župane — i banove u skup¬ štinu i Borna, dalrn. ban dođe. Oni sami pozovu okrutnika Kodolaha, koji vrši neku vrst nadvlasti. On se oholo i surovo ponaša (poput Hedrija). Narod plane, da će ga ubiti. Ljutovid — ne na jednoga, na sve Franke i krvoloke; a ovoga sa svog zbora Hrvati ovako otpraćuiu: on ga [vritnjakom] baci iz skupštine, prelomiv mu oružje, a onda ispod prekrštenih koplja župana, kano ispod jarma, prolazi. Rat: Kodolah pomoću izdaje zarobi na otim Smiljanu. (Ljudevit ju spasava. Ona ubije Kodolaha). Kodolah ju želi predobiti, pa onda ili se ubiti ili pobjeći. U katastrofi dolazi pobjednik Ljudevit i spasava ju. Smiljana se kano zaljubljuje u Ljutovida, — on joj daje razumiti, da poznaje samo junaštvo i smrvljen narod, koga hoće podići. [Ona prolazi u sveti red i prati vojsku Ljutovitovu podupiruć ju bogoljubnimi djeli]. Nju ljubi 248 Bornislav, bratić Borne. Ljutovid — upriličuje — da taj dobije nju i da tako nastane jedinstvo. — Ljutovida izdajom bojna sreća ostavlja i ostavi. On se utiče Bornislavu, da sakupi nove sile. Bornislav ga potajno ubije, podmićen obećanja Franaka, da će postati banom svih Hrvata. Osim toga ljubomoran, kad zateče (u jednom prizoni) Smiljanu i Ljutovita, gaje mu ona otkriva žalo¬ stan život sa Bornislavom i da taj ne bude nikada za Ljuto- vidove naume i ideje, jer je kukavac. Dolazi Smiljana i pro¬ klinje Bornislava kano nitkova, ostavlja ga i polazi u sveti red. I. CIN I. prizor. (Jutro je — izlaz sunca) Ljutovid na banskoj stolici. Narod na okupu, župani i velikaši, straže i vojske. U prospektivi plamsa vječna vatra u slavu bogu suncu — a djevojke u bjelini, poput vila, okružuju vatru, koja plamti na hrastovih panjevih i poli- vaju uljem, a bacaju u nju razna žita. — Ljudevit silazi sa banske stolice sa krčagom u ruci i svi ostali sa krčagi ili posudicami sa žitom i pjevaju svi: okružuju vatru, sipajuć žito, ulje itd. Prije nego veliko sad djelo započnemo Da još većem svih Hrvata bogu žrtvujemo Upalite vječnu vatru u slavu i diku Svemirskomu gospodaru — silnom gromovniku! [Bogu svjetla, bogu dobra, bogu sveg života] Sve, kad gledaš, sve je njegvo djelo On je svemu vrelo: Svijetlu nebeskomu, Ognju sunčanomu! Sve u njemu počme, Sve u niemu đočme! TOn vjetrove miri, On ih i razgania, On ih hujit sili] 249 Vjetri kad huje, Grom kad se čuje, Munja paluca, Strijela kad puca — [Krivdu da kazni Kad oblak đažđi, Blagoslov noseć] Da odmazdi krivoroti; Kad k svoj meti Tmast oblak leti Oluju noseć Sve živo koseć U svom bijesu i strahoti; Kad blaga kiša Vrućinu stiša I kuda dospe Blagoslov prospe Krijepeć svaki stvorak svijeta; Kad sunce grane Toplinom piane Zemlju oplodi Miris dovodi U sasice oragog cvijeta: Sve je ovo djelo gromovnika silnog Boga! Žrtvujmo mu dakle iz krčaga lijuć svoga: Mirisno ulje Slađano vino. Zora zarudi. Sunce nam granu, Osvanu dan, Prospimo žrtve: Pšenicu bjelicu, Konoplju, lan! Sve je ovo njegvo djelo, On je svemu vrelo: Svijetlu nebeskomu, Ognju sunčanomu! Sve u njemu počme, Sve u njemu dočme, Bog je svemu vrelo, Sve je božje djelo! Među tim djevice pjevaju: Iza brda granu sjajno sunce Veselo! Veselo! Obasja nam dole i vrhunce Veselo! Veselo! Umilo se u jutarnjoj rosi Veselo! Veselo! I nebeske darove nam nosi! Veselo! Veselo! Zlotvore nam moćne svijetlo pudi Veselo! Veselo! Hrvatska se opet iz sna budi Veselo! Veselo! II. PRIZOR Ljutovid se opet uspinje na bansku stolicu, svita se vraća na svoja mjesta od vatre, samo djevice ostaju i okružuju vatru. L j u t o v i d : Župani i starešine Poglavice naroda! Ja, ban, pozvah sve vas amo Da se čuje, da se zna: Šta nam nose poslanici Šta nam Franci poručuju? Hoće 1’ da im sablja 1 ) kroji? II’ će, da naš savez štuju? Svi : Cujmo, ču jmo, što nam Franci kažu.' Župan Stareša: (ironično) Što god kažu — oni opet lažu! *) Je I’ bilo onda sablje? (Primj. Kovačićeva). 251 III. PRIZOR Poslanici stupe naprijed: L j u t o v i d : Sta je ovo? Odišlo vas svijuh pet, A vas Vxdim samo dva! Jedan od poslanika: Čut ćeš sada! Dobro, da smo došli mi, Pomrli da nismo svi! U Aachenu nađosmo se, Pred vladarom franačkim Svi ga ondje puci zovu Ljudevitom pobožnim pan Stareša za sebe (ironično) Lijepa li nam saveza, To će biti vještica! Rekosmo mu: čuj i znaj, vladaru, Nas Hrvati amo zato šaiju Franačkom tebi da se kralju Potužimo proti zulumćaru Kodolahu nasilniku kletom! Dok držimo svezu našu svetom Što sa Karlom utanačismo ju, Ravnopravan narod s ravnopravnim. Kodolah to tumači na svoju, Pa se titra obijestan i himben Sa narodom viteškim i slavnim! On Hrvatom na svetinje pljuje, On nam prava, vjere ne poštuje; Zakona ni pravde ne poznaje, On nam gazi svete ob čaje; On namiče na nas težak danak, Jer Hrvatom da je gazda Franak! Krvoloci, Franci, tvoji ljudi Ženam djecu trgaju sa grudi Bacajuć ih za plijen gladnom psetu. Nasilje to, okrutnost tu kletu, S koje bi se zgražali Avari Mi Hrvati ne možemo snosit! Vez, što naši sklopiše ga stari, Narod hrabar, silan i ponosit Podignut će motiku i kuku, Da obori takav vez, tu bruku! Svi : A što Franak Ljudevit pobožni ? Posl anik : Sitan čovječuljak, Cmodlak patuljak, Boležljiv slabušac, Himbeni mekušac, Nevjera plaha, Skoro bez daha Stade se bočit, Stade se bočit Očima zvjerat I muhe Derat; Prilike crne Nešto mu šapnu; Puhalo mrtvo Kroz nos nam klaunu: Kodolah je dobar Franak! Vi imate plaćat danak! Savez? — Haba! Vi Hrvati Obiiesm ste! Treba vam znati, — OhoV vi poganski barbar — Da su Franci vaši gospodari! Ogorčeno i silno svi opetuju Sitan čovječuljak itd . Poslanik: Vrativši se u dom dragi svoj Bijesni Franci, Kodolaha ljudi, Na ognjišta nasrnuše naša, Zametnusmo krvav, smrtni boj. Dvojicu nam na smrt posjekoše, A mi rane povezasmo svoje I ovamo pohrlismo Te sramotu priopćismo! Svi : To je sramota! To je strahota To je grozota! Ljutovid (proročki, oduševljeno): Bogovi silni, Jeste li čuli, Kako nas vrijeđa Zlotvorni črt! Bogovi silni, Čujte Hrvate: Krvnikom Frankom Poraz i smrt! Svi (ushitno): Bogovi silni itd. Trublja zatrubi. Svi se trgnu Šta to? Trublja franačka! v. PRIZOR Ulazi glasnik franački. Svi trgnu mačeve bijesni Ljutovid: Hrvati, mir! Po našem drevnom običaju, A zlotvori ga ne poznaju, Gost i poslanik je svet! (Prema poslaniku) (Moj gospodar Kodolah te moli, Da u vijeće vaše stupit može.) S vi: Što, krvnik taj će svetište oskvrnut, Gdje gromovniku vječna vatra plamti? Od daha kužnog plamen će utrnut I silni bog će luk na strijeli svinut I munjom kletog zlotvora ošinut! Župan Stareša (ironično) sam: Sitan čovječuljak itd. Svi: Ne, ne! Krvnik ne srne amo Gostoljublje to već nije; Bane hrabri, mi ne damo, Da tu neman vječna vatra Sa ognjišta ovih (pokazuju na vatru) grije! Sitan čovječuljak itd. 255 V. PRIZOR Uto nahrupi Kodolah u sredinu: Ja u ime vašeg gospodara, Svemoćnoga franačkoga cara Stupam amo (pođe prema stolcu banskom) Ljutovid hladno: Stani, strance, ne znamo te tko si! Samo prosjak, razbojnik i silnik Preko praga bez dozvole kroči! Iz tog svetog mjesta sad se nosi, Gdje se Hrvat svoj'm bogom roči! Kad ti glasnik dozvolu doglasi, Tad preda me stupio mi da si! Kodolah (porugljivo): A tko si ti. da tako smjelo zboriš Namjesniku franačkoga cara!? Djevojke stupe od ognjišta naprijed s goru cimi ogarci: Stranče drski, nosi se prek praga II’ će sveta vatra te ispalit, Tvoje griiešno, izdajničko truplo U prah sunčan razorit, razvalit! Kodolah (drkćuć, pjeneć se s bijesa, zgu- ren izmiče, a djevojke ga pušećimi se ogarci tjeraju preko praga): Kodolah (škripijuć zubmi i odmičući, za sebe): Platit ćete ž ; g i tu sramotu! Svi: Sitan čovječuljak itđ. 256 (Djevice se vraćaju na ognjišta. — Zastor tako pada, da iščeznu djevice i ognjišta. Ostali svi ostanu.) vi. PRIZOR Ljutovid sa banskog stolca franačkom poslaniku: Sad poruči namjesniku cara — — Ali nikad našeg gospodara — Da pristupi amo. Da ga saslušamo! (Poslanik odilazi) Stareša za sebe: Lijepoga li saveznika A u slici tog krvnika! Lijepoga li cara Kud se s nami razgovara — A u slici zulumćara. Sitan čovječuljak itd. VII. PRIZOR Kodolah unilazi (oholo): Ja u ime vašeg gospodara Svemožnoga franačkoga cara... Svi : Nikad, nikad našeg gospodara! Stareša (odlučno): Opozovi! Opozovi! Kakvog našeg gospodara!? Tvoj je car — gospodar samo tvoj, Ako hoće — može bit i — svoj! 1? KovaČić: Stihovi 257 Ljutovid (svečano) sa banske stolice: Ti u ime tvoga gospodara, Pobožnoga franačkoga cara, Pred Hrvate stupaš amo, Da te saslušamo!... K o d o 1 a h (zbunjen, blijed, gušeći se): Stupam... (ohrabriv se i obezobraziv se): amo da slušate (opet se giblju) Volju silnog cara. Vi ste mene tužili Kod mog gospodara! Al’ vam tužbu vraća car I poruča svima, Da ne pozna u taj par Saveznika nekakvih Hrvata (osvetno i gnjevno) Da vi niste dosad znali, Što on samo teško žali, Ali odsad pamtite si: Vi ste samo franački vazali! Saveznika ne poznaje Franak: Sve vam Franku ima plaćat danak! I ja, znajte, tužen Kodolah Bit ću vama, poganskim Hrvatom, I nadalje groza, trepet, strah! (Svi hvataju se oružja. Ljutovid se ironično i hladno smije, uprev oštre oči u Ko- dolaha) Ljutovid svojim: Mir, Hrvati, neka svrši! Kodolah (sve bjesni je i gnjevnije prema Ljutovidu): A ti, ljuti buntovniče. Skidaj mi se s banskog trona... ! 258 Svi navale na Kodolaha: To je sramota itd. Ljutovid (odlučno i hladno): Ej, stan’te, ljudi! O takve hrđe Ne kalja Hrvat mača svog! Ta s kukavne se svetogrđe Okaljat ne m’re nikad bog! Kad ovaj jadni bjesomučnik Zastupa cara franačkoga: Nek pamti, kako će Hrvati Poćerat samog njegvog gospodara, Ljudevita pobožnoga! (Mahne rukom i dade znak. Stareša priskoči, skine Kodolahu šljem sa glave te ga razoruža; zatim mu dvojica svežu ruke otraga, a privežu na svezane ruke šljem. Ostali načine lukove od mačeva dva a dva.) Ljutovid (majestetično sa banskog stolca kažuć prstom na odllaz): Ded nosi se i kaži caru svomu, Da ti, ni on, ni što vas Franka ima Po svijetu bijelom i na svomu domu, Koliko vas se koči i nadima, Hrvate stvorit ne ćete vazali, Pa svi do jednog mi u boju pali! (Kodolah pognut, pokunjen odilazi ispod lukova, stvorenih od mačeva. Stareša prelomi Kodolahov mač, pa ga njego¬ vim preokrenutimi polovicami mača udari po ledi i nogom grunu i Kodolah trkom izleti.) Svi ponosno: Ded nosi se itd. J 3 * 259 NAPOMENE Ante Kovačić (1854—1889) je književno djelovao u doba, kad je u Hrvatskoj sav javni život bio u previranju. Promjene su se vršile na ekonomskom, socijalnom, političkom i književnom polju, i one imaju jakog odjeka u Kovačićevu književnom stvaranju. Kod njega možda više nego kod drugih književnika, jer je sav njegov rad najuže povezan sa životom njegova vremena. U aktualnosti ide on tako daleko, da je neke događaje književno obradio kadšto još istoga dana, kad su se desili. Zato je za razumijevanje njegovih pjesama potrebno poznavati razvitak prilika i dnevnih događaja u Hrvatskoj sedamdesetih i osamdesetih godina. Tih su godina bile osobito oštre političke borbe, jer je ustavno doba (od 1860. dalje) donijelo sa sobom i razne probleme, pri čijem su se rješavanju mišljenja veoma mnogo razilazila. Stoga već šezdesetih godina dolazi u Hrvatskoj do političkih diferenciranja. Stvaraju se političke stranke (narodna, unionistička ili mađaronska, i pravaška), od kojih je najviše pristaša imala narodna stranka (Strossmayer, Rački, Mra- zović, Miškatović, Vončina i dr.). Mnogo je simpatija stekla ta stranka borbom protiv hrvatsko-ugarske nagodbe, koju su 1868. sklopili s Mađarima mađaroni s banom Levinom Rauchom na čelu, zadavši njome Hrvatskoj jak udarac i na političkom i na ekonomskom polju. Narodna stranka je uživala povjerenje naroda sve do 1873., kad se fuzionirala s unionistima i pristala na reviziju nagodbe, te došla na vlast u Hrvatskoj, a banom postao Ivan Mažu- ranić (1873—1880). Odsada sve više simpatija dobiva stranka dra. Starčevića (pravaši), uz kojega pristaje malograđanstvo i, osobito, školovana omladina. Pravaši su u svojim postupcima žestoki, pa su ih zato i prozvali steklišima (stekli pes u kajkavskom dijalektu znači »bijesan pas«); sav svoj bijes iskaljuju oni na predstavnicima narodne stranke, od kojih su neki i zastupnici na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Pešti. Međutim, u narodnoj stranci dolazi 1880. do rascjepa zbog tzv. Davidove škole, koju je otvorio ravnatelj financija Antun David za svoje činovnike s obećanjem, da će u službi bolje napredovati, tko svrši tečaj mađarskog jezika. Oni, koji su se odvojili od narodne stranke (Mrazović, Košta Voj- nović i dr.) osnovali su Nezavisnu narodnu stranku i zadržali svoj politički list »Obzor« (»obzoraši«). Preostali pak narodnjaci (Miška¬ tović i dr.) postaju predstavnici režima, koji je bio osobito težak za banovanja Khuena Hedervarija (1883—1903). 261 Kovačić je započeo književni rad stihovima, u gimnaziji, kad je primao prve upute iz teorije književnosti. Tada on piše pjesme* koje čita drugovima na đačkim sastancima ili u razredu pred pro¬ fesorom Franjom Markovićem, kojemu je za imendan ispjevao jednu bombastičnu pjesmu. Njegova sklonost za karikiranje i pa¬ rodiju opaža se već tada, na pr. u parodiji Markovićeva »Kohana i Vlaste«, koja se nije sačuvala. Pisanjem stihova bavit će se Ko¬ vačić — uz pretežni rad u prozi — sve do kraja života. Prve Kovačićeve pjesme, pisane pod utjecajem nekih hrvat¬ skih pjesnika (Preradović, Marković, Šenoa i dr.), nisu ništa bolje od prosječnih pjesama po tadanjim hrvatskim časopisima, ali već se i u njima može naći pokoje mjesto — znak pravoga književ¬ noga talenta. »U Kovačića ima vanredno silna i bujna fantazija* puna plastične sile« — piše povodom Kovačićeve pjesme »Meta¬ morfoza« August Šenoa. Već u prvim svojim pjesmama izriče Kovačić mnogo aluzija na.,bijednu hrvatsku stvarnost, ali sasvim direktno i oštro iznosit će on negativne pojave hrvatskoga života istom u feljtonima »Iz Bombaja« (1879, 1880 i 1884), pa u travestiji »Smrt babe Cengić- kinje« (1880), kao i u većini satiričnih pjesama osamdesetih godina, U njima on za cilj svojih napadaja uzima vlastodršce, narodne izdajice — mađarone, što za »šaku zobi« prodaju tuđincu vlastitu domovinu; lažne rodoljube, laskavce i čankolize, licumjere — »kameleone«; šiba »velikog patuljka«, koji se ropski klanja boga¬ tima, dok istovremeno prezire sirotinju, od koje je sam potekao, udara po puzavcima, po »pokornoj kljusadi«; ruga se službenim kritičarima; napada »sveznalicu«-frazera, što svojim brbljanjem slabi narodni otpor i preporučuje sramotnu servilnost. Osim toga, Kovačić u pjesmama kritizira i hrvatsku književnost svoga vre¬ mena, u kojoj ima mnogo nezrelih plodova. Njegovu oku ne izmiče ni. teško ekonomsko stanje i bijeda hrvatskih seljaka, u koju su dospjeli zbog loše politike hrvatskih političara i eksploatacije sa strane mađarske vladajuće kapitalističke klase. U snažnoj je kri¬ tici društvenoga i političkoga života baš najveća vrijednost Kova- ćićevih pjesama, i po njima on pripada među najnaprednije duhove sivoga doba u Hrvatskoj. Kovačićeve pjesme štampaju se u cjelini tek sada. Prva knjiga njegovih pjesama izašla je u Sokolovoj Univerzalnoj bibli¬ oteci (Sv. I., godina 1908.) pod naslovom: Izabrane pjesme Dra. Ante Kovačića. Pjesme je za to izdanje sakupio Kre¬ šimir Kovačić, a predgovor :m je napisao A. G. Matoš. U svemu je tu objavljeno petnaest pjesama. Uz ovo izdanje Tekst Kovačićevih stihova štampa se prema današnjem hrvat¬ skom pravopisu, dok su u Napomenama izneseni stihovi i pisma Kovačićeva u obliku, u kojem ih je on ostavio. To je učinjeno stoga, da se vidi način njegova rada, pravopis i t. d. Vidjet će se' 262 tako njegova nedosljednost u pisanju istih riječi, ali i to, kako. su u redakcijama mijenjali njegove oblike. Ima mnogo slučajeva, kađ on piše na pr. neki, nešto, nekud, a u redakciji to mijenjaju u: njeki, nješto, njekud. Ili on nekad u gen. pl. ne piše na kraju -h, a u tekstu štampanom u novinama i časopisima dolaze oblici sa -h. Takav je na pr. slučaj u pjesmi »Odisej kod Kirke«. U Napomenama su stavljeni u uglate zagrade izrazi i stihovi, koje je Kovačić u rukopisu precrtao, te mjesto njih stavio one, koji dolaze iza uglate zagrade. Brojevi uz stihove znače stranu i stih pjesme: prvi znači strana, drugi označuje stih. Šve se pjesme u našem tekstu donose u obliku, u kojem su objavljene za Kovačićeva života, odnosno u obliku, u kome su sačuvane u rukopisu. Za varijante poslužili su nam sačuvani rukopisi. Na kraju Napomena dodane su kratke bilješke o ljudima, koji se više puta spominju u Kovačićevim pjesmama. O rukopisima Kovačićevih pjesama Od Kovačićevih rukopisa sada se veći dio čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 4025, dok je među Kovači¬ ćevim odvjetničkim spisima, koji se nalaze kod pjesnikove poro¬ dice, nađeno tek nekoliko pjesama. U Sveučilišnu knjižnicu dospjeli su Kovačićevi rukopisi na slijedeći način: Kovačićeva udovica dala je te rukopise na upotrebu Ivanu Kr- riicu, kad je za sarajevsku »Nadu« spremao studiju o Kovačiću. Ru¬ kopisa, međutim, Krnic nije vraćao sve do prvoga svjetskog rata. Tada ih je na zahtjev porodice Kovačićeve poslao, ali u ulicu Marije Valerije u Zagrebu, mjesto u ulicu istoga imena u Karlovcu, gdje je- tada živjela Kovačićeva porodica. Pošiljka je vraćena Krnicu, koji je u to vrijeme bio premješten iz Osijeka u Delnice, te u ono ratno doba nije više ni pokušavao da potraži Kovačićevu udovicu i da joj vrati rukopise. Poslije rata, kad se od njega ponovo tražilo da to učini, Krnic je odgovorio, da se je pošiljka sigurno negdje na pošti za vrijeme rata izgubila. Kako su pak ti rukopisi sada u Sve¬ učilišnoj knjižnici, najvjerojatnije je, da ih je sam Krnic, bez odo¬ brenja Kovačićeve porodice, tamo predao. Nešto od njih štampano je u »Građi za povijest književnosti hrvatske«, god. 1939., knjiga XIV. (Milan Ratković, Nepoznati rukopisi Ante Kovačića). Od Kovačićevih radova u stihu nalaze se u Sveučilišnoj knjiž¬ nici u Zagrebu ovi rukopisi: 1. Zorana 2 . Smrt babe Čengićkinje 2. Lirske pjesme: I. Umini . II. Točite mi... 4. Zagorju I—III ‘ 5 . Konju popa Jovana 6. Šezdesetgodišnjici Dra. Starčevića 7. Pelin-cvijeće. To je imao biti niz pjesama, a sačuvane su I—V i XIII—XIV. 8. Kameleonu 9. Trbuhu 10. Metež 11. 30. travnja 12. Mučenik 263 13. Prvom hrvatskom pjevač¬ kom društvu »Zori« 14. Jaslam 15. Odisej kod Kirke 16. Kritika budućnosti 17. Velikom patuljku 18. Sveznalici 19. Pokornom kljusetu 20. Prije boja (Dvoličnikom) 21. Roman protuhe 22. Moderni vitezi Osim toga ima među spomenutim rukopisima zabilježen 1 po koji stih ili koja strofa, bez natpisa. Kod Kovačićeve porodice nalaze se u rukopisu pjesme: Retor, San, Uzvišenoj majci, Vjerujem, Zlatno tele i one, što su 1908. ob¬ javljene u »Mladoj Hrvatskoj«. Primjedbe uz pjesme Car Bajazet. Ovo je najstariji njegov sačuvani književni sasta¬ vak. Kovačić je pjesmu ispjevao kao đak učiteljske škole u Zagrebu, gdje mu je, prema pričanju nekih njegovih saučenika, čitao i is¬ pravljao pjesme poznati prosvjetni radnik i nastavnik učiteljske škole Skender Fabković. Pjesma je najprije objelodanjena g. 1871. u 1. broju litografiranog đačkog časopisa »Nada«, što su ga tada počeli izdavati đaci učiteljske škole u Zagrebu, ali im je daljnje izdavanje zabranjeno. Prviput je »Car Bajazet« namijenjen široj javnosti tek g. 1873., kad je štampan u mađaronskom dnevniku »Narod«, br. 293 od 22. prosinca. Na ovu nas je pjesmu upozorio g. Janko Jurinjak, učitelj, na čemu mu ovdje zahvaljujemo. Elegija. To je prva Kovačićeva štampana pjesma, a objavljena je 29. studenoga 1873. u 48. broju »Bunjevačke i šokačke vile«. Ko¬ vačić ju je ispjevao povodom smrti književnika Ivana Dežma- n a, koji je umro 24. listopada 1873. u 32. godini života. Dežman je rođen na Rijeci, gdje je polazio gimnaziju. Profesor mu je bio Fran Kurelac. Medicinu je svršio u Beču, a kao liječnik je živio u Zagrebu. Jedan je od osnivača »Vijenca«, koji je poslije smrti Ivana Perkovca (16. travnja 1871.) uređivao najprije sam, a g. 1872. s Franjom Markovićem. Napisao je više beletrističkih ra¬ dova (»Smiljan i Koviljka«. »Poletar«, pjesme), kao i nekoliko stvari iz područja medicine. Mnogo simpatija stekao je predavanjima, na¬ mijenjenim u prvom redu ženama, koja je organizirao 1869. Ta su predavanja imala svrhu, da hrvatske žene odvrate od njemačke lektire i da ih zagriju za hrvatski jezik i književnost. Kovačić je Dežmana upoznao sigurno kao simpatičnog preda¬ vača i kao popularnog književnika i urednika »Vijenca«. Svoju je Elegiju poslao u »Bunjevačku i šokačku vilu«, što ju je u Ka- loči izdavao poznati dobrotvor i buđitelj narodne svijesti kod Bu¬ njevaca, titularni biskup Ivan Antunović (1815—1888), pisac histo¬ 23. Poslanica Ivši Von Chini 24. Neron 25. Mili bože, čuda golemoga 26. Drugovom 27. Grizli smo se... 28. Vi da ste ljudi... 29. Ljudevit Posavski 30. Zdravo, clarissime domi- ne... 31. Petar Keglević 264 rijskih i nabožnih djela. »Bunjevačka i šokačka vila«, u kojoj su surađivali Hrvati i Srbi, izlazila je najprije (1870—1873) kao prilog »Bunjevačkim novinama«, a kad su ove, zbog napadaja sa strane Mađara, prestale izlaziti, štampa se dalje (1874—1875) samo »Bunje¬ vačka i šokačka vila«. Program joj je bio, »da u rodu pouku raz- naša i luč prosvjete pothranjiva«, a bila je raširena, osobito među svećenstvom, od Kaloče do Senja i Istre. Suradnici njezini bili su, uz malo izuzetaka, slabo poznati ljudi. Nešto poznatiji bili su Danilo Medić i Skender Fabković, ali su i oni, kao i Josip Garaj, Blaž Mo- drošić, F. Blažeković, Lazo Knežević i drugi suradnici za književ¬ nost bez značenja. Prije Kovačića javio se u »Bunjevačkoj i šo- kačkoj vili« njegov prijatelj i školski drug Jovan Hranilović, koji je u 17. broju 1873. (3. srpnja) objavio svoju prvu pjesmu, baladu »Jelka i Mirko«. Možda je primjer Hranilovićev dao Kovačiću po¬ ticaja, da i on svoju pjesmu pošalje u »Bunjevačku i šokačku vilu«. Među sastavcima »Bunjevačke i šokačke vile« Kovačićeva E1 e g i j a odskače, i ona donosi mladomu autoru prvu javnu po¬ hvalu. U 48. broju »Vijenca« za god. 1873. konstatira Senoa, da uspomeni Ivana Dežmana »Bunjevačka i šokačka vila« posvećuje »elegiju od Antuna Kovačića, dobro ispjevanu«. U pjesmi spominje Kovačić »Ivana nježna laka«, t. j. Ivana Zahara (1845—1907), zagrebačkog odvjetnika, političara i knji¬ ževnika. koji je mnogo radio na podizanju hrvatskoga društvenog života (popularna predavanja, pjevačka društva i dr.). — Pod Au¬ gustom, koji se u Elegiji spominje, misli se August Senoa; F r a- njo je Drofesor Franjo Marković, koji je tada boravio na studi¬ jama u Njemačkoj. Moja romanca. Štampana je 9. travnja 1874. u 8. broju »Bu¬ njevačke i šokačke vile«. Molohijada je izašla u »Bunjevačkoj i šokačkoj vili«, br. 12 od 4 . lipnja 1874. 22, 1 Pogrešno u tekstu: švi mjesto šir 22, 11 U tekstu: ustna 22, 31 U tekstu: ljuđij 23, 27 U tekstu: divljim Jankovcu (»Bun ; evačka i šokačka vila«, br. 19 od 10. rujna 1874.). Jankovac je romantičan kraj u Papuku, nazvan po vlastelinu Josipu Jankoviću (1780—1861), koji je tu pokopan u grobnici, iskle¬ sanoj u pećini. Pjesma je nastala u kolovozu 1874. Tada je naime Kovačić pu¬ tovao po Slavoniji i s toga puta poslao A. Senoi ovo pismo: U Belovaru 22. kolovoza 1874. Visoko-štovani gospodine uredniče! Kako se iz bajnog Jankovca spusti tamnom dolinom gore u selo Drenovce, pak iz Drenovca preko brda i prodola, nalikih za¬ gorskim, u Voćin; onda iz Voćina opet gorom mimo staklarnice Zve- čevo u Kamensko — i dalje u Pakrac: često se ukaže očima koja * 265 stara podrtina. koja kula, koji zid, o kojoj narod, pače sama selska inteligencija jedva znade toliko reći, da je to bio turski grad. Me- djutim, nadošao sam, kako se izađe iz gora tamo od Zvečeva, na takav stari grad, o kojem, ako mi je i rekao seljak da je turski, ipak nije! Prije nekoliko dana nanese kob naše ljude na mjesto, koje je ponješto povišeno od zemlje, da kopaju prudj za navažanje druma. — Kopajuć nadodju na zidove u zemlji, koje su počeli nemilostivo rušiti, da što prije nakopaju žudjena prudja. Medjutim je začuo to pravosl. parok Gjordje Marković, koji se zanima starinami i koji imade obilatu numizmatičku zbirku, i on pohiti tama te ljude što besjedom, što rakijom nagovori, da neka ostave što više neoštećene zidine. U toj iskopanoj gradini imade zidina, na kojih se jošte sada drži boja i jedan komad imade Gjordje Marković za primjerak. Moći je razabrati gdje bijaše palača i druge pojedinosti. G. Gjordje Marković imade iskopani prsten i nekoliko urna, na kojih su slike rimske dobe. Po veličini oka na prstenu sudi g. Gj. Marković. da je taj prsten bio, da se kuca na vrata, kada bi se došlo u posjete. Grad taj nije do kraja iskopan, pače imade neki prohod, kako sudi g. Gj. Marković, kojega će on dati na svoj trošak protražiti. Na koncu je rekao Gj. Marković, da je o tom javio g. Ljubiću. Kakogod bilo, ipak mislim, da nije suvišno, što sam to javio rodoljubnom gospodinu uredniku: jer svakako po tom što se je našlo i što bi se još moglo naći nastajala bi zanimiva pitanja — kako je npr. taj grad posve u zemlji ukopan bio? iz koje je dobe? i t. d. na što bi se odgovaralo po onom, što bi se našlo — a sudec po onih stvarih, koje su se našle, moglo bi se nadati, da će se i više toga naći. Blagodarim na uztrpljivosti vašoj, dok pročitaste ove redke. • Antun Kovačić, putnik po Slavoniji. Zorana. U svom patriotskom zanosu, a sa željom, da prikaže hrvatsku prošlost slavnom i punom značajnih događaja, Kovačić u nekim pjesmama iznosi činjenice, koje ne odgovaraju historijskoj istini. Tako i u ovoj velikoj pjesmi, bez ikakva uporišta, prenosi le¬ gendu o burgundskoj princezi na Hrvaticu Zoranu. — Pjesma je štampana u 29. i 30. broju »Vijenca« god. 1875. Od nje se u rukopisu, pisanu tintom, za štampu, sačuvalo petnaest strofa i ne¬ potpun prvi stih šesnaeste strofe. Iznad natpisa napisao je Kovačić: g. 187 5. prve moje pjesme u Viencu: »Zorana« br. 2 9 i 3 0 te »Na Sutli« b r. 4 2. Na majčinu krilu. Pjesma je ispjevana pod utjecajem Prerado- vićeve pjesme Majci, te jasno odaje raspoloženje mladoga Ko- vačića, tada klerika. Objavljena je u 30. broju »Hrvatske lipe«, 25. srpnja 1875. „ Na Sutli. I ovu je pjesmu, koja je štampana 16. listopada 1875. u 42. broju »Vijenca«, ispjevao Kovačić kao klerik, pa se zato nije mogao potpisati čitavim imenom, nego je stavio samo početno slovo prezimena. 266 Junak Žeravina. Štampana je u 27. broju »Vijenca« od 1. srpnja 1876. Kovačić je spominje u jednom pismu A. Senoi, koje je pisano negdje u pokladno doba 1876. Evo ga u cjelini: Veleučeni gospodine! Šaljem Vam ovu pripovjest, posve istinit narodni dogadjaj uz neke moje romantične primjese; samo neznam, da li je ovo dobro udešeno glede formata rukopisa? — Bio bih veoma rado sam doći k vama, ali mi baš to prieči, što imademo praznike. Pa u ovakovo »sablaznivo vrieme«, — kako baju moji ljudi u vlažnih zidinah. malo se tko može pustiti na slobodan zrak; jer mi se moramo moliti za one, koje Kupido »zavezanih očiju« — i u pokladno doba voda svojimi dražestnimi putevi trnjem posu- timi u ovoj »suznoj dolini!« Tako se u nas prodikuje. — Molim Vas, visokocjenjeni gospodine, ako Vas ovaj listić ne zateče odviše obterećena poslovi, poručite mi po ovom glasniku, je li pročitaste onu pjesmu »Junak Žeravina« i je li što vriedi? Ako nije jur odsudjena na žrtvu nesmiljenoj vatri. — »Arhimed« će po svoj prilici zaokružiti oko sebe cirkulum, koji će jednak biti ništici! — Danas đodjoh na sjemeništno »vratarsko« otpravničtvo i za- čudih se, kako puno »Vienaca« dolazi k nama! Osobito ih mnogo drži 3. i 2. muzeum tj. gimnazijalci. — Medjutim i bogoslovi niesu tako crni, kako im je crna mantija. — Dakako — nešto ih potirolčiše s jedne strane* ali s druge — otvori im žilu-kucavicu, pa će sunuti vir prave, plamene hrvatske krvi! Da, dvoličnost je zametak licumjerstva, ali sreća, što se u tih zidinah nekuka tako dugo! Vaš vazda iskren i odan štovalac ostajem Antun Kovačić, klerik. I po pismu, kao i po pjesmi »Junak Žeravina«, moglo se na¬ slućivati, da njihov autor ne će dugo ostati u sjemeništu. Iz pisma se ujedno razabira, da je Kovačić Šenoi poslao i neku pripovijest, »posve istinit narodni događaj uz moje neke romantične primjese«, kako kaže Kovačić, Koja je to stvar bila, nije poznato. Tada je, čini se, imao već prilično dovršenu pjesmu »Arhimed«, kojoj je kasnije dao naslov »Noli turbare ciculos meos«. Hrvoje Hrvatić (»Vijenac«, br. 38 od 16. rujna 1876.). Po ugledu na neke hrvatske pjesnike, koji su u hrvatskoj prošlosti nalazili građe za svoje pjesme, i Kovačić je našao jaku historijsku ličnost, Hrvoja Hrvatića, ali je iznio historijski netočne pojedinosti. Noli turbare circulos meos (»Vijenac«, br. 42 od 14. listopada 1876.). Vidi bilješku uz pjesmu »Junak Žeravina« (pismo!). Pokojniku Ivanu Baliću, pravniku hrvatskoga sveučilišta, umr¬ lom u mjesecu veljači 1877. Kao student Kovačić radi mnogo u 267 »Hrvatskom domu«, studentskom društvu, koje je tada u Zagrebu Imalo značajnu ulogu. Ništa se gotovo u zagrebačkom javnom, dru¬ štvenom životu nije izvelo bez sudjelovanja »Hrvatskoga doma«. Društvo je osnovano još 1873. na Pravoslovnoj akademiji, ali nije bilo potvrđeno od vlade. Tek, pošto je 19. listopada 1874. otvoreno Sveučilište u Zagrebu, studenti ponovo zatraže odobrenje i dobiju ga istom u travnju 1875. Svrha društva je bila, da »podupire nasto¬ janje svojih članova oko duševne naobrazbe i unapređuje im dru¬ štveni život« (aimanak »Hrvatski dom«, 1876, str. 6.). Iako je -- prema pravilima — politika bila isključena iz društva, u »Hrvat¬ skom domu« se ipak najviše politiziralo. Veći uspjeh društva znaci svakako njegov aimanak »Hrvatski dom«, od kojega su u svemu izašle četiri knjige (1876, 1877, 1878 i 1880). Kovačić je ušao u »Hrvatski dom« odmah po dolasku na sve¬ učilište (1876), te je poslije smrti odbornika Ivana Balića došao na njegovo mjesto u odbor. Povodom smrti Balićeve Kovačić pjeva pjesmu »Pokojniku Ivanu Baliću«, koja izlazi u 44. broju »Obzora« od 22. veljače 1877. U »Hrvatskom domu« Kovačić je biran i u od¬ bor za uređivanje društvenoga almanaka za god. 1877. (II.) i 1878. (III.). Krvavi anđeo (»Hrvatski dom«, 1877). Vesele balade: I. M u k a i smrt, II. Mejdan. (»Hrvatski dom«, 1877). To su prve pjesme, u kojima dolazi do izražaja Kova- čićev humor. Na raskrižju (»Vijenac«, br. 26 od 30. lipnja 1877.). Pjesma je nastala po izlasku Kovačićevu iz sjemeništa. Metamorfoza (»Hrvatski dom«, 1878., str. 20—26). Povodom te pjesme Šenoa je. pišući o »Hrvatskom domu« za 1878., o Kovacicu napisao slijedeće riječi: »Antun Kovačić uvrsti u knjigu »Meta¬ morfozu«, odugu, fantastičku pjesmu, koje uistinu ne bi mogli pravo definirati. U Kovačića ima vanredno silna i bujna fantazija, puna plastične sile, ali on često puta nije jak zauzdati je prema za¬ konima estetike, fantazija ga zavlači poskočice, plodovi mu postaju nejasni, slike mu se navalice gomilaju, a iz svega izlazi brzo mije¬ njajući se kaleidoskop, gdje pjesnička idealnost klone vise puta u krupnu materijalnost. Te mane ima i njegova ditirambicka »Meta¬ morfoza«. Na str. 23. opisuje na pr. alegoričnu sliku Galateje, te joj pridaje silu kojekakvih predivljih, prevelikih prispodoba. Ljubav je tu prematerijalno opisana. Kovačić mora svoju fantaziju pro¬ čistiti«. Književna pisma »Vijenac«, br. 3 g. 1879.). Gajbija (»Vijenac«, br. 9 od 2. ožujka 1878.). Ovu je pjesmu na¬ pisao Kovačić prema pričanju, koje je čuo u Gradiški, kad je 1874. putovao po Slavoniji i sjevernoj Bosni. Gajbiju spominje i u prvoj svojoj pripovijesti »Miljenka«, štampanoj u »Primorcu«, 1876.. br. 62—68. A . X, . « U vezi je s tom pjesmom Kovačićevo pismo Augustu Senoi, ko¬ jim, negdje u siječnju 1878., traži predujam za predatu već pjesmu, a ujedno mu u prilogu šalje pjesmu »Robu poklada«. Kova- 268 čićevo pismo nalazi se sada među Šenoinim spisima u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Evo ga: Veleučeni gospodine! Kada sam bio kod Vas, kazaste mi, da pjesmu »Gajbija« mo¬ žete tiskati tek onda, kada se svrši prievod amerikanske pripoviesti, što sada teče. To će dakle biti u mjesecu ožujku. Pošto ju mislite tiskati, a obseg njezin Vam je poznat, to bih se usudio dobrotu Vašu moliti, da li bi mogao u ovom mjesecu do¬ biti predujam u ime honorara njezinoga i to barem dvie trećine od Svote, koju bi mi opredjelili honorarom. Već se jednom utekoh dobroti Vašoj, pak me ne odbiste; i sada se pouzdajem, da ćete to učiniti. Dioničkoj je tiskari pako sve jedno, osobito kod malog predujma. Uz to prilažem ovu pjesmu: imajte dobrotu pročitati. Ako je zašto, zadržite ju; nije li, nedaleko plamti bukteća proza peći. Da Vam ne dosađujem i da Vas ne uznemirujem, molim liepo, da mi javite o uspjehu moje molbe u dvie rieči pismeno bud na sveučilište bud u moju kancelariju. Dubokim počitanjem i naklonom Antun Kovačić pravnik. U jednoj bilježnici, u kojoj je Kovačić bilježio račune i razne bilješke, zabilježeni su stihovi, koji su upravo varijanta stihova 88, 3—5 u tekstu »Gajbije«, a glase: Šuti mudrost tvoja! Al’ ja znadem, tako meni dina, Džamija će sjat u Beču ljepša nego Sofijina! Šuti mudrost tvoja Ana Cesargradska (»Vijenac«, br. 19 od 10. svibnja 1879.). Kao što sam Kovačić kaže u primjedbi, pjesmu je ispjevao »po narodnoj zagorskoj priči«. Fata morgana. II. spjev. Pjesma je štampana u 79. broju »Slo¬ bode« od 4. srpnja 1879. bez potpisa, ali je sam Kovačić spominje kao svoju u jednom nepotpunom popisu svojih književnih radova. U njoj Kovačić šiba predstavnike narodne stranke (našinci, prak- tičnici, jugoslavci), koji misle samo na sebe i na svoje poslaničke dnevnice, a ne mare za narod, koji stradava. Osobito napada Josipa Miškatovića, kojega u pjesmi zove patar Richelieu. Stranke prava davorija (»Sloboda«, br. 126 od 22. X. 1879.). Ko¬ vačić je dosada bio među onim studentima, koji su također bili za to, da se poštuju hrvatska historijska prava, ali su u svojim postup¬ cima bili umjereni. Zbog toga su ih radikalniji omladinci, pristaše Ante Starčevića. napadali nazivajući ih Mlado-Hrvatima. Međutim, kad je poslije okupacije Bosne i Hercegovine (1878) došlo do oštrijeg 269 diferenciranja u hrvatskoj politici, kad je Ante Starčević ponovo počeo okupljati oko sebe pristaše, osobito omladinu, i kad je u Su¬ šaku pokrenut pravaški list »Sloboda«, Kovačić prelazi sasvim na stranu Starčevićevu, pa odsad i svoje radove piše u duhu Starče- viceve politike. Među prve takove radove ide »Stranke prava da¬ vorija«. Živim pokojnikom I—IV. Travestija po P. Preradoviću. (»Slo¬ boda«, br. 26 od 24. veljače 1880.) Četiri soneta, objavljena nekoliko dana poslije pada bana Mažuranića. Prvi se odnosi na Mažuranića, koji je odstupio 21. veljače 1880., drugi na Josipa Miškatovića, treći se tiče J. J. Strossmayera, a četvrti načelnika zagrebačkog Mati je Mrazovića. Smrt babe Cengićkinje. Travestija posvećena rodo- ljubonarodnjakah novorođenici god. 188 0. Sušak, 1880. — Štampana je anonimno, tri mjeseca nakon odstupa Ivana Mažuranića s položaja bana, i brzo postala vrlo popularnom. Su- šačka »Sloboda« je o njoj napisala veću recenziju nego o ikojem Kovačićevu djelu. Pored ostaloga, tu se kaže, da djelo zauzima »bez dvojbe dostojno mjesto u hrvatskoj lijepoj knjizi, te ne zaostaje nimalo za onom poznatom pjesmom »Smrt age Cengijića«, koju uz- digoše kao uzor pjesništva... U pjesmi zrcali se vjerno značaj i rad naših narodnjaka, poglavito onih gončina, koji su krivi našoj nesreći.« (»Sloboda«. 1880, br. 68). Drugo je izdanje god. 1911. priredila knjižara Sokol u Zagrebu, a treće, bez oznake godine, knjižara Kugli u Zagrebu. Kako su pojedinosti »Smrti babe Cengićkinje« u vezi s tada¬ njim hrvatskim političkim životom, to su i imena, koja se tu spo¬ minju, sve tada poznati hrvatski političari. Naslov je dat prema djelu Ivana Mažuranića (»Smrt Smail-age Cengijića«), kojega Kovačić zbog njegova, kako su pravaši mislili, slabog i neuspjelog banovanja, naziva babom. Imena događaji i druge pojedinosti, koje se spominju u »Smrti babe Cengićkinje«: 108, 1 Ivša-ban — ban Ivan Mažuranić 108, 3 Markov trg — sada Trg Stjepana Radića u Za¬ grebu, gdje su bili banski dvori. 108, 4 Sluge — t. j. politički suradnici, narodnjaci, koji su tada imali vlast u svojim rukama. 108. 5 Misle se zatvoreni studenti-pravaši, koji su 19. stude¬ noga 1879. demonstrirali protiv članova regnikolarne deputacije (Jo¬ sipa Miškatovića, Nikole Krestića i Matije Mrazovića) i porazbijali im prozore. Svi su demonstranti osuđeni na zatvor, koji su i izdržali — osim Kovačića. On se je — kako piše »Sloboda« u br. 30., g. 1880. — »obratio prizivom na samoga kralja, iza kako je vlada prije svim priziv odbila bila. Dne 1. t. m. primljen je bio g. A. K. u audijenciju kod kralja te je osobno uručio nj. veličanstvu svoju molbu. Očekuje 270 se dakle u tom i pravedna odluka kraljeva.« Kovačić nije bio za¬ tvoren. 108, 7 Matek fiškal — Matija Mrazović 108, 8 Joza žurnalista, Joza fratar — Josip Miška- tović 108, 24 Bachovi patenti — strogi zakoni, koji su u Hr¬ vatskoj uvedeni za vrijeme Bachova apsolutizma (1850—1860). 109, 14 S t a r i — dr. Ante Starčević 110, 3 »Stranka rada« je osnovana među studentima, da oslabi djelovanje studenata pravaša. Članove te stranke zvali su pogrdno »radnici« i »arbeiteri«. Bili su to članovi »Hrvatskoga doma«, koji ostadoše u društvu, dok su pravaši izašli iz njega. Po¬ magali su ih A. Šenoa i »Obzor«. 110, 4 Roditelja svojih muke, t. j. »obzoraša«, pod čijim su se okriljem nalazili i koji su dali poticaj za osnivanje »Stranke rada«. 111, 12 »Tamničare Mateka fiškala« — studente, koji su u zatvoru zbog demonstracija. 112,19 Narodnjaka — vjernog austrijanca, t. j. onih, koji su bili za to, da se Hrvati priklone Austriji, a ne Ugarskoj. 113 Mračnjak — Josip Miškatović 113,7 Žakanjski vlak — vlak preko Žakanja, kojim su hrvatski delegati putovali u Peštu. 113. 32 Valjak — cilindar 114, 13 Ti sz a — predsjednik mađarske vlade. 114, 33 Junak Rauchovih vremena — t. j. dok je bio ban Levin Rauch. 115, 7—9 Aluzija na dijeljenje službe rodbini iz Primorja. 115 »Krdo« — hrvatski delegati na peštanskom saboru. 116, 28—29 Stare narodnjake — nove mađarone, jer su se na¬ rodnjaci fuzionirali s mađaronima i tako sami postali mađaroni. 117, 10 Ni kiša — Nikola Krestić, predsjednik Hrvatskoga sabora. 117,14 »Obzor« — sveto pismo — glasilo narodnjačko. 117, 16 Mecena — Josip Juraj Strossmayer 118. 13 Trojednica — tro jedna kraljevina Dalmacija, Hr¬ vatska i Slavonija. 120, 17 Otac Konstantine — Košta Vojnović, knez užički 121, 20 Aluzija na dnevnice pokojnoga zastupnika Jakića, što ih je, prema pisanju novina »Magyarorszag«, dva mjeseca primao Josip Miškatović (»Sloboda«, 1880, br. 1.). 122, 33 Majin jezik — mađarski jezik 125, 36 Birokrata Schmerlingovog doba, t. j. iz vremena austrijskoga ministra Schmerlinga. 126, 2 Doktor Marjan — dr. Marijan Derenčin 271 128, 4 i d. Aluzija na nemilosrdno utjerivanje poreza u Hr¬ vatskoj. , . 128, 33 David Antun (Vidi napomenu o Kovačicu i pjesmi »Petrovim štakam«). 130, 3 J o v o — Jovan Živković 130, 4 Ivša Novljanine — Ivan Vončina 137, 3 »Pakrački dekret« — dekret o otpuštanju iz službe 138, 11 Staroga stekliša — dra. A. Starčevića 139, 9 Saborske adrese — predstavke Hrvatskoga sa¬ bora 139, 27 Patenti — zakoni, naredbe 139, 36 Glasovitu pjesmu Cengićkinju — ep »Smrt Smail-age Cengijića« 141, 18—19 Mađaronskih duša staru gardu — stare mađarone, koji će doći na vlast poslije pada Mažuranićeva. 146,6 Sve do Jaske i ćak do Sušaka. U Jaski (Ja- strebarskom) je tada živio David Starčević, a u Sušaku je izlazio pravaški list »Sloboda«, koji je napadao narodnjake (mađarone). 148, 10 Laća — grof Ladislav Pejačević, koji je imenovan hrvatskim banom 21. veljače 1880. 148, 13 AT tu blizu i Rauch puške pali, t. j. i bivši ban hrvatski Levin Rauch imao je udjela kod pada Mažuranićeva. 148, 22—23 Aluzija na natjecanje između Ivana Vončine i Jo¬ vana Živkovića za visoku službu. 149, 1 Jurja groblje — Jurjevsko groblje u Zagrebu, blizu kojega je stanovao Josip Miškatović. 150, 25 Aluzija na sabiranje novca za Segedince postradale od poplave. 150, 31 Prvi domovine sin — J. J. Strossmayer. Promjene, koje je izvršio Kovačić u rukopisu I. Babovanje 109, 30 Iza ovoga precrtan je stih: [Tek se gubi — a u noćnu tminu] 110, 3 [»Stranka rada«...] ispravljeno u: ista »stranka rada«... 111, 17 [vodite ih] vucite ih 111, 18 Iza toga precrtan je stih: [Jer svim tada dobro bit nam ne će] 111, 26 [jošte] od njih 112, 9 [na nebu] medj svetci 112, 29 [crno] čuvstvo... 112, 32 [Kano baba Cengićkinja], [Silna ’e...] jaka ’e Baba-Cen- gićkinja; II. Mračnjak 113, 3 [gorčije] gorko se ... 113, 5 [slavosrbe] narodnjake 114, 1 [signum] znamen 114, 19 [Joza] pade more.. 272 114, 26 [dok su puni tvoji] dok se puni tvoja kesa 115, 15 [Vašemu] i svome...; III. Krdo 115, 4 [desetak] sto; 116, 25 sumum 116, 31 [trbuh izpod brade] duša narodnjačka 116, 35 [slavosrbsko] narodnjačko...; 117, 10 [zvali] zvao 117, 23 [Sam bi Tisza jedva znao] Sam će Tisza jedva znati 117, 26 Iza ovoga precrtan je stih: nemre poslat veće jade; 119, 14 Iza ovoga precrtan je stih: na viljuški [oštroj vrti] veseo vrti; 122, 30 [Arpada unučad] ljubezne Madjare; 123, 9 Iza ovoga precrtan je stih: kad mu dali premalenu službu 123, 14 al [uživajte se] i užijte se 123, 15 [kajite se] užijte se ... 123, 16 ... [kajite se] užijte se 123, 17 [kajite se] užijte se... [stari] crni djavo 123, 19 [Kajite se] Užijte se... [stana] žića 123, 21 [kajite se] užijte se... 124, 11 [fla] bocah 125, 3 [zavarah oči] obsjenjivah ljude 125, 17 [radje da se okrenemo k Beču]; 125, 20 [želite li] žudite li... 125, 23 [pojca Čengićkinje] Babu-Čegićkinju 126, 3 [riečanskog] primorskog 126, 13 Iza ovoga precrtano: i njih sini — vinom u praznini 126, 22 [svakomu] mnogomu 127, 15 [četa] [sta] krdo IV. Prasak 127, 16 pak pomnaža [haračlije ljute] birokrate [ljute] skupe 128, 2 birokrati [time se podiele] kano svećenici 128, 11 [no ciel harem tražili bi oni] 128, 12 da je koran [zakonikom zemlje] [kakovim fermanom] kakav ferman barem. 128, 17 [jašu] gramze 128, 18 [ljuće raje] kano raju 128, 19 [puče] narod 128, 20 [samo ferman] tek fermane... 128, 24 [trojednički puče] jadoviti puče; 128, 25 Kriv [si] je ... 128, 27 [da ju [nose] braći [si Magjarim]] da ju koji braći prepazari 128, 38 [Dobar] Vriedan 129, 14 [ljuti] viti; 129, 25 [Ivša] David 129, 31 džilita se [na grb trojednice], ne [pogadja] pogodiv mete, 18 Kovačić: Stihovi 273 [te ne sgodiv svoje mete.] 129, 32 [da ukori mene tada stižu] 129, 33 [vazda vjerna i vazda lojalna] 129, 34 kamo 1’ da [mi] se zlorad[i] stekliš[i] smije [Grohotom se na to smije] 130, 2 [kad već Tisze planu povjerenje] kad su dosad već stekliši krivi! 130, 15 [dobre] sinje 130, 16 [krutih lj gladnih] hitrih _ ... . . 130, 35 velik pjesnik [Age-Cengijića] Baba-[Čengijicka] Cengickinja 131* 2 [što je goder izdao im dosad] da [mu] joj... 131, 35 ne bi li nam [izbavio] cieli pobro harač 132, 8 [nesi] neizvjesno 132, 30 [nemile] surove 133, 13 [spremajte se] priprav’te se 134, 10 [hrabri] sdvojni . 134, 10—19 Sa strane ovih stihova olovkom je Kovacic napisao: 3 arak tisk. svršuje sa: grobovi su mniš ota- cah hrvatskieh, nadalece kieh slovjaše ime slavno. Ispod toga, također olovkom, slab.m rukopisom: Velikomu učitelju istine (? teško čitljivo), [uči¬ telju] otačbeničtva, [učitelju] povjesnice, [otačbeničtva] i pravah hrvatskoga naroda pripošilje A. Kovačić neka opet [popnu se na] vladu... 136, 10 [Arpad] Magjarčad 137, 4 [vjerno] neumorno 137, 19 [vukah] stoke 138, 2 [hrabri] momci 138, 6 [da se stekliš s trojednice briše] sa steklišah ... 138, 11 [mračnjaka] stekliša 138, 15 [iubanjah osornih] zasukanih glavah 138, 25 [stari] [pojac »Čengićk nje«] Baba-Čengićkmja 138, 32 [i zabrinut] i sav snužden 139, 5 na [razblude tielo] [lagode] udobnost tielo 139, 6 [razblude] [lagode] udobnost 139, 8 [stoje redom] ... 139, 9 [njihove] saborske 134, 11 [im biće] ih skoro ... 139, 18 [žice] c'evi . 139, 19 [nevin lučac i konjica tanka] s'tne piske i zavoje tanke. 140, ' 1 Iza ovoga precrtani su stihovi [Prometnuše žice verigami, nevin lučac u gvozdenu šibu, a konjica u divljega vepra: ali diplje] Diplje vazda ... 140, 25 [dotle] na to 274 140, 31 141, 26 142, 9 142, 21 144, 20 144, 22 145, 22 145, 29 145, 31 145, 32 146, 11 146, 14 148, 33 148, 4 148, 5 148, 23 148, 29 149, 8 149, 12 149, 14 149, 17 149, 18 149, 22 149, 26 149, 2 150. 36 151. 9 151, 12 151, 14 [nebom] trojednicom palačah [Iv^e hitro bere] [Ivše] banskih... [Dimovih] Rauchovih [svojom] vriednom [diplje] [gusle] diplje na [mek] trbušak [žice] cievi glasne [u Pešti] krajiške [smota se] sakri se [striela] munja [skoči Ivša — bome —] jadni Ivša propne se ... [»Ćengić«] Ćengić Iza ovoga precrtano: [dok kopita dizala je žaba Ivša stari: »Čengijićka baba!«] Iza ovoga: [ili da se medj austrijance broji!] Ovaj je stih u rukopisu ispred pređašnjega precrtan, pa je nap.san iza njega. [smrtno zrno doče] Tiszin glas sad doče [na dohvatu] u koštacu ... »Čengićkinja-Baba« [praktičnost] nagodba ... [ter] na ... »Čengićkinja Baba« [što je Tiszi šapnuo o Ivši] [kad je došlo na sviet...] [oto je Ivša izgubio ...] [narodnjačkoj četi te] V. Praznina [ulica] stazica [zaplienitil uzaptiti [neima] nije [topla] ljudskog [to je] ti [svaka duša hrabrog narodnjaka]. Na posljednjoj strani rukopisa, ispod stihova, uokvi¬ reno, stoji napisano: Smrt [Smrt] Babe Čengićkinje travestia [od Eustahija Kulašinova].Ovo posljednje je toliko precrtano, da se jedva čita. Na posljednjoj strani toga rukopisa precrtan je početak članka, po svoj prilici uvodnika za almanak »Hrvatsku«. Taj početak glasi: [Neizlazi almanak »Hrvatska«, da priklanja struji tobožnjega razdora, dosta naglašavana s v e u č i...] 275 Lirske pjesme: I. Mladost, II. Pročitah. Otkako je došao u su¬ kob s urednikom »Vijenca«, A. Senoom, Kovačić nije (od svibnja 1879.) ništa objavljivao u »Vijencu«. Tek poslije Šenome smrti javlja se opet u tom časopisu. Ove dvije pjesme izašle su u 3. broju »Vi¬ jenca« od 21. siječnja 1882. Pod Učkom. Pjesma je štampana u »Vijencu« 15. ožujka 1882. pod inicijalima K. K. Međutim, u Sadržaju »Vijenca« za 1882. piše da joj je autor Ante Kovačić. Zato je i donosimo u ovom iz¬ danju, iako nije sasvim sigurno, da je pjesma Kovačićeva. Kovačić, se naime potpisivao pod svoje pjesme ili punim imenom ili svojim inicijalima, a nije imao razloga da tako ne uradi i ovaj put. Put i oluja (»Vijenac«, br. 29 od 22. srpnja 1882.) Posljednje dvije strofe ove pjesme gotovo su sasvim jednake prvoj i trećoj strofi pjesme »S n a t r e n i e«, koja je sačuvana u rukopisu, a pri¬ padala je nizu pjesama, od kojih su prve četiri objavljene u »Slo¬ bodi« 1883., br. 87 i 88, pod zajedničkim naslovom »Pelin-cvijeće«. Čitava pjesma »Snatrenje« glasi: XIV. Snatrenje [Sanjah] Sanjam, da sam gordim carem Na prestolju od pjesama. Sunce mi je vječna žiža Uz prijestolje štono plama ... Skovaše mi pustu krunu Sve od suza crna oka Puci carstva — [sjajne] sitne zviezde Od zapada — do istoka. Sjajne dvore sazdaše mi U cjelovu djevojčinu ... [Ah, kra] I carevah — dokle sanjah — Kad se prenuh — sve uminu ... Posljednja strofa, sa strane teksta, glasi i: Sazdaše mi sjajne dvore Od bisera i alema I carevah — dokle snatrih. Kad se prenuh — ništa nema ... U ostavštini pjesnikovoj, koju čuva njegova porodica, nađena je pjesma San, koja je opet varijanta pjesme Snatrenje. Evo je: San Sanjao sam carem da sam Carstvu bajka i pjesama Svuda svietlo, sreća sama. Nigdje zloba, nigdje tama. 276 Moje carstvo to bje priča Tisuću i jedne noći. Sanjao sam... ljubav, sreća Nikad, nikad ne će proći. Sazdaše mi sjajnu krunu Od bisera i alema. Al* san prodje, ja se prenuh, Kad se prenuh, ništa nema... Zlatna kupa slasti puna To se meni sreća smije; Pijem žudno, al’ slast ova Možda jed je ljute zmije. Pod Klekom (»Vijenac«, br. 34 od 26. veljače 1882.). Kovačić je, živeći u Karlovcu kao koncipijent kod odvjetnika dra. Ivana Banjavčića, često odlazio na komisije po Lici, Gorskom Kotaru i Primorju, pa se, našavši se jednom ispod Kieka, brda, koje se spo¬ minje i u hrvatskim narodnim pjesmama, osjetio potaknut, da is¬ pjeva pjesmu »Pod Klekom«. Zagorju I. Pod ovim je natpisom poslao Kovačić god. 1882. tri pjesme A. Harambašiću, da ih štampa u »Hrvatskoj vili«. Međutim, Harambašić je objavio samo prvu. Druge su dvije ostale u ruko¬ pisu, te su u novije vrijeme štampane u »Građi za povijest knji¬ ževnosti hrvatske«, knj. XIV, str. 231—232. S druge strane ruko¬ pisa nalazi se poruka Kovačevićeva Harambašiću, koja je također objavljena u Građi, XIV, str. 232, a glasi: 12/2 82. Auguste! Šiljem ti ove pjesme. Tiskaj ih. kako su, jer sačinjavaju jednu cjelinu. Niti šta ispuštaj niti mienjaj. Proze ćeš dobiti za dva dana, nu valjda za br. 2. prekasno. Javi mi umah, je Ii bi bilo do četvrtka prekasno za br. 2. nešto o pok. Palmoviću poslati. On je bio moj osobni prijatelj te sam i u posjedu nekih njegovih listova. Pjesnik bijaše — a pobornik naše stranke. Valja, da mu se dostojno odužimo. Budi pozdravljen od svoga pobratima A. Kovačić 158, 18—19: Da usahnut [radje vole] Sutla voli, No da [dušman s njome] s njome dušman dieli Konju popa Jovana (»Sloboda«, br. 26 od 20. svibnja 1883.). Pop Jovan je Jovan Hranilović, kod kojega je jednom Kovačić vidio na konju Dušana Lopašića, pa mu je ta slika dala povoda za političku pjesmu. Kovačić, Hranilović i Lopašić, sva trojica knji¬ ževnici, bili su neko vrijeme dobri prijatelji, te su g. 1882. namje¬ ravali izdavati časopis »T r o b o j n i c a«, u kojem bi Kovačić bio 277 predstavnik naturalizma, Hranilović romantizma, a Lopašić rea¬ lizma. Hranilović je već bio napisao i predgovor i pjesmu »Troboj- nica«, namijenjenu prvom broju. Međutim, do izdavanja časopisa nije došlo. (Vidi: »Hranilovićevu spomenicu«. Novi Sad, 1935, str. 26—27. Tu je objavljen Hranilovićev Predgovor i pjesma »Troboj- nica«). Varijante: 159, 3 Pešta bi mu orden dala 159, 10 Ko da gramzi 159, 26 Meta su mu — dok su pune Zaplijenjena strofa glasi: Sad visoko napne glavu Kano kakav kaprol Laci, Koga sudba ironijom Na pročelje zemlje baci. Rukopis je pisan tintom, a zauzima jednu i pol stranu velikog formata. Treća je strana prazna. Na četvrtoj srani, gore lijevo, za¬ pisani su olovkom ovi stihovi: Jogunasti [ljudi što ste niemi stali], prkosni vi ljudi Sto ste pred tim spomenikom stali Kud vam pamet pamet (!) po prošlosti bludi, Prvaku stranke prava Dru. Anti Starčeviću u slavu šezđeset- godišnjice imendana. Pod ovim naslovom štampane su u 70. broju »Slobode« od 13. lipnja 1883. tri pjesme: Harambašićeva, Hranilo- vićeva i, najveća, Kovačićeva. U Kovačićevu rukopisu natpis je: Šestdesetgodišnjici Dra. A. Starčevića 13 lipnja 1 8 8 3. — Pisana je lijepo, tintom, za štampu. 161, 27 Ovaj stih je drugom tintom, bit će u redakciji »Slo¬ bode«, zaokružen, vjerojatno zato, da se izbaci. 162, 35 Velik duh Tvoj [vragovom grmi] sokole bodri, 163, 7 Nego brukom [rozgati] rugat se stalo. Ovo je isprav¬ ljeno drugom tintom, valjda u redakciji »Slobode«. Isto tako je dru¬ gom tintom precrtan stih, koji je dolazio iza stiha 163, 8 [»Prorok, prorok sad će nas stari!«] 163, 37 na [srcih] srcu Pelin-cvijeće. Pod ovim natpisom objavljene su u »Slobodi« g. 1883. četiri pjesme: I. Velikani (br. 87 od 22. srpnja); II. B 1 a- ž e n s t v o, III. Zlatno pero i IV. Nije vaš (sve tri u broju 88. od 25. srpnja). Te pjesme, označene br. I—IV, a bez ikakva nat¬ pisa, sačuvane su među Kovačićevim rukopisima u Sveučiličnoj knjižnici u Zagrebu. Pod br. V je u rukopisu pjesma, koja počinje stihom: Svud se hvastaš, da si n a š ...; pod VI je pjesma s početnim stihom: Ona parla i švabčari..., objavljena u satiričkom časopisu »Bič«, god. 1884. pod natpisom: »Moderni vitezi«. Pjesme pod VII—XI u rukopisu nisu sačuvane. Pjesma br. XII u rukopisu ima natpis »Začaran o«. br. XIII »Sumnja« i br. XIV »Snatren j e«. 278 Pjesma I. u rukopisu znatno se razlikuje od teksta pjesme u »Slobodi«, zato je iz rukopisa donosimo u cijelosti. Stric mu bio kruhoborac miran, Drugi rod jak pjesnik patentiran, Zato i on posta fs prva] umah »nađem« I. Prvi dan mu rekoše: »ej, bit će!« Drugi: da mu u pameti sviće [Treći] Drugi dan ga prozvaše darovit, [A četvrti] Treći dan postao duhovit. [Peti dan mu] A četvrti pisahu »naš čuven«: Sad već bude ohol i naduven. [Šesti] Peti dan ga »velikanom« zvahu: Već se koči kano kralj u šahu. [Sedmi] Šesti dan je došao u sabor, [Bilo mite, grožnje i gulaša,] U taj drevni slavičnosti tabor. Bilo mite, grožnje i gulaša, Vapilo se: »domovina naša!« Rodoljubi — rodoljubovići, Poštenjaci — pošten jakovići. »Tko je s nami, nije proti nama, »A pravice — nisu prazna slama! »Neće biti biljega, harača »Stvorit ćemo trezno sve bez mača!« »Samo tiho a bez svake vike Došao je u »Visoku kuću«, Gdje se prava svijaju i suču. Tuj je posto »mudar i lojalan«, A sa šutnje »rhetor genijalan«. I politik Richelieu-u ravan, U svom klubu nenadkriljiv, slavan. Jer bijaše odmetnik Hrvata, Dobio je ime diplomata ... Da je brundo možda kad u liru, Evo pjevca jednaka Omiru ... To je ona stara naša škola. Što nam [stvara] [daje,] stvara genije od lola, A kad diple staračke zasvira Andjele će [stvorit] rodit od vampira ... [I volove čak patentizira] U pjesmi Zlatno pero (III.) između prve i druge strofe precrtana je strofa: 279 [Ti si danas propalica, Kukavica, prnja, hrdja. Hrvatska je bla^a majka Bit će T u nje milosrdja?] A u istoj pjesmi iza druge strofe još su precrtana dva stiha: [Redko kada plod donosi S toga ploda drkćeš — i Ti.] Pjesma IV. iz toga ciklusa u rukopisu glasi: Ja vam nisam misogen, Niti tmurni misantrop, Nit podmukli hipohonder, Niti laži podli rob. Ja vam nisam gospe mode Niti forme klanjalac; Nit austrijskh oficira Cankoliz: laskavac. Nit vrtorep »krasnog spola« Načičkana, naličena; Nit sam ludo motavilo Mladih grieha starih žena. ru mom srcu, ako isto, Iskrenost je. voljka šala I humora Tkoja iskra] i satire [Mala] Iskrica je tamo pala.] On ne puža pred baruni, Nit mu bivol Sokrat nije Niti Niemcem, vašem svjetlu, Lovorove vience vije. Nit poeta uzdišući Što nad grobom dragoj plače [A sa groba pred prozor] I otale sav občaran K idealu novom skače. Zato na njeg rado sikće [Svakojaka] Svaka tupa hlapimuha Ili mudrac, komu jedva Zavidit ćeš duga uha ... Nije nikad učenjaka [Došao] Na visoki došo prag Pjesma, koja se u ovom izdanju objavljuje pod naslovom »M oderni vitez i« (VI.). sačuvana je u rukopisu, ali u nešto drukčijem obliku. 280 VI. Ona parla i švabčari, »Ungebildet« smo joj mi. Svoje ne zna, tuđe kvari — To su njene kreposti. [Na njoj šumi] Meka svila na njoj šumi. Vjerovnici [pišu] knjige pišu; Kad ju [god] vide na sokaku Prijazni su i uzdišu... Netko reče, da je guska, A to nije mala pljuska. Stisnu zube, ciktat stala, Od ljutine zaplakala. Na to bane fićfirić, Njenih hira sladki ptić. Sa toljagom u kravatu, Sav izbockan i naprašen, I namazan i nakvašen. Stisnu ledja u kvadratu, Pak će kroz nos svome zlatu: Šta je, šta je [slad] moja bebo? Šta je tmurno [moje] čisto nebo? II’ se sruši carski Beč, Taj kulturni Eldorado? Europski diplomati Ne drže li svoju rieč? Vjerovnici li su prosti. Pak su možda kućni gosti? U mom mozgu voda kipi, U mom srcu sumpor plamti, Tko povriedi tebe, bebo, Neka znade, neka pamti: Da ću njemu kožu krojit, To je znano samo bogu — Što ja hoću — kad ja mogu!« Ona usta ko Junona, Ćas gledaše, pa jauknu Kano da joj srce puknu: »Čuj, šta oni, šta su rekli. Crnom paklu ne utekli. Da sam, jao, — to je ćuska, — Da sam guska! »Guska? Ništa više? Dobro. Samo tiše ... 281 To je strašno, to je grozno, I surovo i famozno! Sa strane: [Pak je vredno Da se srce, krvi žedno,! Hella klonu, nit ne diše ... Tko će stravu da opiše? »Mrtva Hella? Bože sveti! »Mene hvata groza, trema. Mrtva? Mrtva? Vitez vrisnu, Pobra skute i otisnu ... »Tko će sad se da osveti. »Tu junaštva više nema! »Mrtva? Mrtva?« vitez vrisnu Pobra skute — i otisnu ... Kažu, da još Hella živi... itd. do kraja kao u štampanom tekstu, osim stihova: I u s t a v 1 j a plemsku krv. Čovjek mu je bolni crv. Petrovim štukam (»Sloboda«, br. 125 od 19. listopada 1883.). Pjesma je ispjevana povodom seljačkih buna u Hrvatskoj, do ko^ih je došlo, kad je, po uputama iz Pešte, ravnatelj financija u Zagrebu, Mađar Antun David dao 15. kolovoza 1883. u Zagrebu i u nekim hrvatskim gradovima na financijske urede ob:es:ti grbove s mađar¬ skim i hrvatskim natpisom (»dvojezični grbovi«). To je izazvalo u Zagrebu demonstracije i prolijevanje krvi. Ali podiglo se i hrvatsko seljaštvo, jer se pronio glas, da novi grbovi znače i povišenje po¬ reza, koji su i onako bili već nesnosni. U sukobima nastupala je i vojska (uglavnom Mađari), koja je nesmiljeno pucala po hrvatskim seljacima. — U pjesmi se spominje i »stric na Uralu«, t. ]. Rusi, od kojih su pravaši tada očekivali pomoć. Trbuhu (»Sloboda«, br. 126 od 21. listopada 1883.). Rukopis se od štampanoga teksta razlikuje u ovome: Naslov se mijenjao ovako: [Oda] Trbuhu [oda] oda 171, 1 Sve Ti se klanja 171, 4 u tom su složni 171, 8 tko ga gdje nosi 171, 10 tko se s njim može 171, 11 šarenjačke [mješ] vam- pine 171, 13 mythički Kykli 172, 9 Što [ti] godj 282 173, 13 Brundajte [ljudi] lude! 173, 17 ah, trbuh, [ah] trbuh ... 173, 18 [On će u nuždi] U sili... 173, 21 [Ej, dvoje da bar mu udes ukobi:] Ej dvoje da bar mu udes udrobi: Pod »šarenjačkim vampinama« misli ljude slaba karaktera, promjenljive, u prvom redu članove narodne stranke. — »Vele- možni« je čovjek na visokom položaju. — »Većina« je narodna stranka, koja je na izborima dobila većinu terorom i falsifikatima. — »Magna charta« je u ovom slučaju hrvatsko-ugarska nagodba, sklopljena 1868. Metež (»Sloboda«, br. 155 od 28. prosinca 1883.). Rukopis je pi¬ san lijepo olovkom i sasvim je jednak tekstu u »Slobodi«. Moderni vitezi (»Bič«, br. 22 od 15. studenoga 1884.) Vidi str. 280—282. Pjesma je u ovom izdanju omaškom stavljena ispred pje¬ sme XXX. travnja ,a treba da dođe iza pjesme »Kameleonu«. XXX. travnja (»Sloboda«, br. 98 od 30. travnja 1834.). Ruko¬ pis, pisan olovkom, sasvim se slaže s tekstom u »Slobodi«. Pjesma budućnosti (»Sloboda«, br. 113 od 7. maja 1884.) Himna prvom hrvatskom pjevačkom društvu »Zori« na nje¬ zinu dvadesetpetgodišnjicu (»Svijetlo«, br. 51 od 22. lipnja 1884.) U rukopisu je Kovačić posljednju strofu ostavio u ovom obliku: [Oj »Zoro« divna!] A onaj mračni Kad dušman kleti Na nas poleti Sjeti se poroda svog! [Narod] Barjak zagrli, U boj pohrli — [Štit ti] Štitom: Hrvati i bog!... [Svjetlu si mati Zato Hrvati Slave i diče ti dan porođenja] [Slavimo i dičimo dan joj porodjenja] [Slavimo dičan joj dan porodjenja] fPjevajuć pjesme u glas pozdravljenja!...] Narodu budi Srcem u grudi [Hrabri ga, kad mu smalakše snaga] [Kriepi ga, kada pati] [Hrabri mu vazda klonulu] Diži ga proti dušmanu vragu. Hrabri mu staru klonulu snagu Diži ga proti dušanu vragu. Ova je pjesma nastala povodom đvađesetpetgodišnjice djelo¬ vanja Prvog hrvatskog pjevačkog društva »Zora« u Karlovcu. Pro¬ slava je održana 1. i 2. lipnja 1884. Prisutna su bila društva iz go- 283 tovo svih hrvatskih mjesta, jer se ta proslava smatrala pravom C značajnom narodnom svečanosti. U odboru za proslavu bio je i Ko- vačić. koji je za tu zgodu sastavio i proglas na građanstvo. On ja na banketu održao i temperamentan patriotski govor. Kameleonu (»Vijenac«, br. 40 od 4. kolovoza 1884.) U rukopisu stih 3. počinje: Pa dodje... Posljednji stih: ...naši oni... Jaslam (»Sloboda«, br. 279 od 6. prosinca 1884.). Kovačić je u rukopisu iza natpisa stavio: (:Oda:) — Evo kako je pjesnik dotjeri¬ vao neke stihove mijenjajući pojedine izraze: 182, 2 [pokojnome Laci] pokojmčkoj sviti 182, 3 Kada [ga] ju 182, 4 Ironijom [pukom] presnom... [baci] hiti 182, 11 Zato [je i snašo] snosi jaše... 183, 5 Turobni svoj »i-ha« — [vukuć ga u tanku,] [staru] onu popjevanku 183, 6 Poniznu, lojalnu [svoju] [vječnu] staru jadovanku! 183, 7 [Ej] Oj 183, 9 [Mukotrpnih biti tvoje krvi ljudi] Tvoje krvi mukotrpnih biti ljudi 183, 17 Zar ga ne bi mogli medju Hune slati 183, 22 [po domaćem drumu] a domaćim drumom 183, 23 »Asinus« kad bude [posto bog] Apis u Hrvata, 183, 24 [takvih] vriednih 183, 25 I [kod] na 183, 29 [takva] crna 183, 30 [Da] Pa 183, 31 [Ali] Nego 183, 34 [im] vam 183, 35 [A kad dušmani ih odmicati stali] A kad odmicati dušmani ih stali — 183, 36 [Svi su, metanišuć,] Svi ste mameluci... 184, 1 znaš Napoleona 184, 2 [Kada] Koji 184, 3 [On će zlato sipat] Dok on zlato siplje 184, 4 [Pa će svud ih vući] Svuda će ih vući 184, 11 [Ako će nam život teći tako sporo] [Ako će nam teći život tako sporo] Neka, neka teče tmurni život sporo 184, 12 [II Jer 184, 13 [Klio! Kada budeš slikat povjest našu] Ej slikaru kad ćeš slikat povjest našu 184, 18 rzvieri ljudske]mandarini 184, 22 [»uzko-širji interesi] »uzko-širjimi« interesi Pod »jaslama« misli pjesnik visok, dobar položaj; »uža domo¬ vina« je Hrvatska, jer je tim »patriotama«, narodnjacima, mađaro¬ nima domovina i Ugarska; »mameluci«, »mandarini« jesu mađaroni. 284 narodnjaci; »usko-širi interesi« jesu oni, koji se tiču Hrvatske i Ugarske, ovdje ironično. Odisej kod Kirke (»Sloboda«, br. 293 od 24. prosinca 1884.) U rukopisu, koji je pisan tintom i gotovo se ništa ne razlikuje od štam¬ panoga teksta, Kovačić je stavio naslov: Odyssej kod Krke. Po Homeru. Napisao Ante Kovačić. Oblik K r.k e mj. Kirke dolazi još dva puta u rukopisu, što je po svoj prilici Kovačić namjerno napisao. Takav je oblik ostavljen i u »Slobodi«. Promjene u rukopisu: 185, 2 [tužni] ružni 186, 2 [pipu] lulu 186, 16 [k vam] ravno ... 187, 6 [skočio] djipio 187, 7 [Stadoh] Proklinjat... 187, 18 [biesu] podlu ... 187, 22 [svojoj madami] kapljice... 187, 26 [vratih] pragu 189, 13 [Otac joj] [Otca joj] Otac joj... 189, 16 [čegledskog kapetana] kečkemetskog kapetana 189, 26 [Natakli] Natukli... 189, 28 [janje] june 190, 4 u »Slobodi«: goste, u rukopisu: gostbe 191, 10 [Druge] neke... 192, 6 [kliknu] propišti 192, 13 [radosti] ludosti 192, 27 [drugi] neki, [treći] neki 193, 1 [zelenog sira] sira i žutog meda 193, 5 u rukopisu: polijao 193, 9 [duljilo] pružilo 193, 10 [stajala] rasla 193, 16 [svojih] polja 193, 23 [findjane] findjire 193, 24 [na taj otok boraviti samotne dane] tamo prodavat burzovne papire 194, 2 [stao] počeo ... uskočim 194, 5 [u metežu] sred meteža 194, 7 osušeno [ko hrastova] i hrapavo ko hrastova kora. U toj političkoj satiri udara Kovačić na hrvatske zastupnike na ugarsko-hrvatskom saboru, sve pripadnike vladajuće u Hrvatskoj narodne ili (tada) mađaronske stranke. Pod Kirkom misli pjesnik Mađarsku, odnosno mađarske vlastodršce. — Zajednička do¬ movina je Ugarska (pod kojom se misli i Hrvatska). P o z o r a š i (ili obzoraši) — ljudi, kojima je političko glasilo »Pozor« (»Ob¬ zor«); nekad su to bili narodnjaci, a kasnije, od g. 1880., t. zv. ne- zavišnjaci (nazvani tako po Nezavisnoj narodnoj stranci). — Dok¬ tor R a č k i je dr. Franjo Rački kanonik, učenjak i političar, desna ruka biskupa J. J. Strossmayera. — Botanik Šulek je poznati 285 kulturni radnik Bogoslav Šulek, rodom Slovak, pisac mnogih čla¬ naka i rasprava iz raznih područja. — Kliment Božić je bio urednik »Obzora«. — Doktor Mazura je odvjetnik i političar dr. Sime Mazzura. Sva četvorica bili su nezavišnjaci. Kritika budućnosti (»Sloboda«, br. 36 od 14. veljače 1885.) Va¬ rijante u rukopisu: 195, 1 [O dobri bože!] Dobri moj bože! 195, 3 Taj pun je zlata, [a onaj srebra] onaj pak srebra 195, 6 Tisću te »slavne« prvence 195, 9 [Gorski nam viri protiču »srebrom«] 195, 11 »Zlatne su krune« pokrile zemlju 195, 13 Te »zlatne« ljube, te »biser-dieve« 195, 15 Sve da imadu Hrvatskoj sličit: 195, 16 [Uh] Vaj 195, 17 Oh, što će biti od svega toga? 195, 18 Od svih tih zlaćanih kruna? 195, 19 Potomci reć će ... 195, 20 [Živilo mnogo je bluna] Mnogo je [živilo] pjevalo bluna! Velikom patuljku (»Vijenac«, br. 32 od 8. kolovoza 1885. i »Po¬ zor« od istoga datuma.) U rukopisu iznad naslova zabilježeni su ovi stihovi: [Ja nisam znao za veličinu Ni uma tvoga — ni tiela A1 pričahu ko o Mujezinu Sudbina puka] U visini ovih stihova, s desne strane, zabilježio je Kovačić metar: ^ — u — ^ ^ ^ U - U - KJ U — Razlike su prema štampanom tekstu ove: 195, 3 da ko kljuse revno 196, 3 Glad, bieda [rodila te] hrdja rodila te 196, 7 [Aj [Ta zlatno doba ] m.adih dana zlatno doba 196, 10 Na vražji rovaš ime pišuć 196, 12 [On] Za tebe ... 196, 32 Ti za njim [i žeš] crni ližeš prah Iza ovoga slijede dva precrtana stiha: [A ludov, ak te repom šikne,] [I ludim li ga repom šikne] 196, 34 I znanstveno ćeš [osvjedočit plebs] dokazivat 196, 35 Da on zastupa [danas] Europu!? 197, 4 Za [prava] čovječanska ... 197, 6 U lavljoj koži — lava? 197, 9 Da blatna usta mu zatvori, 197, 10 Da sgubi se — iznikne! Sveznalici (»Vijenac«, br. 45 od 17. listopada 1885.) Rukopis je pisan olovkom i slaže se sa štampanim tekstom. '286 Mučenik (»Vijenac«, br. 51 od 19. prosinca 1885.) Rukopis je pi¬ san lijepo, tintom, za štampu. Razlika ima tek nekoliko: 200, 3 Dok bolje dade velik — bog! 201, 11 Ak’ traži život bog — i car: 201, 25 [Za sve] Svi za ... 202, 2 »Ej, diži [motiku i] motku, hvataj kuku!... Njekad i sada (»Vijenac«, br. 4 od 23. siječnja 1886.) Pjesma je upućena nekadanjem školskom drugu, sada pjesniku i prijatelju Kovačićevu, Jovanu Hraniloviću. Zadnja žudnja. Ova je pjesma izašla u »Vijencu« br. 19 od 8. svibnja 1886. Međutim, u Sveučilišnoj knjižnici među Kovačićevim rukopisima ima šest rukopisa-varijanata iste pjesme, a na jednoj je natpis: Petar Keglević (152 1. Epos). Većina stihova pjesme »Zadnja žudnja« nalazi se u tim varijantama, ali u njima ima i mnogo novih stihova. Kako su na četiri rukopisa napisana već po dva dijela, a na jednom piše i sadržaj ostalih triju dijelova, to postoje dvije mogućnosti: 1) ili je Kovačić iz započetog epa uzeo jedan dio stihova te ispjevao još nekoliko novih i tako napisao pjesmu »Zadnja žudnja«, ili je 2) uzeo veći dio pjesme »Zadnja žudnja« i htio je proširiti u ep, za koji je napisao i čitavu osnovu. (Vidi varijante »Petra Keglevića«). Naši trutovi (»Vijenac«, br. 38 od 18. rujna 1886.) Isprike vremena (»Vijenac«, br. 42 od 16. listopada 1886.) Pokornome kljusetu (»Vijenac«, br. 50 od 11. prosinca 1886.) Evo Kovačićev.h promjena u rukopisu i razlika u štampanom tekstu: Natpis: Pokornom kljusetu 210, 1 [s i je; tako i u: 210, 3 i 4 210, 5 [ti] mu; tako i u: 210, 8 210, 6 [ćeš] će 210. 7 [te] ga; tako i u: 210, 8 i 210, 13 210, 9 [kožu] [dlaku] dlake 210, 10 [krvoločno] nemilostno 210, 11 Već kod prvih udareafh] [objesio si] spustio je glavu 210, 12 [I pokorno grabiš sve] Pokornički hvatajuć za kiselu travu! 211, 1 [mjeri] gleda 211, 2 Da [je djogo tako slab] mu bič je toli jak 211, 7 Skinuo [je] mu... preda [te] ga 211, 8 Tuj rte] ga neki tuluman spraši sa uiarom 211, 9 [To ti budi] prva čast... 211, 11 smjehao 211, 15 [potukao] pomlatio... [ali sile nema] [da je u njeg snage] ali snage neima 211, 19 TDavno mu već ugasla] nestalo [prošle slave krunal [Uspomenil Slavnih đanah spomeni neima već ni truna! 211, 21 [gorka] tužna 287 211, 23 crknuti 211, 24 [Dokle] Poljem dokle ... Dvoličnikom (»Vijenac«, br. 43 od 22. listopada 1887.) Sačuvani rukopis, pisan olovkom, dosta se razlikuje od štampanoga teksta. Natpis je najprije bio: Danas, mjesto čega je stavljeno: Sada¬ šnjost, ali je i to precrtano i napisano: Prije boja: Natpis Dvoličnikom dat je kasnije, jer se u ovom rukopisu ne spo¬ minje. Ostale su varijante ovo: 211, 2 [I svi] Svi... 211, 3 [strahu] prahu 211, 5 [I svi] Svi su [plaho] drzko poustali 212, 2 [A sad] Tu im [gvozdje] strava 212, 9 [Svi] Pa junački bježe Natpis drugoga dijela mijenjao se ovako: [Sjutra] [Budućnost] Posije boja 212, 5 Sve je rodno i plodno: 212, 7 [Pjeneznice nasute zlatom] Zlatom nakrcane kese 212, 10 Po zemlji lete silni telali 212, 12 Izgubit će zube. 212, 15 Zakon i pravda [stoluje svuda] kraljuje svietom Iza stiha 212, 16 stavljen je znak za umetanje stihova, koji u ovom rukopisu dolaze iza slijedeća četiri stiha: Knjiga je bujna: proza i pjesma Natječu se o prvenstvo Narod je sretan, velik i složan A život mu je blaženstvo. Sada slijede stihovi, koje treba staviti ispred pređašnja četiri; brojeve uz njih, koji označuju redoslijed, stavio je Kovačić: 1. Kako i ne bi? (nečitljivo, precrtano, pa iznad toga tintom:) Sva se plemena 4. Prestalo lutanje sliepo. 3. [Prestala] Utrnu hinba, [prestala] smiri se kavga 2. Ujediniše [svi se] liepo. Dalje teku stihovi ovim redom: [Prosjala] Prosjao srca [vatra] oganj im neba Razplamtio oko i lice; Nisu već roblje korice hljeba — Plazavci — kukavice! Sa strane: Krv! »Tko bi u sreći krv jošte lio »Zvekanski ludov bi bio! »Za po — ak’ lieta [dodje do] bude gdje krvi »Mi [ćemo biti tad] smo tad vjerujte prvi!« Paralelno s tim: 288 Ej da ih vidiš kako sad gramze Nekada plahi filistri Pozivajuć se na slavna djela — Svi [će sad biti] bi rad bili ministri! [Svi su] Kako na hero [uzdigli] uzdižu glave: »Tko će ukrotiti lave?« Rat: »Ne biti triezan — to je divljačtvo Opreznost — prvo junačtvo!« (Potpis: Dr. Ante Kovačić) Uzvišenoj majci (»Vijenac«, br. 49 od 3. prosinca 1887.) U ru¬ kopisu je natpis najprije glasio: Majci Hrvatskoj, mjesto kojega je stavljen: Uzvišenoj majci. Roman protuhe (»Vijenac«, br. 1 od 7. siječnja 1888.) Rukopis je pisan olovkom, ali je mnogo popravljan olovkom i tintom. Naslov je pjesme najprije glasio Protuhina poezija, koji je Kovačić precrtao i iznad njega napisao Roman protuhe. Da se vidi, kako je radio, donosimo prijepis ovoga rukopisa sa svim pogreškama i pre¬ crtavanjima. [Ej, Timo, pehar vina amo] [Golube Timo, pehar vi] Ej golube [Timo] Tomo, rujnoga amo, 2eđno je (nečitljivo, precrtano) grlo [Timine] Markove duše! Sta si izbielio [te] oči te glupe? Novaca? Hej? Za danas ih dosta! Sjutra [u kesi] će biti opeta [je tmuša] tmuše, I drhtavice i [ljutog] ljuta posta. [Ti ćeš mi pomoć i preko praga] [Nitko mi ne će pružit zakrilje] A ti ćeš me bacit iz svoje špilje [Mudrače Timo] Oj mudrače Tomo — oj moje smilje! Pehar [pun] daj amo! Gavrani crni, graknite sada, Ne ćete danas prezirat Marka, Iz njeg ne viri satira glada, Gledajte kesu, zar je to varka? Gavrani oko hrapavog stola Lukavo očma stadoše strizat Prikučujuć se do svog idola, S požude počnu brke si lizat. Ej, čika Marko, na mnoga ljeta! Gdje li ti u med sjekira pala? [Gavrani moji, što vas to smeta?] [Godina stara — nije mi šala!] Punana kesa — nešto nas smeta, Gdje je ta ruža [perzijska] božična evala? 19 Kovačić: Stihovi 289 Ni jesi činovnik, trgovac ni jesi, Grive pod nosom ne kažu te popom; [Te] A liberalne čakšire [tvoje] tvoje, Ne vele da treseš Europom! [Cokole tvoje i laktovi] Po cokola i otvorenih lakta [Kažu] Znamo te [kano] dična vinskoga svata [No toliko u nas još takta] No u nas ima toliko još takta, [Po pergameni lica ti [sudeć] mjereć] Da, pergamenu lica ti sudeć [Bogami, niesi] [Kažem] [Sudimo] Tvrdimo: niesi aristokrata! Gavrani moji, poznam vas, poznam Kljujete [po mom krvavom mesu] moje krvavo meso. Sve ću vam reći, al ne, ti sbori, Fina i glatka gospodska keso! Tko te je pleo? Svakako dama — Možda mog prije tašta metresa — Ah, na nju da mislim-do bijesa! [Eh, pitanje takvo] Pusti to, Marko, — prazna je slama — I trice... Tuj mu zažagrilo lice. [Gavrani] Drugovi muklo šaptati stali [Sjeća se] Na ženu si misli: sbilja u šali! Istina vam je, gavrani moji — [Danas je] Pobratim neki od školskih dana Visok gospodin, uman ko bačva. Moga plemena daleka grana [Svakog Silvestra sjeti se mene] [I kada osvane godina stara,] [Ja snivam o njem te ga spomenem] (Sad slijede četiri stiha, uz koje je Kovačić stavio brojeve za njihov redoslijed i sa strane znak, da ih treba staviti iza stiha: A on se skruši i nekud se stuži 1. Na staro ljeto nekud se stuži 4. I mučeć, [takvu] [sitnu] kesu mi pruži. 2. Kad me ugleda, bolno uzdiše 3. U [svo] knjigah svojih nešto [upiše] zapiše) [Visok gospodin, uman ko bačva] Literat prvi, daleko slavan: [Ako li znate] Kada ministru papuče skroje On ditirambske ode mu poje; [I kada savjetnikl I kad mu pas (nečitljivo, ali čini se, da je najprije napisano Leo, pa ispravljeno u K a s t o r, pa i to precrtano i na¬ pisano iznad toga tintom:) Poluks bolan izdiše 290 [I] On [vam] tad zabrinut elegije piše. [Svakoga tj.] [Taj] Pobratim taj [u ljetu] samo jedanput [Kod puna stola mene [spominje] spomene] Ispred ovoga stiha stavljen je znak, da se ovamo stave dva stiha sa strane zabilježena: Na staro ljeto kod puna stola Oratorskom snagom mene spomene [Kako] koli sam [veli] silan talenat Koli mu srce za menom vene Al’ da svoj genij utopih u vinu! Na ovu mudrost u njegvom krugu Somovi glupi tronuto zinu: [Diveć se njemu...!] »»Utopio genij u vinu!«« I njem se dive ... A on se skruši i nekud se stuži Pa to su vam ljudi! [Ko i mi, zvieri] Zvieri, ko i mi, gavrani moji! Na nekih raste lavovska griva. Na nekih ima orlovskih krila Ali i orlovskih pandja! [Al] No čujte, [to je istina] istina to je živa: [Nijednog od] Nijednoga vas, nit [od njih] njih — ko mene — Nije ogrlila gorska vila ... Ej [Timo] Tomo, puni pehare prazne, Podaj ih brzo gavranom amo — [A mi da zapjevamo:] Sada pak svi o gorskoj [mojoj] vili Onu da staru moju zapjevamo: [Rodila] [Seljačka] Kmetica majka junaka Marka Rodila! Jednom u žegi [silna] težka ju žedja spopala Podji mi, sinko, na gorsko vrelo S peharom! [Donesi] Prinesi majci vodice bistre [Junače] Golube! I leti Marko na gorsko vrelo S peharom. Al [čudnog čuda] ugleda Marko [sgleda] kod gorskog vrela Čudo golemo Sagnula svoje [vitko] tanano tielo Vila gorkinja. A [Marku] Marko tresnu o zemlju pehar Od čuda! I jekom pustom sva zelen-gora 291 Se nasmija, A vila gorska Marka ogrli Blažena. Poleti s njime u vilinsko carstvo [Puno peh zlatnih pehara] Iznad ovoga stiha napisan je stih: Vina sladjana! I s njime pjeva i s njim se grli Đo dana bieloga! Zaludu žedna [majka] majčica čeka Marka svog. Potro je pehar — pa s vilom pije Vinca [sladjanog] vilinskog! I Marku junaku ne ima života Nikada — [Do gorske vile — i [rujna] vina! sladka! sladjana!] Zagrljaja do — gorske vile Do vinca sladjana!- »Ej, golube Tomo, ruj noga amo! Žedna su grla gavranskih duša, A [junak] gavran Marko nije [baš] šuša! Potro je pehar — da s vilom pije — Takova pjesma loša baš nije... !« Hrapavo grlo u noć se dere A gavrani pjani grozno se cere, I šapću muklo: »»Visok gospodin Uman ko bačva, ženu grli ... A [njega] Marka vino vilinsko pali Na ženu si misli: zbilja u šali!« Marku [zacakli sumorno oko] zacakle sumorne oči Ko divlja svjetla u bezdna jazu Zahriplje biesno, na noge skoči: Ej Marku junaku neima života Do gorske vile — i [rujna] vina sladjana, Oavrani moji! Sa strane: I [(nečitljivo) ga tamna noć] sune u tamu zimske noći, Ko da s nekim da se u njoj roči... A gavrani pjani graktahu tromo: »»Da si nam zdravo, golube Tomo! Pehari tvoji baš nam se mile, [A] No kad su Marka odniele vile! Đa si nam zdravo golube Tomo!«« • • * 292 Ukočeno, modro, ledeno tielo Gavrani [zvierski] crni [drpaju] drpajuć vuku. (Visok gospodin smrknuo čelo] Visok gospodin u krugu lola Mudračko svoje [smrknuo] smrknuvši čelo [O kakva] (nečitljivo) [ljuta je bola] Tako će svome podlome puku: »Istina vam je, gavrani moji, Pobratim on je od školskih dana, Moga plemena daleka grana! Ah kakav grozan, težki momenat Gdje poginu tako [velik] silan talenat!... I on se stuži i stao uzdisat I [umah svoje velike] [velike svoje] svoje velike [izreke] rieči pisat... A lole [naokolo glupo i] sve tronuto na to zinu: [Da genij svoj jadnik utopi] Utopio [genij] [svoj] jadnik genij u vinu. Prema bilješci u »Vijencu«, br. 6 g. 1888. pjesma »Roman pro¬ tuhe« izašla je g. 1888. u časopisu »Magazin fiir die Literatur des In- und Auslandes« u prijevodu Miletića i Tucića. Pjesme, koje su 1908. objavljene u »Mladoj Hrvatskoj« (Ljubljen sam i ljubim, Nazdravica, Sreća i zloba, Vjetrić, Daj mi čašu. Molitva i kletva. Sastanak, Rastanak, Pobratimu, Sam te sam), nađene su u korespondenciji pjesnikovoj, a ispjevane su 1877. i 1878. U »Mladoj Hrvatskoj« prvih šest pjesama nemaju natpisa, dok u rukopisu ima svaka svoj natpis. Rukopisi su sada u vlasništvu Kovačićeve porodice. — Pjesme se odnose na pjesni¬ kovu zaručnicu Milku Hajdinovu, dotada učenicu učiteljske škole u Zagrebu. — A 1 b e r t, koji se spominje u pjesmi »Pobratimu«, prijatelj je Kovačićev Albert Predojević, pravnik i kasnije odvjet¬ nik u Zagrebu. Umini... Pod zajedničkim natpisom: »Lirske pjesme A. Ko- vačića« sačuvane su u rukopisu dvije pjesme: Umini... iTočite mi... Natpis »Umini...« precrtan je olovkom i mjesto njega stavljen broj I. — Promjene u pjesmi »Umini«: 229, 4 [Tek je] To je... 230, 4 Ne sred [pakla crnog] tužnog pakla vraga ... U pjesmi »Točite mi...« promijenjeno je u st. 5 [sjedi] plače S druge strane zabilježio je Kovačić ove izreke: I buha žuč ima. Bit će — kad se dva petka sastanu zajedno. Još se nije koza okozila, a već jare igra po polju. Hita muhe po zraku. Badava magarcu zlatna uzda. Traži gdje je plot opleten kobasicami. Robu poklađa. Pjesma je ispjevana god. 1878. Kovačić ju je poslao Šenoi, da je štampa, smatra li je dobrom. Senoa je nije ob- 293 Javio, te se ona dodanas sačuvala među pismima Senoinim. Vidi pismo Kovačićevo (bilješke k pjesmi »Gajbija«). Zagorju II.—III. (Vidi str. 277). Evo Kovačićevih promjena: II. 231, 3 [Ne kupa vam liepo lice] 232, 2 [Ubavo] Milotno 232, 3 A u bielih [vaš] svojih dvorih III. 232, 0 Kod [šaroga] šarena tekla Beča Posljednja strofa je dodana naknadno, a zapisana je na drugoj strani, ispod one poruke A. Harambašiću (Vidi bilješku uz pj. Za¬ gorju I.) Peta strofa počinjala je ovako: [Ponos] [Ponos vašeg starog doba] [Ponos naše stare slave] [Radja pjesmu novog doba:] »Svud se hvastaš, da si naš..., Začarano, Sumnja). Vidi bilješku uz »Pelin-cvijeće«. U pj. »Svud se hvastaš...« prve dvije riječi u 3. stihu 2. strofe glasile su najprije: [Malo misliš...], a iza 2. stiha 3. strofe slijedio je stih: [Fićfiriću drag: moj]. U pj. »Začarano« promijenio je Kovačić u 4. stihu 2. strofe [koju] možda... a u 2. st. 3. strofe (mlado srce ljuto boli) srce tebe ljuto boli. U pj. »Sumnja« u 1. stihu: [jedan] prvi Poslanica Ivši Von Chini, novomu Cultur-šefu. Pjesma je ostala u rukopisu. Ispjevana je god. 1882., kad je Ivan Vončina postavljen za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu pri vladi u Zagrebu. U pjesmi se spominju: Stipe, t. j. Stjepan Mažuranić, učitelj; Kobi, — A. Schlesinger, urednik novina »Agramer Zeitung«; Zec Miloš — urednik »Narodnih novina«; Fratar, plebanuš Joza — Josip Miškatović; Laća — ban Ladislav Pejačević, zvan »ban kavalir«; KuČijaši — mađaroni, koji su tada bili na vlasti; Tat-reformator — Ivan Vončina, za kojega se pričalo, đa je prisvojio sliku Mojsijinu, koja je bila vlasništvo grada Kar¬ lovca; Novljani — stanovnici Novoga, rodnog mjesta I. Vončine, koje ga je izabralo za zastupnika u sabor; Jurja-ves — predio u Zagrebu, gdje je stanovao Josip Miškatović (danas Jurjevska ulica). Varijante u rukopisu: 294 234, 1 [baš] već 234, 7 Iza ovoga stiha precrtan je stih: [Za tvoju dušu bogu se molim] 234, 20 Iza ovoga stiha precrtao je Kovačić dva stiha: [Fratar o klinu da mora visit Mise da ne će Laciju misit.] 235, 21 Iza ovoga precrtana su tri stiha: [Nadom već neki u tebe zure] [Na prvom mjestu pedagog Stipe] [Delija pipe.] 235, 28 Iza ovoga precrtano: [Jerbo u tebe malo je soli] 235, 30 [te] ga U Sveučilišnoj knjižnici, među rukopisima Kovačićevim, nalazi se olovkom i tintom napisanh ovo nekoliko strofa-varijanti pjesme Poslanica Ivši Von Chini. Slijedeće četiri strofe, pisane olovkom, precrtane su tintom. Predteče moje [opjevahu] znadu već tebe; Ne znam, zašt’ mene nešto sad grebe, da [vili svojoj] svojoj vili nedadem mira i tražim od nje sira i žira, da hodočastim [u] nov u tvoj šator tat — reformatori Kažu da Laća [tebe baš] voli te kruto [jerbo u tebe malo je soli] jer od stekliša puno si guto a kučijaši današnje vlade [takove ištu za svoje parade] sve nešto snuju, sve nešto grade Predteče moje, neznam, baš kako [A] s tobom se ljube i naopako Nu ja te, Ivšo, iskreno volim Pa te sad ovim pokorno molim Džilitom da se na me nehitaš, Nego da čitaš. U Vinodolu [delija] pedagog Stipe, Čuture vitez, delija pipe Tamjan je tebi palio [bolan] biedan Bijaše, vele, tada baš žedan; [Nešto] Ne znam zašt’ mene nešto [baš] sad grebe Pozdravit tebe. Iza ovih strofa dolazi tintom pisana strofa, uz koju je znak za umetanje. To jest, ovu strofu treba umetnuti iza strofe trinaeste; gdje je također isti znak za umetanje. 295 Joza tog vraga dobro razumi, Vas pak dvoje — stari ste kumi. [Kažu, da obim prazne su glave] Kažu da prem su glave Vam prazna Ali i ljudske misli su razne Narod još gleda na tuste snaše Mješine Vaše I Slijedeće tri strofe zabilježene su olovkom iza pjesme »Snatre¬ nje«, koja pripada ciklusu »Pelin-cvijeće«. Posljednja je precrtana tintom. Barbari samo tomu se čude, A uz barbare stekliške lude. Onda tek misli bile su tvoje, Sto je godj »vaše — to je i moje«; Bio si tumač tek komunizma I liberalizma! Neka pravaši jezike bruse [A ti se, Ivšo, potegni u se!] Ti ćeš se, Ivšo, potegnut u se! [Pa kada bude do prve sgode] Pa kada budeš u prvoj sgodi Nadam se, da ćeš po staroj modi [Prisvojit] Pružiti svoje dugačke [prste] šape [Pasti ko cigan okolo vrata] [Lacinog hata!] Neka zahlape!... [Ono, što kra] [Ah] Moja već muza postaje triezna, Bulji ah očima kano u bezdna; Rukom me biedno za grkljan šćepa, Sve nešto bunca, sve nešto tepa: Pismo već [čate] štiju tek što se rodi — [A] Još u »Slobodi«...!? Kor teš Vjerujem, Retor i Zlatno tele ostale su u rukopisu, koji se na¬ lazi kod Kovačićeve porodice. Za Kovačića su sve četiri značajne, a osobito je u tom pogledu vrijedna pjesma »Vjerujem«. Neron. Rukopis je pisan olovkom i mnogo je precrtavan. Evo kako je Kovačić mijenjao tekst: St. I Iza ovoga precrtan je stih: [Božanski Rim za veleslavljem goril 20 « 4 [U] Ta robstva [jada] boli i nevolje nema %—10 2. Dok čovječanstvo u truležu drema 1. [II] dok robski [pak] puk u [težkih] ljutih negvah strada 13 Ah, [blažen] sretan narod — [crni] puki rob do roba! 14 [I] Ta... 15 [Da] Pa... 16 [Dok Neron car je, bog i imperator] [Rob robovom je] 17 [Bakantica u carski plašt obukla] 19 [Vaj, luda li je bajka demagoga] Str. 242—243. Kovačić je znao zapisati stihove na komadiću papira, na kuverti, na kakvom službenom aktu, na rukopisu kakve pjesme, molbe, jednom riječi, na onom, što je imao pri ruci. Tako su i ovi stihovi zapisani odvojeno, te su sigurno pripadali nekoj Ko- vačićevoj pjesmi, koja se jamačno izgubila. Stih 5. u pjesmi »Grizli smo se...« glasio najprije: [Smijemo se a vi ljuti] Mili bože, čuda golemoga. Pjesma je objavljena u »Građi za povijest književnosti hrvatske«, knj. XIV, str. 232—233. Nastala je g. 1884., jer se za Ladislava Pejačevića, koji je prestao biti ban 4. rujna 1883., kaže »Lacu pokojnoga bana«. U toj se pjesmi spominju mnogi ljudi, uglavnom zastupnici narodne (vladine) stranke — mađaroni. Evo poznatijih: B a b i ć Tito, otac književnika Ljube Babića Đalskog, odvjet¬ nik i podžupan varaždinski; nekad ilirac, kasnije mađaron. »J o v o sa barunskom petom« — Jovan Živković. Ciraki Franjo, književnik i načelnik grada Požege. Narodni zastupnik unionističke stranke. Poznate su njegove »Florentinske elegije« (»Vijenac«, 1872) i idilski ep »Jankovo ljetovanje«. Zbog po¬ litike napada ga Kovačić i u feljtonima »Iz Bombaja« (»Sloboda«, 1884). Kršnjavi Izidor, profesor povijesti umjetnosti na sveuči¬ lištu u Zagrebu (1878). God. 1884. izabran je kao kandidat narodne stranke za zastupnika u hrvatskom saboru. God. 1891. postaje pred¬ stojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, gdje mnogo radi na podi¬ zanju školstva i naučnih ustanova. Od 1907. do 1918. opet je pro¬ fesor sveučilišta u Zagrebu. Pisao je članke o umjetnosti, a preveo je »Božanstvenu komediju«. G j u r g j e v i ć Vaso, advokat u Osijeku. Jedan od stupova unionističke stranke. God. 1897. postaje predsjednik Hrvatskoga sabora. »K avalir Bartol Durak« — Bartol Z m a j i ć, nazvan ovdje »Durak« prema starcu Duraku u »Smrti Smail-age Cengijića«. 297 »Fratar kapelan«, »arkivar Joža« — Josip Miškatović. Zec Miloš — urednik Narodnih novina i političar. Vučetić, »doktor gulaša«, je Stjepan Vučetić, kanonik, ma¬ đaron. , , x Ostali, koji se u pjesmi spominju, nisu od većega značenja. Promjene, koje je Kovačić izvršio u rukopisu: 244, 11 [Koji djavo medju nje ga posla] Tko ga djavo baš u sabor posla Petar Keglević. (Vidi bilješku uz pjesmu »Zadnja žud¬ nja«). Od ovog su epa neke varijante objavljene g. 1939. u XIV. knjizi »Građe za povijest književnosti hrvatske«, str. 227—230. U Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu sačuvano je šest varijanata — fragmenata. Posljednja varijanta bit će ova, koju objavljujemo u ovom izdanju na str. 245—247, jer je pisana lijepo, tintom, za štampu; jer je u kraćem, lakšem stihu (sedmerac, osmerac, deve- terac); i jer ima natpis, dok ga druge varijante nemaju. S lijeve strane natpisa, iznad teksta precrtan je prvi natpis: [Ostanci Hrvatske] [(epos)] [Spjevao Ante Kovačić] [I.] Neke je riječi i stihove mijenjao Kovačić i u ovoj varijanti Evo tih promjena: 246.1 Europa? Još u zibci [mlada] dremlje 246,32 Na [Europu] Evropu tad zaup: 246,37 Mi [plien smo] azijatskom — plien smo — zvierul 247.1 A1 [Europa] Evropa u snu čami 247,3 [I narod jošt se] I puk se jošte medj se trvi, 247,5 [Ta] Svud mejdan ima biti prvi — 247.11 [Te prodaje se Mljetčaninu] Prodavajuć se ... 247.12 [Ii Alahovom Mujezinu (Turčinu)] 247,20 Ovaj je stih precrtan ispred predašnjega, t. j. ispred 248,19 247,21—23 Sa strane ovih stihova olovkom su napisani i pre¬ crtani ovi stihovi: [U miru, borbi i na bojnom polju Izdisali su vragovi nam [ljuti] crni A danas? Jao] 247,28 Na [svome] srcu živom grijuć zmiju! Ova, šesta, varijanta prepisana je iz pete varijante, koja je pisana olovkom. Sa strane u petoj varijanti tintom su napisani ovi stihovi šeste varijante: 246,20—246,25, zatim 247,30—247,2, onda 246,23—246,28 i, olovkom, posljednja četiri stiha. Evo, dalje, promjena, koje je Kovačić izvršio u V. varijanti i razlika prema VI. varijanti: 298 \ 245.2 [Prekrilo Hrvate zlo] Hrvate stislo crno zlo 245.3 Na granicah se [Franak] Turčin koči 245.6 Što Osmanlija ... 245.7 Pod alkorana [božju] strašnu silu 245.10 [Za morem lukav Mljetski lav] Prek mora mudri Mljetčani 246.1 Iza ovoga stiha precrtan je stih [Hrvati su joj tamna bajka] i stavljen iza 246,3 246.5 A ona jošte mlada majka 246.10 I požarom i ljudskom [krvlju] krvi 246.13 [I] Te blagoslivljuć ruke sklapa 246,17 [A1 zaman! Slušat ne će nitko. A1 zaman, slušat neće nitko. 246,21 [I s Turčinom će se pokumit] Sa Turčinom se bude pokumit 246,24 I [dok se] dobra sgoda dok se desi, 246,26 [Relikvija te kraljevine] Ostanci jadne kraljevine 247.1 A1 Europa [ko i prije] u snu čam 247.3 [Hrvati još se medj se trve] I puk se jošte medj se trvi 247.5 [Taj] Ta mejdan ma biti prvi 247.8 Gdje odmetničtvo kleto vidi 247.10 Gdje [tudijnsko] dušmansko ga zlato smami, 247,12 ir Alahovom Mujezinu. 247.14 I roblje kleto gramzit stalo 247,16 Sred ljutih bolih. težkih muka 247,19 Ko očajnička, sdvojna lira 247,23—25 [Kad kralju naše krvi mi smo] [Sa glave trgli krunu svetu] Sa glave kad smo kralju svomu [Mi sami trgli svetu krunu] [Mi svetu krunu sami trgli] Mi svetu krunu trgli sami. [I predali ju tudjoj krvi] I tudjoj krvi predali ju 247.28 [Što na svom srcu goje zmiju] [Što na svom srcu griju zmiju] Na srcu živom grijuć zmiju. 247.29 A1 ipak [drkću] strepe pred Hrvati, 247,32 [I osviesti] Osviesti, trgne i probudi! Prve četiri varijante »Petra Keglevića« imaju mnogo istih stihova, ali su oni toliko izmiješani, da će biti najbolje, da se sve četiri varijante donesu u cjelini. Evo ih: 299 I. varijanta Kano strava mukle noći na Hrvate zlo je palo. Zemlju slavnu i ponosnu razlomilo, raztrgalo. Sto još junak Osmanlija pod alkoran svoj ne krenu, Tu se Niemci, tu se Mljetci veseljahu dobrom plienu. A Europa, još u zibci, na predzidje žmiri šutke Te igračke broji svoje i djetinske mota lutke! Sad Hrvati ostanci su silne nekoć kraljevine, [Zlohotnikom] Crnom vragu svjetla meta, vijalište [strasti njine] zle taštine. Otačbinom nekrst srta, robi, kolje, hara, pali; Pomagači tek na rieči — činom se ne odazvali! [Niemac guja šarena je] Zaman Niemce, zaman papu zovu: »Ajte iz svog loga, »Već Hrvatom posjekoše pola roda junačkoga!« Niemac guja šarena je, sladak, dokle zlo se desi, Kad umine, čitavom se tada svietu glupo kesi. Papa do pol dneva plače, zatim moli, blagoslivlje, I vladarom knjige piše, zaklinje ih i sazivlje. Ali zaman! Nigdje nikog! U negvama [narod stenje] puci stenju, Raka zieva, odkuda [mu sinut moglo bi spasenje] bi mogli nadat se spasenju. Plemstvo, što ga jošte osta, prepire se i strančari: Sa sjevera Niemac piri, a sa juga Mlječić žari.. Uhode se zemljom roje, odmetnike zlato smami: [Hrvatska, aj] A Hrvatska, tužna majka poroda se svoga srami! Smet tudjinski, roblje kleto podiglo se u toj tmini Te u obraz pljuvat [stalo] poče mučenici otačbini... Puk je stao očajavat i u ranu srca dirat: Veli, da se vrši kletva svetog kralja Zvonimira! Ali dušman ipak strepi, [dok Hrvata jednog bude] užas mu je šaka ljudi — [Zloba će mu izjest dušu, dok hrvatske bude grude] Kamo 1’ da se čitav narod i osviesti i probudi 300 Na [priestol turski] [turski priestol] priestol sjeo Sulejman Osvojit sviet, to [njegov] drevan mu je san. U prah razvalit vječni, sveti Rim, Od Europe stvorit požar, dim! Vladare svega kršćanluka Raztrgat mačem i na mukah: To predji već su snovali i tkali, Pa kako ne će Sulejman — još mali? Razmrskat valja lipov krst, Raztrusit svetce i oltare — A1 tko mu prieti? Sudbine 1’ to je kruti prst? Što odluke [nam] mu veličajne tare? Tko oštri mač i bojnu vatru nieti? Hrvati kleti? Dok đrkće plašna Europa, Dok Mlječić puža kano crv; Dok Švaba skriva gnjilu krv — [Ej, Hrvat, on lagume kopa!] To Keglević lagume kopa! On demeškinju sablju brusi, I crno ždrielo puni topu, U tursko zdravlje vino trusi, Pak ismjehiva Europu: »Nek mirno stara baka spava, Nek papa čita brevijar, Ja sam ću turskog čekat lava, I pisat mu pametar: Da u Hrvata gvozdeni su zubi, I tko se s njime preko sablje ljubi, Pa bio Alah ili Muhamed II Hun, ii Obar Azijat: Nek [umah] prije most na [drugi] rajski gradi sviet, [Da po dva puta ne skrha si vrat] Jer skrhat će si vrat!« [Car Sulejman] Duboke prede car Sulejman snove. On dobro zna Hrvate sokolove: 301 Dok s otcem svojim vojevao ljut, Hrvati vazda zakrčiše put! On dobro znade Jajce, Skrad i Sisak, A Berislavić još ga sjeća bolje Na pravovjerne vojske jauk, vrisak, Na bojno [krvlju obliveno] Turci ,pokriveno, polje! I domisli se nečemu, Ko Alah sam da reče mu, I planu kano munja živa, Sazove u skup diplomate. Razgali sve im, što sakriva, [Čim utažit će Hrvate] Utažit čime će Hrvate: »Što? S njimi ja ću sklopit vez i mir! I državu ću staru im uzkrisit! Dokazat valja obsjenu i hir Sad rimskog pape, inih sad vladara. Čim znadu fino i lukavo lišit, Te mamit, var at junačke Hrvate! K njim smjesta [svoga šaljem] šaljem svoga poklisara. Da sklopi vez, da s nami se pobrate! [Kad bedem taj se Europi svali:] [Kad taj se Europi bedem svali:] Kad Europi taj se bedem svali: [Tad puci njeni svi su redom pali!«] Svi narodi su tada redom pali!« Zakriesile se oči pašam I glade bradu, stežu brk, Kad vezir šapnu sied i mrk: (Slijedeći je stih umetnut olovkom) Dopusti, da se rieči mašam. Ej, valaj, carstva sunce mlado, Ja služih četir’ padišaha, [Ja demeškinju samo znađoh] [Ja demeškinji srce dadoh,] [A slavu svoju šaci praha] 302 Ovdje, sa strane, olovkom napisano i precrtano slijedećih jedanaest stihova: [I evo, netom [ljute] crne kobi, [A ja ti ju doglašam sam] Doglašam ti ju glavom sam: [Kralj poklisara nam zarobi] Da poklisara nam zarobi Knez, [djavo] junak Petar Keglević!] [I evo, netom crne kobi, Doglašam ti ju glavom sam, Da poklisara [nam] Hasana zarobi Knez, junak, Petar Keglević. A da nas kraće još posrami U tamnici nam Hasan čami!] Dalje se tekst nastavlja olovkom: Ja osnove im bojne znadoh, I odluka im mig i kret, Kršćanstvo treslo se od straha, Kad đemeškinja stala žet. [Al’ tako meni siede glave] [brade,] [Na koran ti se vječni kunem] AT tvoja evo [sama miso] miso sama Već priestolja im drma trula [A kamo 1’, kad se bojna pjesma] A kamo 1’ kada bojna trublja — Europom bude odjeknula! Sa strane stihova 301,15 i dalje napisani su tintom ovi stihovi: Heraklij, drevni imperator, U kraj nas ovaj odkađ smami, Mi tek smo vječni gladiator, Ubijajuć si život sami [Za hire puke Europe] Za puke hire Europe! Kad skoči Avar krvožedni vuk 303 [Avare smo joj otrgli sa grudi] Tu mi smo joj ga otrgli sa grudi! A netom mira zora nam zarudi, Već hara Obar pasoglavi puk! Ispod ovih stihova nižu se olovkom pisani stihovi: [U Klisu gradu] [U Jajcu gradu skupilo se] U vieće grnu knezi, plemčad, popi Da poklisara [turskog] carigradskog čuju: Ta vez i mir će Sulejman da sklopi, Pa hrle svi da [vide] gledju staru guju Gdje oko žrtva svija se i plazi — [Pa ne će 1’ žrtva, da tu [guju] zmiju zgazi?] A hoće žrtva da tu zmiju zgazi? Predsieđa vieću sieda glava Starosta grada Dubrovnika On vez taj novi ovjenčava Sa viencem mirte, lovorika: Hrvati, ipak već je vrieme, Da sakupimo zdravu pamet! Zar Europa [ljuto] težko breme I sveg kršćanstva ljuti namet Tovarit na nas jošt će dulje? [Uništen nam je narod [silan] sav] Kad [valja lievat] lievat valja krv nam ljudsku, Svi u nas plaho, niemo bulje. Tuj ne ima cara, niti kralja, Na bojno polje da [priteče] priskoči, čim mine rat i mir se vrati. Već Mlječić, Švaba, Frank se roči. [I sveti pape diplomati] I crni rimski diplomati, Ter na papiru pravdu kroje I nose kući svaki svoje! A mi? Mi slavni — nigdje ništa! Tek vraćamo se na ognjišta 304 Da pokopamo stare mrtve, I nove da im damo žrtve!? [Hrvati] Kršćanstvo cielo i vladari [Zapregli nas u svoja kola] [Uz svoje rudo zapregli nas] [Mi samo lipšemo uz rudo] Zapregli nas u svoja kola, Da vučemo im težko rudo A mi? Nas bojna slava jari A poginulo već nas pola! Hrvati! Bogme, to je ludo! Car Sulejman nam šalje poklisara [Da jednom sklopi] Sjeđina moju glavu ikrije, Već traži svoje smrt i grob — A1 vidim koju [nečitljivo] vije I što buduća nosi kob: Sa lica [da nas zemlje] zemlje da nas brišu I na praznini mrtvoj, pustoj, Da spomen tekar nam upišu! O, ja vam kažem, narod, koji Kovačem nije svoje sreće, To drugi mu je nikad nije, I nikada je skovat ne će! Pa čujte, silni Sulejman [U vieću nasta šapat, žamor I buka, vika: Šuti! šuti!] Zna našu jakost i vrlinu I on nam nudi, nije san, Uzkrisit našu kraljevinu: A1 prestat ima medju nami Ratovanja i mržnje bies. [I Carigrad nam sjajni nudja] I stamtaulsko nam carstvo nudja Da sklopimo s njim mir i vez! [Poručuje nam turski car] A ja-? »Ti stara, sieda glavo, 20 Kovačić: Stihovi 305 T Već blagosljivlješ [ovaj] strašan dar O, starce siedi, pravo, pravo! A1 piši si u pametar Putovat sam ćeš s takvim darom U pandže smrti — i u grob, I jedin ti ćeš jnedj Hrvati S tim darom biti turski rob! Ja mislim, tko u ovom vieću Hrvatom želi procvat, sreću: Taj Sulejmanu dat će ruku [Da Hrvatska s njim savez Sklopi] I kazat ćemo svoj Europi, I rimski car nek znade papa, Da Hrvatska sa Carigradom I mir i savez danas sklapa!« Sa strane stiha: »Sjedina moju glavu krije...« i dalje ispisani su olovkom slijedeći stihovi: A1 Mustafi veziru [mladom] prvom Zakriesile se [plamne] oči plamne, Pa gladi bradu, isteže brk. Okupiše ga misli tamne I sav je snužden, sjetan, mrk. »Ej, carstva našeg sunce mlado! »Dopusti da se rieči mašam: »S Hrvati vez bi sklapat rado? »Najljući to su kaurski psi! »Da s nami sklope savez? Prije »Svi redom će izginuti! [Sa papom, Fra nišom, Švabom, Mljetci] A papa. Franci, Švabe, Mljetci [Ti možeš mir i savez sklapat] [Svi] Mir, savez, bratstvo sklopiti će prije [A1 ti Hrvati — lipo vi ti svetci] A1 u Hrvatih — lipovih tih svetcih Nešto niže, ispod ovih stihova, piše olovkom: 306 HI. pjev. Opisat biedu Hrvata, ponudu od Turaka, Petra Kegle- vića i poslanika turskog »poturicu«, koji se povrati natrag k svetoj vjeri i zaljubi u kršćanku (kćer Petrovu); — u njega je zaljubljena Ahmedova kći Gjulistana. IV. pjev. Turci dižu se, Ahmeđ rastaje se sa kćerju i ženom — zaklinje ga da spasi poslanika (Ahmeda) i živa dovede. Kune se ovaj da hoće. Ima još kćer, koju mu ukradoše u Bosni, kao diete, sa rezom na (leđjih) prsih. V. p j e v. Djevojke pred Jajcem kolo igraju. Poslanik preobučen junak — pazi da im se zlo ne dogodi. Medju njima je nje¬ gova ljuba. Dodju Turci. Žene pobjegnu. Sraze se. Uz ju¬ naka poslanika stoji Janja. Ahmed plane. Upozna poslanika (zeta si nesudjenog); poslanik padne. Ahmed ugrabi... ljubu i pobjegne sam ranjen sa Turci. (Ona se ubija od sramote.) On hoće da ju oskvme, da izlieči rane svoje. Ona ga ubode. On plane i usmrti ju, a tada upoznaje svoje diete. II. varijanta (Pisano olovkom) Kano strava mukle noći na Hrvate zlo je palo. Zemlju slavnu i ponosnu razlomilo, raztrgalo. Što još ljuti Osmanlija pod alkoran svoj ne krenu, Tu se Niemci, tu se Mljetci veseljahu dobrom plienu! A Europa, još u zibci, na »predzidje« žmiri šutke, Te igračke broji svoje i djetinske mota lutke! [Dok Hrvati [sabljom brane] demeškinjom Krista Boga brane nauk] Sad Hrvati ostanci su silne nekoć kraljevine Zlohotnikom svjetla meta, vijalište strasti njine. Širom zemlje nekrst srta, robi [pali], kolje, hara, pali, 20 * 307 Pomagači vazda riečju — činom se ne odazvali! Zaman Niemce, zaman papu zovu: Ajde iz svog loga. Evo već [nam] mi sasjeikoše pola roda junačkoga! Niemac guja šarena je, sladak, dokle zlo se desi, [Papa] Kad umine, čitavom se tada svietu glupo kesi. Papa [pola] do pol dneva plače, zatim moli, blagoslivlje I vladarom knjige piše i na pomoć ih sazivlje. Ali zaman! Nigdje nikog! U negvama [Hrvat] narod stenje. Raka zieva, odkuda mu sinut moglo bi spasenje. [Velikaši, što ih osta, to se svadja i strančari:] Plemstvo, što ga jošte osta prepire se i strančari [S jednog kraja] Sa sjevera Niemac piri, a od juga Mljetčić žari. Uhode se zemljom množe, odmetnike zlato smami: Hrvatska, aj, tužna majka, poroda se svoga srami! Roblje kleto, smet tudjinski, podigli se u toj tmini, Te u obraz pljuvat staše mučenici otačbini... Na priestol turski sjeo Sulejman Osvojit sviet to [vječan] davan mu je san. U prah razvalit vječni, sveti Rim, Od Europe stvorit požar, dim! Vladare svega kršćanluka Raztrgat mačem i na muk ah! Razmrskat lipov krst- AT tko to njemu prieti? [Ko vj] [Ko vječne strašne su] Sudbine crne prst? Hrvati kleti! Dok [đrkće] strepi, drkće Europa, Dok Mljetčić puža kao crv, Dok Švaba skriva gnjilu krv, Ej, Hrvat, on [nam] lagume kopa, I demeškinju sablju brusi, I crno ždrielo puni topu, U tursko zdravlje vino trusi [Te] Pak ismjehiva Europu: 308 Nek [spava] mirno stara gospa spava, Nek papa čita brevijar, Ja sam ću [čekat] silnog čekat lava, I pisat mu u pametar: [U nas] Da u Hrvata gvozdeni su zubi, I tko se s [njimi] njime preko sablje ljubi, Pa bio Alah ili Muhamed, II’ Niemac [ili Mljetčić ljut] ii’ [drugi] ma koji Azijat, Nek umah most na drugi gradi sviet, [Ak’ ravan nije tamo put!] Da po dva put ne [slomi] skrha si vrat! Car Sulejman [ovako] duboke snuje snove, On dobro zna Hrvate sokolove. I domisli se nečemu. I plane kano munja živa, I ne hti, da to dalje skriva: [Već zove paše i vezire] [U tajno [ratno] vieće ratno] [Turci plah] Što? Da s’ Hrvati sklopim vez i mir? Da državu im staru ja uzkrisim ? Al’ oni reć’ će: to je lukav hir, I [drž] misliti će, da ja fino lišim! Ta njihov vlastit kralj ih vara — [I susjed svaki Mljetčić, papa, Švaba] Nje [diže] piri, s nami ugovara. Junake [nje] Dokazat [ću im, da ih vodi hir] valja obsjenu i hir Sad rimskog pape, inih sad vladara, [Dokazat valja, kako znadu lišit,] [Junake kojom] Cim znadu fino i lukavo lišit Te mamit, varat [tako velike junake] junačke Hrvate! [Ja poslat k njim ću svoga poklisara] K njim smjesta svoga šaljem poklisara, Da sklope [savez] vez, da s nami se pobrate. S0» Kad [taj] bedem taj se [kršćan] Europi svali. Tad puci njeni svi su redom pali! S obratne strane, baš tu, gdje svršavaju po¬ sljednji stihovi, tako da se jedni pletu u druge olovkom je napisano sedam prvih stihova ove pjesme: Na Hrvate zlo je palo Zemlju im je raztrgalo [A iz zibke slabo diete] Na priestolju [cvili] vrišti diete Pod skrbništvom sebičnjaka. Zlatne mreže Mljetčić plete, Prieti požar od Turaka! Na istom arku, na trećoj strani, olovkom su zabilježeni ovi stihovi: Zdravo, clarissime domine, zdravo moj ljubezni Lojzek! Ne znam, [baš pravo] bi li Ti rekao Vi, ii’ bi Vas prozvao Ti. - U U U U ' U U O U U v-r — u u — U U I O U u V Zdravo, clarissime domine, zdravo, moj ljubezni Lojzek! [Semper doctissimus vir, semper amicus et frater] Semper [doctissimus] justissimus vir, [vazda] pravdom prepredeni muž! Kako su mutna vremena: pravo baš kazati ne znam. Bi li Vam rekao Ti, bi li Te prozvao Vi? Stihovi se odnose na karlovačkog javnog bi¬ lježnika dra. Vjekoslava Gvozdanovića, s kojim je Kovačić bio u sukobu. 310 HI. varijanta Na Hrvate zlo je palo: Zemlju slavnu razlomilo, raztrgalo! Što [još] već junak Osmanlija pod alkoran svoj ne krenu, Mljetčani i Niemci druzi vesele se dobrom plienu. A Europa, još u zibci, na predzidje žmiri šutke, I djetinske mota lutke! A Hrvati? Ostanci su silne nekoć kraljevine, Crnom vragu svjetla meta, vijalište zle taštine. Otačbinom nekrst srta, Požarom i ljudskom krvlju [strašne svoje stope] strašna svoja djela crta. Zaman snužden papa kliče: »Skoč’te, Niemci, iz svog loga, »Na predstraži posjekoše pola roda junačkoga!« Niemac guja šarena je. Sladak, dokle zlo se desi; Kad umine, već se hvasta, da svim ljudem kolač miesi. Papa moli, blagoslivlje, Na vladare knjige piše, zaklinje ih i sazivi je! Ali zaman! U negvama puci stenju, Raka zieva, odkuđa bi mogli nadat se spasenju. Hrvatsko se plemstvo trvi i prepire i strančari: Ljute borbe Niemac piri, a od mora Mljetčić žari. Uhode se zemljom roje, odmetnike zlato smami: [A Hrvatska poroda se svoga srami!] A Hrvatska? Poroda sve svoga srami! Smet tudjinski, roblje kleto, poče gamzit u toj tmini, I u sveti obraz pljuvat mučenici otačbini... Narod svuda očajava i u ranu srca dira: Veleć, da se vrši kletva slavnog kralja Zvonimira! Ipak dušman strepi pred Hrvati, Užas mu je šaka ljudi! Kamo 1’ da se čitav narod I osviesti i probudi? n. [Na priestol carigradski sjeo Sulejman.] Ovaj stih je precrtan i iznad njega napisan olovkom stih: Svim kaurskim carstvom omrknut će dan, 311 Dalje slijede stihovi Osvojit sviet — [je] to rajski [njegov] mu je san. U prah razvalit vječni, sveti Rim, Od Europe stvorit požar, dim! Vladare svega kršćanluka Raztrgat mačem i na mukah: [To predji već su snovali i tkali] Što predji davno snovali i tkali, [Pa kako ne će Sulejman — još mali?!] Muhamed to će svršiti u šali. Razmrskat valja lipov krst, Raztrusit svetce i oltare- A1 tko mu prieti? Sudbine krute prst Zar odluke mu veličajne tare? Tko oštri mač i bojnu vatru nieti? Hrvati kleti! Duboke prede mlad Sulejman snove: On dobro zna Hrvate sokolove. Dok s otcem svojim [jošte vojevao] još vojevo ljut, Hrvati vazda zakrčiše put! On dobro pamti Jajce, Skrad i Sisak, A Berislavić još ga sieća bolje: Na pravovjerne vojske jauk, vrisak, Na bojno, Turci pokriveno, polje. [I] A1 domisli se nečemu, Ko Alah sam da reče mu, I planu kano vatra živa, Sazove u skup paše i vezire, [Razgalit će] Razgaljuje im, što sakriva: [S Hrvati Turci da se jednom već izmire] S Hrvati da se Turci već izmire. I on će tako njima: »Do Beča prodriet i do Rima »Tko hoće, treba prije sveg [s Hrvati sklopit vez i mir!] »S Hrvati sklopit vez i mir. »Pa čujte. Nije obsjena [nit], i nije hir: 312 »Hrvatom poslah [svoga] poklisara, »Da s njimi savez ugovara. Dalje tintom: »Nad sve vazale ja ću ih povisit [»Ja državu ću staru im uzkrisit,] [»I zlatnom [carigradskom] krunom] U Stambulu ću kralja im okrunit; »Na granicah im tvrdjave sagrađit, »Bogatstvom zemlju trošnu im napunit! Sa strane olovkom: [Oslijepit će ih ... (nečitljivo, precrtano) velesila,] [Napustiti će lipov krst] Kad jednom danak plaćati nam stanu, Poklonit će se skoro alkoranu. Sa strane, tintom: Nek Europi taj se bedem svali: Svi narodi su tako redom pali!« Dalje je tekst pisan olovkom: Veziri neki ponikoše, Od mudrosti da 1’ sborit ne će? II' samo zlatno vrieme troše? Što došli su u bojno vieće? Tek ljuti[Mehmed] Ahmed, vezir mrk, U zemlju zureć, steže brk. Zakriesiše se oči pašam, Kad [Mehmed] Ahmed caru ovako će: »Dopusti, da se rieči mašam. U carstvu ti si sunce [mlado] Alahovo, [AT] I pališ ognjem čitav sviet! [S Hrvati vez bi sklopit rado?] Hrvatom ti bi blagodati đavo? [Ha? Nego oni ne će htjet!] Ha? Hrvati nikad ne će htjet! Da Turci jesu, nam [bi] su ravni [bili] [Jer bojnom ljuti [gordi] ] [Junaci jerbo ... (nečitljivo, precrtano) slavni] 313 Junaci gordi — kauri slavni! AT tako — šta li su Hrvati? Najljući kaurskog boga psi! Da s nami savez sklope ? Prije Svi redom će izginuti! I papa, Franak, Švaba, Mljetci — [Sve to] To sve na sablji ništa nije; Van lipovi su, plašni svetci! AP hrvatska kud ruka mjeri, Tuj [demeškinja] sindžir turski iznevjeri, [A duša trga se od kosti] [I kad godj plane sindžir ljuti] I kad godj demeškinja plane ljuta, [U dženet jadan se odputi] U dženet duša osmanska odluta! Ja služih do tri padišaha, Na^ đemeškinji život nosih, Kršćanstvo treslo se od straha, A ja Hrvatom triput pozdrav nosih I naš im nudjah trajni vez i mir! A oni [pozdrav] rugom odvraćali: Da dodjemo na krvav pir! Sa strane olovkom: [Tu sada dodje, kako baciše turskog poslanika u tamnicu — iz poviesti —J I, evo, netom crne kobi, — Doglašam ti ju glavom sam: Da poklisara Hasana zarobi Knez, junak, Petar Keglević. A [da nas] kruće da nas još posrami, U tamnici nam Hasan čami! Oj, sunce mlado, padišah, Europi kaurskoj trepet, strah! Sa vojskom kreni na Hrvate Taj bedem tvrdi [past će jednom] survat će se To gniezđo djinsko valja da se Na sabijah [naših] turskih već raznese! 314 I skoči [ljuti] mladi Sulejman I planu kano ljuti zmaj: Oj, Alah velik, čuj i znaj! Uništiti ću na predstraži Europe [kano] kaurske klete pse! [Ja kunem ti se] [Na koran sveti [ja] ti se kunem] Na sveti koran vam se kunem. A ti vezire Mehmede Sakupi vojsku silnu moju! Hrvati prva su mi meta: Kad »pređziđje« to bude past. Tad preko cielog kaurskog svieta Raširit će se moja vlast! Pobjedonosna prva [moja] naša trublja Nad Hrvatskom kad bude odjeknula Sva Europa planut će ko zublja [I priestolja ću sva joj srušit] I srušit sva ću priestolja joj trula! Sa strane stihova 312,24 i dalje olovkom napi¬ sana četiri stiha odnose se sigurno na Mehmeda: [A već je zgrbljen, star i sied] Već kržljav, zgrbljen, star i sied [Na plamnu dušu pao led] Na srce mu je pao led — IV. varijanta Ova varijanta je pisana lijepo, tintom, bez ispravaka. Kao strava mukle noći na Hrvate zlo je palo, Zemlju slavnu i ponosnu razlomilo, raztrgalo. Što već junak Osmanlija pod alkoran svoj ne krenu, Tuj se Niemci, tuj se Mljetci veseljahu dobrom plienu. A Europa, još u zibci, na predzidje žmiri šutke, Te igračke broji svoje i djetinske mota lutke. 315 A Hrvati? Ostanci su silne nekoć kraljevine, Crnom vragu svjetla meta, vijalište zle taštine. Otačbinom nekrst robi, hara, kolje, kuda srta, Požarom i ljudskom krvlju strašna svoja djela crta. Zaman snužden papa kliče: »Skoč'te, Niemci, iz svog loga. Na pređstraži posjekoše pola roda junačkoga!« Šarena je Niemac guja. Sladak, dokle zlo se desi; Kad umine, već se hvasta, da svim ljudem kolač miesi. Papa do pol dneva plače, onda moli, blagosivlje, Na vladare knjige piše, zaklinje ih i sazi vije: Ali zaman! Nigdje nikog! U negvama narod stenje, Raka zieva, odkuda mu sinut moglo bi spasenje. Hrvatsko se plemstvo trvi i prepire i strančari: Ljute borbe Niemac piri, a od mora Mlječić žari. Uhode se zemljom roje. Odmetnike zlato smami. A Hrvatska? Slavna majka? Poroda se svoga srami! Smet tudjinski, roblje kleto, poče gamzit u toj tmini, U božanski obraz pljuvat mučenici otačbini... Narod svuda očajava i u ranu srca dira: Sluteć, da se vrši kletva svetog kralja Zvonimira! Pred ostanci kraljevine dušmani vam ipak strepe, Kamol’ da se svi Hrvati i sjedine i okriepe? n. U vieće gmu knezi, plemčad, popi. Da poklisara carigradskog čuju: Ta vez i mir će Sulejman da sklopi! Pa hrle svi, da gledju staru guju, Gdje oko žrtve svija se i plazi — A hoće 1’ Hrvat da tu zmiju zgazi? Predsjeda vieću sieđa glava Starosta grada Dubrovnika. On vez taj novi ovjenčava Sa viencem mirta, lovorika, I viećem prva njegva ori rieč: »Ne radi ovdje Rim, nit šaren Beč! 316 Hrvati! Ipak već je vrieme. Da sakupimo zdravu pamet — Zar Europa težko breme, I sveg kršćanstva ljuti namet Tovarit na nas još će dulje? Kad krv nam ljudsku lievat valja, Svi u nas plaho, niemo bulje! Tuj ne ima cara, niti kralja, Na bojno polje da priskoči. Čim mine rat — i mir se vrati, Već Mlječić, Švaba, Frank se roči, I crni rimski diplomati, Ter na papiru pravdu kroje I nose kući svaki svoje! A mi? Mi slavni — nigdje ništa! Tek vraćamo se na ognjišta Junake svoje pokopati mrtve, I Europi nove spremat žrtve!? Heraklij, drevni imperator, U kraj nas ovaj odkad smami, Mi tek smo vječni — gladijator, Ubijajuć si život sami Za puke hire Europe! Kad skoči Avar, krvožedni vuk. Ta mi smo joj ga otrgli sa grudi! A netom mira zora nam zaradi, Već hara Obra pasoglavi puk! Kršćanstvo cielo i vladari, Jer bojna slava krv nam jari, Zapregli nas u svoja kola, Da vučemo im teško rado! A poginulo već nas pola — Hrvati! Bogme, to je ludo! Dramu »Ljudevit Posavski« počeo je Kovačić pisati za banovanja Khuena Hedervaryja, na kojega aludira u »Sadržaju«, gdje se u zagradi spominje »Hedrio«, kao i u sedmom prizoru pr¬ voga čina, kad Stareša udara nogom Kodolaha. Napisao je u svemu, sedam prizora prvoga čina. Rukopis je pisan olovkom. 250,27 Iza ovoga su precrtani stihovi: [Sipljimo sipljimo Pšenicu bjelicu, Konoplju, lan! Maslo i sol! 250,33 Iza ovoga je precrtano: [Sve je ovo djelo silnog boga gromovnika svih Hrvata!] 251, II prizor, 1 Iza ovoga je precrtani stih: [I ostali svi Hrvati] 252, III pr., 7—8 [U Achenu primio nas Veliki vladar franački] 252, III, 14 [Ljutovid nas amo šalje junački] 253.6 [Mi Hrvati ne može [Ne možemo snositi već više] 254,2 [Čujte jošte ovo: vratismo se] [U predragi dom otaca svojih] [Vrativši se već u dom otaca] [Vrativši se u otčinski dom] [Vrativši se u predragi dom] [Sjednuvši se na domaći prag] 254,4 Nasrnuše na ognjišta ... promijenjeno u Na ognjišta nasrnuše ... 254.9 Te [vam žalost] sramotu ... 255,1 Iza ovoga: [Kod Hrvata gost je svet] 255.9 [njegovog] kužnog 255.10 [gromom ga ošinut] luk na strieli svinut 258.6 [franačkoga] silnog 258,9 Iza ovoga precrtano: [Što on ljuto žali] 258,12 [Saveznike kakove Hrvate] 258,19 [silni] tužen 258,24 [S toga stolca [sad se miči] sada slazi] Kovačić je, kako piše »Vijenac« god. 1878, br. 7, str. 111, na¬ pisao i »Klovijevu himnu«, koju je uglazbio Ivan Zajc, te se je ona pjevala na zabavi »Hrvatskoga doma« 4. II. 1878., prire¬ đenoj povodom tristagodišnjice Juli ja Klovija. Do te pjesme nismo mogli doći, jer se nalazi negdje među kompozicijama Zajčevim, pe* svoj prilici u vlasništvu kojega od nasljednika kompozitorovih. 318 O Kovačićevim pjesmama pisali su: A. G. Matoš u pred¬ govoru Izabranim pjesmama dra. A. Kovačića god. 1908. iFran Galović u članku Izabrane pjesme dra. Ante Kovačića (»Hrvatska Smotra«, knj. V, 1909, str. 217—218.) Političari, koji se više puta spominju u Kovačićevim pjesmama Marijan Derenčin (1838—1908.). Pravo je svršio u Beču. Od 1876. do 1883. predstojnik je Odjela za pravosuđe kod vlade u Zagrebu, a poslije živi kao odvjetnik u Zagrebu. Bio je zastupnik narodne odnosno, od g. 1880., nezavisne narodne stranke. Izvrstan pravnik i govornik. Pisac političkih, pravnih i ekonomskih članaka, kao i beletrističkih radova (»Ladanjska opozicija« i dr.). Nikola Krestić (1824—1887). Odvjetnik u Zagrebu. Go¬ dine 1848—1849 bio je tajnik bana Jelačića. Član narodne stranke. Predsjednik Hrvatskoga sabora od 1873. do 1887., kad se zbog bo¬ lesti povlači iz političkog života. Josip Miškatović (1836—1890). Bogosloviju svršio u Đa¬ kovu. Bio je profesor u Osijeku. Pošto je 1863. otpušten iz službe, odlazi na Strossmayerov trošak u Bonn i Berlin, gdje sluša preda¬ vanja iz povijesti. Kao narodni zastupnik, uz Mrazovića i Vončinu, vodi narodnu stranku, ali poslije njezina rascjepa (1880) postaje je¬ dan od najpoznatijih unionista. Uređivao je »Pozor«, a kad je ovaj obustavljen, »Novi Pozor« (u Beču), pa »Zatočnik« (u Sisku). Od 1882. do smrti arhivar je Zemaljskog arhiva u Zagrebu. Mati ja Mrazović (1824—1896). Sin imućnih »šljivara«, polazi gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, a pravo u Zagrebu. Četr¬ desetih godina piše u Gajeve »Narodne novine« i, nešto kasnije, u opozicionalni »Slovenski Jug«, koji je u Zagrebu izdavao barun Dra- gojlo Kušlan. Do 1850. je perovođa kod Banskog stola, kada postaje samostalan odvjetnik. Od 1852. do 1854. izdaje prvi stručni list u Hrvatskoj, »Pravnik«, u kojem piše protiv namještavanja stranaca za suce u Hrvatskoj i protiv uvođenja austrijskih zakona u Hrvat¬ skoj. Optužen zbog toga, obustavlja izdavanje »Pravnika«. Kao član narodne stranke mnogo piše u »Pozoru«. Osobito popularan postaje poslije lonjskopoljske afere (1871), u kojoj je dokazao, da ban Levin Rauch potajno sudjeluje pri isušavanju Lonjskoga polja, od čega treba da ima ogromnu novčanu dobit. To je bio razlog, da je Rauch predao ostavku. U politici je Mrazović bio glavni savjetnik bana Ivana Mažuranića. Zbog t. zv. Davidove škole istupa Mrazović 1880. iz narodne stranke i osniva nezavisnu narodnu stranku, kojoj je »Obzor« političko glasilo (»obzoraši«). Od početka 1879. do kolovoza 1881. Mrazović je načelnik grada Zagreba. Više puta je biran za na¬ rodnoga zastupnika. Košta Vojnović (1832—1903). Pravo studirao u Beču i Padovi. Bio je odvjetnik u Splitu, a od 1874. do 1891. profesor prav- 319 noga fakulteta u Zagrebu. Poslije, kao odvjetnik u Dubrovniku, na¬ pisao je nekoliko većih rasprava o prošlosti Dubrovnika. Uz M. Pa- vlinovića i M. Klaića, on je najviše radio na sjedinjenju Dalmacije g Hrvatskom, a svojom je brošurom »Un voto per l’unione« (1861) dao program narodnog hrvatskog pokreta u Dalmaciji. Od 1863. do 1875. bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru, a od 1878. do 1884. biran je za zastupnika u Hrvatskom saboru kao član narodne, odnosno (od 1880.) nezavisne narodne stranke. Godine 1888. povlači se iz po¬ litike. Ivan Vončina (1826—1885). Pravo je svršio u Zagrebu. God. 1860. izabran je u Karlovcu za gradskog načelnika. Neko je vrijeme bio podžupan na Rijeci. God. 1868. — pošto je zabranjeno izlaženje »Pozora« — Vončina izdaje u Sisku (koji je tada bio na području krajiškom) list »Zatočnik«, pa »Branik« i »Sudslavische Zeitung«. God. 1877. bira ga grad Zagreb za načelnika, na kojem položaju ostaje dvije godine. Za banovanja Ladislava Pejačevića imenovan je (1882) predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu, koju je funkciju vršio do smrti. Bio je zastupnik narodne stranke. Jovan barun Z i v k o v i ć (1826—1902). Pravo je učio u Beču. Surađivao s patrijarhom Rajačićem. Bio je podžupan srijem¬ ski, zatim vijećnik Banskoga stola i Stola sedmorice. Kao unionist sudjelovao je kod sklapanja ugarsko-hrvatske nagodbe (1868). Kad je god. 1873. Ivan Mažuranić postao ban, imenovan je Zivković, kao predstavnik unionista i u neku ruku kontrola Mažuraniću, pred¬ stojnikom za unutrašnje poslove. Na tom je položaju ostao do do¬ laska Khuenova. Uz mnoge političke članke Zivković je (g. 1892.) štampao brošuru: Kako je postala hrvatsko-ugarska nagodba? 320 SADRŽAJ Str. Noviji pisci hrvatski. 5 I. Pjesme objavljene za života pjesnikova Car Bajazet.11 Elegija na smrtnom odru đra. Ivana Dežmana.15 Moja romanca.18 Molohijada.21 Jankovcu. 24 Zorana. 26 Na majčinu krilu.37 Na Sutli.40 Junak Zeravina.42 Hrvoje Hrvatić.45 Noli turbare circulos meos.56 Pokojniku Ivanu Baliću, pravniku hrvatskoga sveučilišta, umrlom u mjesecu veljači 1877. 61 Krvavi anđeo.62 Vesele balade: I. Muka i smrt, II. Mejdan.66 Na raskrižju.69 Metamorfoza.75 Gajbija. 82 Ana Cesargradska.90 Fata morgana. II. spjev.96 Stranke prava davorija.104 Živim pokojnikom I.—IV.105 Smrt babe Čengićkinje. Travestija posvećena rodoljubo-na- rodnjakah novorođenici g. 1880. Sušak, 1880. . . . 108 Lirske pjesme: I. Mladost, TI. Pročitah.152 321 Str. Pod Učkom. 159 Put i oluja.154 Pod Klekom. ,155 Zagorju I. 157 Konju popa Jovana.158 Prvaku stranke prava Dru. Anti Starčeviću u slavu šezdeset- godišnjice imendana.160 Pelin-cvijeće: 1. Velikani.165 2. Blaženstvo.166 3. Zlatno pero.166 4. Nije vaš.167 Petrovim štukam.168 Trbuhu., 171 Metež. , 173 Moderni vitezi.175 XXX. travnja.178 Pjesma budućnosti.179 Himna prvom hrvatskom pjevačkom društvu »Zori« na nje¬ zinu dvadesetpetgodišnjicu.180 Kameleonu.182 Jaslam. 182 Odisej kod Kirke.185 Kritika budućnosti.195 Velikom patuljku.195 Sveznalici. , 197 Mučenik. 199 Njekad i sada.202 Zadnja šutnja.203 Naši trutovi.206 Isprike vremena.208 Pokornome kljusetu.210 Dvoličnikom.211 Uzvišenoj majci.213 Roman protuhe.216 II. Pjesme objavljene poslije smrti pjesnikove i još neobjavljene pjesme Ljubljen sam i ljubim.223 Nazdravica. 223 Sreća i zloba. 224 Vjetrić.224 Daj mi čašu.225 Molitva i kletva.225 Sastanak. , 226 Rastanak. 226 322 Str. Pobratimu. 227 Slatke priče.228 Sam te sam.228 Umini.229 Točite mi. 230 Robu poklada.230 Zagorju II—III.231 Svud se hvastaš, da si naš.232 Začarano. 233 Sumnja. 233 Poslanica Ivši Von Chini.234 IIL Fragmenti Vjerujem.239 Retor.. , 239 Zlatno tele. '440 Neron.. , 241 Drugo vom .248 Grizli smo se.249 Vi da ste ljudi.243 Mili bože, čuda golemoga.244 Petar Keglević.246 Ljudevit Posavski.249 Napomene., , 261 Sadržaj.321 323 Štamparski zavod »ognjen priča«, zagreb